Ovih se dana, kao uostalom i svake godine od demokratskih promjena na ovamo, u javnosti raspravlja o blagoslovu kuća i obitelji. Mediji se s neobičnim entuzijazmom stavljaju na raspolaganje župnicima ne bi li obavijestili svekoliko pučanstvo o taksama, tarifama i visini obiteljskog dara.
Poneki se župnici ljute na ovo dobro djelo novinara. I umjesto da budu zahvalni što sve nacionalne TV-kuće u svojim središnjim dnevnicima rade desetominutne priloge o blagoslovu kuća i obitelji, oni mrmljaju. No, razumljivo – danas nije lako biti svećenik. Nimalo lako. Nekad su se župljani molili za svoje župnike; danas je to rijetkost, a izazova je sve više i sve su teži. A kako svećenik može opstati bez molitve i bez molitvene potpore? Teško, ako ne i nikako.
No, to nije ovdje tema, nego blagoslov kuće i obitelji. Pokušat ću vam prenijeti dio svojih sjećanja na te radosne dane iz djetinjstva.
Za nas klince (i ministrante, jer bilo je normalno da dečki demištiraju pri meše), to su bili posebni, i ne bih pogriješio, najradosniji dani u godini, uz Božić, Vuzem (Uskrs) i župna proščenja. Zašto smo se tako radovali danu kad „bu župnik došel svečat hižu“ ne znam točno objasniti, odnosno mogao bih o tome napisati knjigu od najmanje sto stranica. (Ne šalim se. Možda to i učinim. Na popisu mi je za moje penzionerske dane, ako Bog da pa ih doživim.) Osim nas djece, blagoslovu kuća i obitelji radovali su se svi župljani. Dobro, ne svi, ali njih 99%. Taj dan u svakoj je obitelji bio obilježen raznim ritualima pripreme kuće i ukućana za dolazak svećenika. Rano ustajanje, čišćenje kuće, oblačenje svečanih odijela, priprema obiteljskog stola i svih potrebnih predmeta. Kao što sam napisao – da sve objasnim morao bih napisati knjigu, ali pokušat ću ovdje ukratko naznačiti neke od mnogobrojnih značenja i simbola.
Kuća – hram – Crkva – liturgija – euharistija
U čišćenju kuće sudjelovali smo svi. Prali su se podovi, prozori, popravljali okićeni borovi i postavljali dodatni ukrasi. Posebna pozornost posvećivana je obiteljskom stolu. Kod mene, a bilo je tako u većini kuća u mojem zaselku Zalužju u selu Višnjica, postojao je poseban stolnjak koji se stavljao na stol samo za blagoslov kuće. Danas kad razmišljam o tome ne nazirem samo osjećaj posebnog poštovanja prema samom činu blagoslova i poštovanja prema svećeniku koji dolazi u ime Crkve i u ime Novorođenog Kralja Isusa nego svojevrsni liturgijski čin, jer taj stolnjak namijenjen samo za taj dan na neki je način oltarnik, a sam obiteljski stol u blagoslovu postaje oltar. Danas se svećenike pri blagoslovu dočeka u nekom dijelu sobe, ponekad u kutu kraj okićene jelke, a ponegdje i u hodniku da se ne naruši „intimnost“ i „privatnost“ ukućana. U vrijeme mojeg djetinjstva, mjesto blagoslova smio je biti samo obiteljski stol. Onaj oko kojega se okuplja cijela obitelj. Zar to ne asocira na oltar u crkvi oko kojega se okuplja župna zajednica? Ne umišljam. Nekad je to tako bilo. Pa iako ljudi nisu imali neka velika teološka znanja, instinktivno su osjećali teologiju i liturgiju.
