Znate li što je snažnije i od razgovora s najboljim prijateljem? Često mi se tako dogodi, primjerice, tijekom adoracije, da zaboravim na ono što sam ga htio zamoliti, jer mi je s njim tako dobro da sve ostalo prestaje biti važno. Važno je samo to da sam s njim, da smo zajedno

Foto: StockSnap, Pixabay

Nerijetko čovjek u sebi ima potrebu biti savršen čak i u molitvi, stoga ako odmah na početku ne ispuni sva očekivanja – ali ne očekivanja Božja, nego vlastita – tad gubi volju

Kad iz sata u sat sve manje osjećamo volju za molitvom, tad u nama gasne i volja za bilo čime, a što je najgore, tad nas olako svladaju problemi i predajemo se očaju. Nerijetko čovjek u sebi ima potrebu biti savršen čak i u molitvi, stoga ako odmah na početku ne ispuni sva očekivanja – ali ne očekivanja Božja, nego vlastita – tad gubi volju, odustaje, diže ruke, udaljava se od molitve i traži ono što će, po njegovu sudu, biti mnogo bolje, možda i atraktivnije, gdje će se osjećati „ispunjenim“, pa čak i uzvišenijim u vlastitim očima.

Sve uvijek započinje spoznajom o Božjoj prisutnosti, a možda čak i ne samo spoznajom, koliko htijenjem da budemo s Bogom što prisniji

Molitva je snažnija od najboljeg razgovora s najboljim prijateljem, koji nas najbolje poznaje i uvijek nam stoji na usluzi. Sve uvijek započinje spoznajom o Božjoj prisutnosti, a možda čak i ne samo spoznajom, koliko htijenjem da budemo s Bogom što prisniji. Ta spoznaja traje dvadeset četiri sata dnevno i dublja je od vremena. Neprestano cijelim svojim bićem osjećam njegovu prisutnost, opipljivije nego da ga dotičem rukama. Iz toga još proizlazi i udivljeno promatranje, koje nam omogućuje da uvidimo ono čega još nema, a za što se molimo.

Često mi se tako dogodi, primjerice, tijekom adoracije, da zaboravim na ono što sam ga htio zamoliti, jer mi je s njim tako dobro da sve ostalo prestaje biti važno

Ali zna se dogoditi da čovjek, moleći, zaboravi na ono za što moli, jer je toliko zagledan i koncentriran na Boga da sve ostalo prestaje imati značenje, a najvažnija postaje prisutnost, kao da izvan nje više ništa ne postoji. Često mi se tako dogodi, primjerice, tijekom adoracije, da zaboravim na ono što sam ga htio zamoliti, jer mi je s njim tako dobro da sve ostalo prestaje biti važno. Važno je samo to da sam s njim, da smo zajedno.

Ulomak iz knjige „Valovi milosti. Komentari Lukina evanđelja“, p. Augustyn Pelanowski, OSPPE. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr. 

Knjigu možete kupiti ovdje. 

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.