Foto: Shutterstock
Potresna Krešimirova ispovijed
„Bio sam u velikoj kušnji. Zahvatila me tjeskoba i potištenost. Proživljavao sam strašnu krizu. Osjećao sam veliko opterećenje. Priznajem, bio sam na pragu bezboštva. Pokušao sam tumačiti ovaj svijet i život bez Boga… Bio sam zaljubljen do ušiju. Zapravo, bio sam zaslijepljen. Počeo sam gubiti glavu i tlo pod nogama. Razočarao sam se u ljubavi…
Kako su mi bili mučni i tmurni dani, a kako tek teške, crne duge noći. Noći pune besanice, tjeskobe, patnje, kajanja, razočaranja… Jedini izlaz iz ovoga teškog i mučnog stanja vidio sam u – smrti. Odlučio sam, u toj svojoj tjeskobi, svojevoljno poći u smrt i jednim se potezom osloboditi svoje muke. Došao sam u hotel i pokušao popiti 19 tableta. Prije toga napisao sam oproštajno pismo svojoj majci, djevojci i policiji. Pripalio sam cigaretu, misleći da će mi biti zadnja u životu. Htio sam otresti pepeo u pepeljaru i nehotice sam prevrnuo čašu s otrovom. U tom trenutku kao da mi se otvoriše oči. Progledah i uzdahnuh: ‘Bože moj, pa što sam to pokušao učiniti?! Zar sebi oduzeti život?! A ti si Gospodar života!’ Znam to dobro. Spoznah tada Božju volju: Bog želi da živim i protiv svoje volje. Osjetih, štoviše, iskusih tada Boga na djelu kao nikad prije. Neprestano zahvaljujem Bogu što se ovako svršilo. Shvatio sam, možda malo prekasno, da i ovakav život kakav sam proživljavao, ima svoju vrijednost.“
Poznavao sam Krešimira od malih nogu. Zajedno smo se kao djeca sastajali, razgovarali, igrali i veselili životu. Bili smo veliki prijatelji
Mukotrpan životni put
Tako mi je pisao Krešimir, prije nekoliko godina, iz jednoga dalekog grada na sjeveru Njemačke, dok sam i sam bio daleko od rodne grude. Dugo sam dvojio bih li u kratkim crtama opisao i Krešimirov mukotrpni životni put. Bojim se da bi netko mogao pomisliti kako je sve to samo lijepa priča. A nije… Dapače, ovo je jedna od rijetkih istinitih ispovijedi koje se dodiruju s pričom. Istinita je ova ispovijed kao život, bolna kao rana, teška kao olovo i potresna kao smrt. Ovaj naš nemirni svijet prepun je sličnih potresnih životnih drama. Istina, svaka se drama zbiva u svoje vrijeme i svaka je jedinstvena i neponovljiva.
Poznavao sam Krešimira od malih nogu. Zajedno smo se kao djeca sastajali, razgovarali, igrali i veselili životu. Bili smo veliki prijatelji. Iskreno i pravo prijateljstvo koje traje do danas, kovalo se od prvih dana našega života.
U petoj godini Krešimir doživljava veliku nesreću. Zaprežna kola naletjela su na njega i ostao je invalid
Krešimir je ugledao svjetlo dana upravo kad je zadnji ratni vihor bio na izmaku. Rodio se u mjestašcu gdje se putovi križaju na tri strane svijeta. Premda je Krešimir već davno ostavio rodni kraj, ne krije da ga stalno nosi u srcu. Rado mu se vraća kad god ima prilike za to, jer nigdje mu sunce nije tako drago, nigdje mu nebo nije tako plavo i lijepo kao tu, a gruda pitoma i slatka. To ga privlači, stalno ga zove da se vrati, da bude tu gdje je počeo svoj život. Taj zov će samo rasti i Krešimir će se sigurno svojim ravnicama vratiti.