Nadalje, na stol prekriven posebnim stolnjakom tata bi postavio križ, najljepše i centralno raspelo u kući i, s lijeva i desna, svijećnjak sa svijećama. Zaustavljam se na raspelu. Naime, u svakoj kući je bilo više raspela na zidovima soba, ali najljepše (najukrašenije, najvrednije) postavljalo se na zid u dnevnoj sobi koja je ujedno bila i blagovaonica gdje se obitelj okupljala za obiteljskim stolom. I samo je to raspelo moglo biti postavljeno na stol za blagoslov obitelji. Neke obitelji imale su raspelo samo za blagoslov. Ne da se pokaže blagostanje obitelji, socijalni status, iako je i taj element bio prisutan, nego ponajprije zbog osjećaja da je blagoslov kuće svečani trenutak u kojem treba sve biti najbolje i najvrednije. Jer Bogu (a svećenik pri blagoslovu donosi Boga obitelji), treba čovjek dati najbolje što ima on i njegov dom. Također, posebna su priča svijećnjaci – oni su čuvani na posebnom mjestu i kroz više generacija. Sjećam se s kojim sam ih strahopoštovanjem čistio od voska i prašine. Zašto? Zato što sam instinktivno kao dijete shvaćao da imaju posebnu važnost. Danas se ponegdje niti ne stavlja svijeća kod blagoslova obitelji. O simbolici svijeće, svjetla ne treba ovdje pisati. To vam je jasno, ali napominjem samo ovo – možete li zamisliti oltar bez svijeće? Ili crkvu? Ili Uskrs? Naši stari nisu liturgiju studirali, niti proučavali, oni su je živjeli. Bez pretjerivanja bi bilo ako napišem da je cjelokupni, svakodnevni život vjernika bio prožet, a ponegdje i određen ritmom liturgijskog života Crkve. Dovoljno će biti ako spomenem da su crkveni blagdani bili orijentir za početak sjetve ili žetve, sabiranja plodova…
Ima nešto što sam samo spomenuo, ali sam zaboravio pojasniti – čišćenje kuće. Naime, nije se radilo samo o pristojnosti da svećenik ne dođe u zaprljano. Ta priprema, to čišćenje ima snažnu simboliku. Prije nego se prinese žrtva, hram treba očistiti. Nisu to tako gledali naši stari, ali su osjećali. Kada Bog dolazi u čovjekov dom, tada se za taj susret treba pripremiti kako bi se bilo dostojnim. Nema veze što su svećenik i njegovi pratitelji uglavnom na nogama donijeli i blata i uprljali očišćen pod, kuća je trebala blistati. Da danas pitate svećenike u kakve sve domove zalaze – iznenadili biste se što biste sve čuli. Zašto više nema te svijesti? Osim toga, svi ukućani su se svečano oblačili i uređivali, od pranja pa nadalje. Opet nije u pozadini samo pristojnost, nego nešto puno dublje i važnije – svijest da u blagoslovu dolazi Bog i da Ga se treba dostojno dočekati – čist i dušom i tijelom.
Napisao sam – mogao bih napisati knjigu samo o blagoslovu kuće. I oprostit ćete mi što tekst djeluje nepovezano, ali doista – toliko je toga da se ne može sve sabrati u „kratkom“ tekstu poput ovog. U nastavku još nekoliko bitnih detalja.
Zašto blagoslov kuće i obitelji baš u božićnom vremenu?
Danas ljudi gunđaju da je vrijeme iza Božića potpuno neprikladno za blagoslov i da bi ga trebalo rastegnuti kroz cijelu godinu. Neki se žale da onda baš ni nemaju novaca za dati župniku, jer se sve potrošilo na božićno-novogodišnje ručkove i darove(?) Neki blagoslov zamišljaju kao „osoban susret sa svećenikom samo u krugu obitelji bez vremenskog ograničenja“ i ima tu još niz prijedloga i razloga. A ja mislim da oni koji žele maknuti blagoslov kuće i obitelji iz božićnog vremena, ili ga vrše i prije Božića, u najmanju ruku osiromašuju značenje i važnost blagoslova, a time i život Crkve. Zvuči dosta teško ova optužba, ali imam svoje razloge za koje ću iznijeti argumente, a vi se možete ili ne morate slagati sa mnom.
Naime, božićno vrijeme je jedinstveno vrijeme u liturgiji u životu Crkve. Ono na neki način stoji na početku – označava rođenje Spasitelja Isusa. Ako ste me pratili dosad, tada ste uočili da ponavljam kako je blagoslov kuće i obitelji označavao za nas vjernike dolazak Boga u naš dom. Zar postoji logičnije vrijeme za dolazak Boga u obitelj, nego u vremenu kada Crkva slavi Njegovo rođenje? Osim toga, na taj način i blagoslov kuće i obitelji postaje, ne neki zasebni „intimni“ čin izdvojen iz života cijele zajednice, nego njegovim sastavnim dijelom jer prati vremenski kontinuitet. Ne znam jeste li me shvatili. Pokušat ću vam približiti misao ovako: zamislite da misa počne s pretvorbom, pa se onda nastavi s kajanjem, pa onda svećenik održi propovijed, iza nje popričesna molitva, pa malo službe riječi i sve završi prinosom darova? Nelogično, nejasno, istrgnuto iz slijeda, nerazumljivo. Zar ne?
Sad vam je jasno zašto blagoslov kuće i obitelji nakon Božića, jer je to naravan slijed i jer na taj način on postaje dio liturgije i života opće Crkve. Bog koji se rodio, za čije smo se rođenje pripravljali u došašću i u zajednici ga dočekali, sada izlazi na periferiju (periferija nije samo mjesto krajnje bijede, siromaštva, nego sve što je odmaknuto od središta). Bog se objavljuje i daruje kroz blagoslov svakoj obitelji župne crkvene zajednice. Nakon susreta u zajednici, On se objavljuje u osobnom susretu svećenika sa svakom pojedinom obitelji i njezinim članovima.
