Foto: Shutterstock
Ljudi traže sreću izvan Boga i ne nalaze ju. Iz godine u godinu gube sve više toga i u rukama grčevito drže ono što im je ostalo, da im ne bi umaklo iz ruku. Ali iz ramena raširenih u praznini gube čak i svoje najbliže, teško prihvaćaju smrt, rastanke, razvode, odbačenost, razočaranost mužem, ženom, sinom, kćeri… Samo u SAD-u svake godine dogodi se pola milijuna razvoda. Smrt odnosi više od osam milijuna najbližih. Kad se događaju takve stvari, ljudi iznenada gube smisao, jer su svu svoju sreću gradili na drugom čovjeku. Kada obitelj napušta otac ili majka, tada djeca imaju osjećaj da ih roditelj nije volio. Otac i majka bijahu za njih najvažniji poslije Boga, a onda im iznenada okreću leđa i govore: „Ti za mene, dijete, ništa ne značiš, jer imam nekoga drugoga na svojem životnom horizontu.“ To je ogroman bol i vrlo se lako može upasti u očaj. Neki ljudi gaje nadu da će još biti lijepo i krasno, ali to je samo ponavljanje iste pogreške. Ako započnemo raditi što takvo, onda ćemo uvijek raditi tu istu pogrešku.
Žive s mislima da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u top formi, moraju moći, moraju, moraju, moraju
Znam stotine, možda čak i tisuće ljudi koji, jednom napušteni od žene, muža, oca, majke, traže u toj praznini koga – Boga? Ne, već traže čovjeka. Ulaze u nečiji život čak i za cijenu preljuba, želeći da taj netko ispuni njihovu prazninu. Naravno da će se to urušiti. A kad se sruši, traže još jednom, i još, i ponovno. Ranjavaju se, lome, a na kraju doživljuju krah. Životni neuspjesi, gubitak obitelji, posla, kuće – čovjek upada u ovisnost ili bezumnost. Milijuni ljudi žele biti lijepi, mišićavi, zdravi – ali trudeći se to dosegnuti, upadaju u anoreksiju ili bulimiju, i još im je gore negoli prije. Ili su preumorni, uzrujani i iznenada imaju srčani udar pri dizanju utega u teretani. Žive s mislima da neće uspjeti, da neće stići ispuniti cilj, da ih to prerasta – ali moraju biti u top formi, moraju moći, moraju, moraju, moraju! I to je trgovanje unutar njihova hrama, daju nešto od sebe da bi dobili nešto zauzvrat. Zašto? Jer za njih sreća predstavlja realizaciju njihova životnog plana. A to je često glup plan.
„Da, ja vjerujem u Boga, ali što će mi Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi Bog može dati bolje od toga?“
To što mislimo o svojem životu često nije mudro. Takvi su ljudi kao brzi vlak, koji se ne nalazi u odgovarajućim tračnicama, ali juri ogromnom brzinom i to prijeti katastrofom. I zato, kad im počinje nedostajati tračnica uspjeha, kad im ne polazi za rukom, kad im se trese život, javljaju se sumnje u svezi s ciljem putovanja. U čovjeku se tada rađa strah da se na pruzi može pojaviti nešto što im može onemogućiti dostignuće željena cilja. Tada dolaze k meni i govore mi: „Moj život je u katastrofalnom stanju, a ja živim u grijehu!“ „Onda odbaci od sebe grijeh“ – govorim im. „Da, ja vjerujem u Boga, ali što će mi Bog dati u zamjenu ako ja odbacim od sebe sadašnji način života, što mi Bog može dati bolje od toga?“ Tada obično iritirano kažem: „Dakle vjeruješ li u to da je Bog sreća ili u to da je grijeh sreća? Odluči se!“
Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Od Duha do uha“ autora p. Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete kupiti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
