Znate li koje se kvalitete neprijatelj jako boji? Prva je reakcija na životne događaje tjelesna – ljutnja, kritika, uvrijeđenost, osuđivanje – no potrebno je Bogu prepustiti zaključke, ne širiti ih, ne dopustiti im da preuzmu vodstvo

Foto: Pixabay

Patnja služi da shvatimo kako stari čovjek mora biti zamijenjen. Neprijatelj je uvijek isti i želi te uvjeriti da ćeš biti sretan samo ako će sve biti onako kako ti kažeš. Međutim, kada se dogodi Kopernikova revolucija, ne pitam se odgovara li mi stvarnost, već se trudim ostati u njoj najbolje što mogu. Očito govorim o generičkome ja, svojoj literarnoj slici, toj divnoj, uvijek prisebnoj ženi, koja nikada, baš nikada, kada slatka kćerkica na podu ostavi jezerca vode, mokre prostirke za tuširanje, a prljavo donje rublje u lokvi vode zajedno s majčinim majicama uzetima „samo da ih probam“… koja nikada, baš nikada, kada više puta zamoli djevojku da nešto spremi na mjesto i čuje ju kako odgovara: „Smiri se“, ne bi povikala: „Ja sam jako mirnaaa“, jačinom od trideset i pet decibela niti bi tada tupe predmete bacala u zid.

Prva je reakcija na životne događaje tjelesna – ljutnja, kritika, uvrijeđenost, osuđivanje – no potrebno je Bogu prepustiti zaključke, ne širiti ih, ne dopustiti im da preuzmu vodstvo

Poslušnost je kvaliteta koje se neprijatelj jako boji. Prva je reakcija na životne događaje tjelesna – ljutnja, kritika, uvrijeđenost, osuđivanje – no potrebno je Bogu prepustiti zaključke, ne širiti ih, ne dopustiti im da preuzmu vodstvo. Na primjer, rasprave na društvenim mrežama gotovo uvijek pokazuju na koji način čovjek od krvi i mesa preuzima vodstvo. Ja se ponekad prilično dobro pretvaram. Ponekad, kažem. Zahvaljujem na savjetima, obećavam da ću razmisliti i, dok tako pišem, kao da sam mudra i jako uravnotežena žena (tko zna koju će fotografiju izabrati za moju svetu sličicu, jer ću sigurno biti proglašena svetom, možda neku sa šiškama i perjem i leopard uzorkom), u biti osjećam kako mi na usta navire bujica uvreda koje, ni sama ne znam kako, katkada uspijevam ne napisati. Katkada. Mislim da će u postupku kanonizacije biti nekih problema. Fotografiju ionako nisam imala.

Patnja može spasiti druge osobe

Napokon, postoji četvrta i posljednja stvar koju bih željela reći, no ovu je možda teško shvatiti razumom, bez oslonca u vjeri: patnja može spasiti druge osobe. Više nego teško razumljiv, to je koncept koji, izrazite li ga glasno u bilo kojemu društvenom okruženju koje nije ono katoličko (i to izrazito uvjereno), hospitalizirat će vas. Prihvaćena patnja spašava druge, bilo proročkom snagom primjera bilo zahvaljujući zamjenskoj patnji.

Ne znam jesam li u životu napravila nešto korisno, ali ono što će mi možda omogućiti da skupim neke „rajske bodove“ bit će prihvaćanje – ne kažem bez prigovaranja, što je nemoguće, ali uz malo prigovaranja – patnje koje će me zapasti prije smrti

Postoje duše koje se prinose za spasenje drugih. Ponekad se uhvatim kako razmišljam da ću možda jednoga dana, kada obolim, bilo uskoro ili kao starica, moći učiniti puno više od onoga što sam do sada učinila toliko se trseći, pišući i govoreći i organizirajući susrete i razne ludosti. Ne znam jesam li u životu napravila nešto korisno, ali ono što će mi možda omogućiti da skupim neke „rajske bodove“ bit će prihvaćanje – ne kažem bez prigovaranja, što je nemoguće, ali uz malo prigovaranja – patnje koje će me zapasti prije smrti: prihvatiti je i prinijeti je za spasenje osoba koje volim.

Nakon ove vrste duhovnih misli, obično, kroz nekoliko sati počinju me boljeti zubi ili osjećam neke bolove u vratu i spremna sam učiniti bilo što da nestanu, čak i ustupiti svu svoju odjeću s leopard uzorkom ili se obratiti na budizam.

Iz knjige „Ni jedna tvoja bol nije bila uzalud“ autorice Costanze Miriano. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.