Osim toga, božićno vrijeme ujedno je vrijeme u kojem započinje nova kalendarska godina. Koliko li je samo tu simbolike? Zar postoji ljepše vrijeme za susret s Bogom nego na početku godine, na početku nečeg novog, novog perioda života? Crkva nam na taj način upućuje snažnu teološku poruku – čovječe, sve što gradiš, gradi s Bogom, jer samo je On čvrsta stijena koja može tebe i tvoju obitelj zaštititi od naleta svakojakih bura usred životnog oceana stalnih mijena i kušnji. A s druge strane taj izlazak na teren, na periferije, označava i mjesto vjernika u životu svijeta koje nije u bijegu i prijeziru tog grješnog svijeta (fuga mundi), nego u odlučnom ulasku i životu u tom svijetu kako bi ga se preobrazilo Viješću o Bogu koji je i sam postao čovjekom da bi čovjeka i sve čovječje otkupio, posvetio, dovršio stvaranje koje je okaljano čovjekovom neposlušnošću Bogu.
Nadalje, nisam slučajno spomenuo da blagoslov u božićnom vremenu postaje dio liturgije i života cijele crkvene zajednice. Za tu tvrdnju imam sljedeći argument, a on se očituje u tome što u blagoslov obitelji svećenik ne ide sam. On dolazi s pratnjom. U vremenu mojeg djetinjstva, svi iz sela išli su sa župnikom od obitelji do obitelji sudjelujući u posvetnoj molitvi. To je bilo nepisano pravilo koje su poštovali čak i oni koji su međusobno bili teško zavađeni. Zar to nije slika Crkve i njena temeljna oznaka – zajedništvo? Danas se blagoslov kuće ponegdje pretvorio u „skroviti čin koji se zbavi“. Dakle – blagoslov kuće i obitelji je duboko eklezijalan čin. Ujedno poruka da se ne može biti Crkva, ako se ne njeguje zajedništvo. Osim toga, u tom pohodu u kojem sudjeluje šira zajednica očituje se još jedna važna odrednica Crkve i onih koji joj žele pripadati – svijest da Crkva raste ukoliko raste i zajedništvo i da se ne može biti član Crkve samo privatno, nego i javno ugrađujući se u zajedništvo zajednice čime se stvara međuodnos u kojem svaki član Crkve znade da ima pravo računati na zajednicu kojoj pripada u svakom trenutku života. Zar iz te svijesti dužnosti brige za one slabe u zajednici nije izrastao i Caritas?
Blagoslov kuće i obitelji ima i svoju misijsku oznaku, jer svećenik svojim pohodom obitelji odlazi u misije, dolazi konkretnom čovjeku u njegovu konkretnu životnu situaciju. Svećenik na licu mjesta vidi u kakvim uvjetima čovjek živi, tko su njegovi ukućani, sluša ih…, niz informacija koje su mu potrebne ukoliko želi vršiti svoje poslanje naviještanja Isusove Radosne Vijesti. Zar to nije radio i sam Isus? Misionario je, ulazio je u konkretan život ljudi i u toj konkretnosti je djelovao. Bez tog konkretnog susreta sa čovjekom u njegovim konkretnim okolnostima života, svećenik teško da može uspješno vršiti svoje poslanje.
Moram se zaustaviti na jednom detalju koji sam naznačio – blagoslov obitelji kao dan pomirenja. Snažna simbolika. Uistinu snažna. Sjećam se da se moj tata s jednim susjedom bio žestoko posvađao i nije s njime razgovarao. No, kad je bio blagoslov kuće, sa župnikom je došao i taj susjed. Žive su mi još slike kako nakon blagoslova tata časti i tog čovjeka i razgovara s njim. Čišćenje, pomirenje. Ne možeš primiti blagoslov ako nekoga mrziš. Ne možeš prinijeti žrtvu Bogu, ako se prije toga ne pomiriš s bratom svojim. I koliko sam još takvih pomirenja vidio kad sam išao u pratnji svom župniku… To je ta snaga, ta ljepota, taj smisao – Bog dolazi! Kuca na tvoja vrata – otvori Mu ih i primi darove koje ti nezasluženo želi dati jer te beskrajno voli… Al’ što da dalje pišem i opisujem kad je danas, tragično, blagoslov postao vrijeme „kad pop dolazi po lovu“, kako često čujem…
Primiti blagoslov = htjeti biti svet!