Na samom početku život se s Krešimirom počeo poigravati. Nikad nije vidio svoga oca, kojega mu je oduzeo ratni vihor, kao i tolike nevine živote. Majka mu je bila sve. Za nj je živjela, on joj je bio utjeha i velika nada. Rano je ostala udovica i upravo se zbog svoga Krešimira nije htjela ponovno udati. U petoj godini Krešimir doživljava veliku nesreću. Zaprežna kola naletjela su na njega i ostao je invalid. Stradala mu je desna ruka, lakše i noga. Koliki je to samo udarac bio za njega i njegovu majku! Zbog toga preteškoga križa mnogo će u životu posrtati, mnogo boli podnijeti i mnogo trpjeti…
Odlazak u Njemačku
Pučku školu završio je u zavičaju. Iz tog doba osobito pamtim kako je, idući u školu i iz škole, stalno u ruci nosio krunicu. Molio je svaki dan po nekoliko krunica, kao da mu je to bila prijeko potrebna duhovna hrana koja mu daje snage da strpljivo nosi svoj teški životni križ. Mislio sam ovako: može on kasnije i lutati stranputicama i imati teških trenutaka u životu, ali nikad ne će izgubiti onaj Put koji vodi u luku vječnoga spasenja. Tolike krunice ne mogu ostati neuslišane…
Nakon osmogodišnje škole otisnuo se Krešimir u jedan grad na Jadranu. Pokušao je nastaviti školovanje, ali nije uspio. Nikako se nije mogao snaći u novoj sredini.
Imao je velikih planova i želja, ali teško ih je bilo ostvariti.
U ono vrijeme ljudi su masovno išli preko granice. Njemačka je obećavala, mnogima se činilo: mali raj na zemlji. I Krešimir je vidio tu svoju priliku i ostvarenje svojih velikih želja. Ali kako doći do potrebnih odobrenja, isprava? Tražio je veze na sve moguće načine, ali ništa mu drugo nije preostalo nego se uputiti sam, pa što bude…
Mislio je Krešimir da ga u novoj zemlji čeka med i mlijeko. Na probleme u početku nije ni pomišljao, ali duboko razočaran uskoro mi je pisao…
„Pošao sam, i sve što sam imao uza se bilo je raspelo koje čuvam kao najdragocjeniju svetinju. Križ je stalno uza me. On me čuva. On me hrabrio i nisam se ničega bojao…“
Mislio je Krešimir da ga u novoj zemlji čeka med i mlijeko. Na probleme u početku nije ni pomišljao, ali duboko razočaran uskoro mi je pisao: „Razočarao sam se. Čini mi se da mi nema pomoći. Ne bih želio tebe razočarati ovim svojim pismom. Neugodno mi je pisati o svojim unutarnjim, duševnim problemima. Ali kad se nekome izjadam, nekako mi je lakše. Unatoč velikim teškoćama, ponekad kažem: ‘Bogu hvala!’, ali nekad se u meni probudi onaj iskonski čovjek, pa znam reći i ono što ne bi trebalo i što ne bih želio i smio… Vrlo me zaboli u duši i ogorčen sam kad vidim nepravdu i nevolje drugih ljudi. Toliki pate… Mnoge život razapinje, grijesi ih razapinju. Mnoga srca su ranjena, ponekad krvare… Zašto ljudi jedni druge razapinju svojom zlobom? To me tako boli i teško mi je pri duši kad im ne mogu pomoći. Koliko me peče i boli moja sudbina?! Zašto se sa mnom tako gorko poigrala? Što sam joj skrivio? Kad sve to u svojoj muci i jadu izgovorim, odmah mi postane žao i pokajem se: ‘Bože, oprosti mi jer ne znam što govorim… Čeznem za srećom svim žilicama svoga bića, a nje nema, pa nema…!’”
Postalo mu je jasno kao dan da životni put manje-više vodi preko nemirnih i uzburkanih voda. Ali s druge je strane bio siguran da nas Bog ne bi pustio u ovu životnu borbu, kad nas ne bi prije osigurao potrebnim duhovnim darovima
O, kako zna biti gorak i težak ljudski život! Manje-više svatko prolazi svoju životnu Kalvariju. Što sve ne potresa ovu krhku lađicu našega života!
