Foto: Towfiqu barbhuiya, Unsplash

Zrnca pijeska u satu
Zaboravljam…
Lica, sitnice, detalje…
Dok kotrljam, uzbrdo,
Svoj kamen, sve dalje i dalje…
I prije nego što razum
Izbori se da išta shvati…
Gle: Taj se moj kamen
Opet u podnožje vrati!
Prisjećam se…
Dok govori mi sve neživo i živo,
Da pamtim dobro,
Ali sve krivo…
I miješaju se radost i tuga,
Zbog nekog,
Davno izgubljenog,
Najboljeg druga!
Radujem se…
Kažu da ni za to
Razloga opravdanog nemam,
I nije im jasno
Za koga se
Toliko uređujem i spremam…
Svejedno…
Izvlačim iz ormara
Svoj najbolji kaput,
Premda nitko ne spominje
Da krećemo, ponovno, na put!
Smijem se…
Od sveg srca, na glas…
Zabrinuti pogledi
Sumnjaju u šansu za spas…
Unatoč svima i svemu,
Njegujem taj svoj smijeh…
Napokon, samo najtvrđi
I u smijehu vide grijeh!
Osluškujem…
Srce još uvijek kuca,
Čini se da će danas
Opet biti malo sunca…
Možda ću u ovom,
Za sve nas
Blagoslovljenom danu,
Pronaći način, zavidati,
Neumorno tinjajuću ranu!
❤️
Slavica Cvitanušić

Za Book.hr priredila A. P.