Za kraj (moram završit ovu „kolumnu“ za koju sam zamoljen i na čemu zahvaljujem, jer lijepo se vratiti u djetinjstvo), mali osvrt na naslov. Naime, mi Zagorci smo specifični. Kao i Slavonci, Dalmatinci, Međimurci, Ličani… Jesmo i fala Bogu za tu različitost koja bi nas trebala obogaćivati i približavati, a ne razdvajati. Specifičan je naš kajkavski jezik. Naime – kod nas se u Zagorju za blagoslov kuće i obitelji kaže da „dojde župnik svečat hižu“. U prijevodu – župnik dolazi posvetiti kuću. Doista, blagoslov kuće i obitelji nije ništa drugo nego događaj poziva na svetost, a to je temeljni čovjekov zadatak za njegov život – budite sveti kao što je svet Otac vaš na nebesima.
U tom smislu i zaključno – blagoslov obitelji stoji na početku novog razdoblja građanske godine kao novi ponovljeni poziv na svetost koji nam upućuje sam Novorođeni Spasitelj kroz Crkvu koju predstavlja njen svećenik. I to ne kroz nekakav privatan razgovor župnika u skrovitosti doma uz kavicu i cigarete, nego kroz liturgijski čin blagoslova koji je ujedno duboko eklezijalan, jer u njemu sudjeluju i drugi, bližnji koji nisu dio naše obitelji. Na taj način blagoslov obitelji, iako osoban susret, dio je liturgije i općenito života opće Crkve. Dan je to kada vaš dom postaje župna crkva (obitelj je kućna Crkva – koliko puta smo to čuli!), vaš obiteljski stol postaje oltar župne crkve, a vi okupljeni oko svećenika i tog stola postajete prvi poslužitelji Oltara Gospodnjeg i sami prinos na tom oltaru. Bog dolazi da bi vas po svome svećeniku blagoslovio i učinio od vaših života dostojnu žrtvu za svoj nebeski Žrtvenik kada dođe kraj vremena. Želi nam se dati i pokazati da je tu, da nismo sami i da će nam uvijek pomoći, jer bez Njega ne možemo ništa. Lijepe li i eshatološke slike!
Postoji još jedan prekrasan element kod blagoslova kuće i obitelji koji upućuje na sliku liturgije, konkretno euharistije, a to je čašćenje, agape. Jer, na kraju blagoslova kuće i obitelji uvijek bi domaćin počastio svećenike i njegove pratitelje vinom, kolačima, narescima… Baš kao u prvim vremenima kršćanske zajednice…
I onda čujem komentar kako „popovi idu po lovu“… I to najčešće od samih vjernika… Uistinu sam žalostan i iako bih mogao nabrojati barem sto razloga i odgovora na pitanje – zašto je tome tako, ne usudim ih se napisati. Neka ovaj tekst ostane ispit savjesti… Ponajprije moje, a ako bude i vama koji čitate – hvala Bogu!
Ma, sretan sam! Unatoč svemu! Sretan sam što sam dio Isusove Crkve! Budite i vi! I ne odustajte od puta svetosti! Biti svet je jedino bitno. Sve ostalo može biti veliko, ali ustrajati na putu svetosti je jedini vrijedni projekt u koji se isplati ulagati.
P.S. Netko će sve ovo komentirati riječima – a to je bilo tako nekada, danas je to nemoguće. Moguće je. Nužno je, jer u suprotnom, blagoslov obitelji uistinu će postati činovnički čin koji se neće razlikovati od čina prikupljanja poreza. No, da to ne bi bilo tako, nije dovoljan trud samo služitelja Crkve koji dolaze blagoslivljati obitelji nego je potreban i trud svih okupljenih u Božju Crkvu. Svih. Možda čak najviše vjernika laika. I još nešto. U tekstu koristim sintagmu – blagoslov kuće i obitelji, a ne samo obitelji. Ne slučajno, jer kod pohoda svećenika obitelji blagoslivlja se i sam prostor u kojem obitelj živi. Naši su stari jako dobro znali da je od velike važnosti posvećivati prostor. Ne iz praznovjerja, iako je možda bilo i tih elemenata kod nekojih vjernika, nego iz duboke vjere i svijesti da sve što nas okružuje mora također biti stavljeno pod Božju zaštitu kako ga zlo ne bi moglo iskoristiti protiv našeg duhovnog i tjelesnog dobra. Naši stari nisu sumnjali u to da đavao postoji i da je on mrzitelj i tužitelj čovjeka pred Bogom i da je otac laži koji neprestano traži koga da proždre i koji će se poslužiti svakom prilikom koja mu se ukaže ne bi li čovjeka maknuo s Božjeg puta, s puta svetosti. Da, blagoslov kuće i obitelji na neki je način i svojevrstan egzorcizam. Možda bih stvarno mogao napisati knjižicu? Sretan Božić i blagoslovljena Vam nova 2018. godina!
Autor: Zvonko Franc; Book.hr