Daleko od svoje rodne grude, iskusio je Krešimir ovaj život kao stvarnu suznu dolinu. Malo je onih koji se mogu pohvaliti da su potpuno sretni i da im ništa ne nedostaje. Prava, istinska i nepomućena sreća čeka nas tek u vječnom životu. A ovdje, na ovoj zemlji, svima nama u prvom planu stoji borba, traženje, usavršavanje, popravljanje nedostataka naše prirode i uzdizanje svega toga u biće višeg ranga, u osobu kojoj je Krist životni ideal i sreća.
Postalo mu je jasno kao dan da životni put manje-više vodi preko nemirnih i uzburkanih voda. Ali s druge je strane bio siguran da nas Bog ne bi pustio u ovu životnu borbu, kad nas ne bi prije osigurao potrebnim duhovnim darovima. To ga je tješilo i ulijevalo mu nadu. Razmišljao je Krešimir dugo i dugo o svom proteklom životu i odlučio je da se nikada ne će prepuštati onim tamnim životnim stranama i bezdanima koji znaju tako zagorčavati život.
Izmijenili su nekoliko pisama. Upoznali su se. Zavoljeli su se onako mladenački i zanosno. Svoju veliku ljubav okrunili su sakramentom braka
Brak
Ustrajno i uporno vježbao se izmjenjivati mučne i teške trenutke s onim radosnim. Nastojao je, koliko god je moguće, na život gledati s vedre strane, optimistički. Povlačio se rado u osamu, sabranost, tišinu. To su mu bili dragocjeni trenutci. Tada je mogao lakše čuti glas Božji i biti s njim u dodiru. Lakše je tada čuo i glas svoje savjesti i osjećao poticaje Božje milosti. Ta sabranost, ti divni trenutci, pomogli su mu dragovoljno prihvatiti svoj životni križ. I on mu je, na njegovo veliko iznenađenje, postao sladak i drag. Zapravo, uvjerio se da mu ga Krist pomaže nositi. Prestao se tužiti na svoj križ. Postao je drugi čovjek. Potpuno se promijenio.
U sakramentu pomirenja skrušeno je sve požalio i pokajao se za sve ono čime je uvrijedio neizmjerno dobrog Boga i čime je iznevjerio njegovu beskrajnu ljubav. Osjećao se tada kao nanovo rođen. Stvorio je čvrstu odluku da će, s pomoću Božjom, ubuduće živjeti onako kako to Krist od njega traži – sakramentalnim životom. Tko je mogao vjerovati da će sada, nakon teških i mučnih trenutaka, čak nakon pokušaja da nasilno učini kraj svojim mukama, njegov život krenuti drukčijim putem.
Kad se sredio i počeo živjeti mirno, odlučio je potražiti životnu odabranicu s kojom će saviti obiteljsko gnijezdo. Dugo je tragao, nije se dao ičim smesti. Njegova se upornost isplatila. U obiteljskoj reviji „Kana“ zapeo mu je za oko jedan oglas. Dala ga je Kristina, djevojka iz jednoga bosanskog sela. Izmijenili su nekoliko pisama. Upoznali su se. Zavoljeli su se onako mladenački i zanosno. Svoju veliku ljubav okrunili su sakramentom braka. Osobno sam svjedočio kad su, jednoga divnog dana u veljači, jedno drugom, pred Bogom i nazočnima, obećali vjernost i ljubav do groba…
Krešimir i Kristina bojali su se da ne će imati djece. Ali Bog im ispuni želju…
Dolazak djeteta
Krešimir i Kristina ostvaruju tu vjernost i ljubav i danas u veoma sretnom i čestitom braku. Nije bilo davno kad mi je Krešimir pisao: „Brak nam je divan, potpuno kršćanski. Živimo jedno za drugo, jedno drugo usrećujemo, jedno za drugim uzdišemo, jedno bez drugoga ne možemo biti ni tren… U potkrovlju našega stana moli se, čita Sveto pismo, posti se i kršćanski živi…”
Krešimir je duboko uvjeren da ga je Gospodin nagradio za one njegove teške muke koje je podnio u životu. Neizmjerno je Bogu zahvalan na tome.
Krešimir i Kristina bojali su se da ne će imati djece. Ali Bog im ispuni želju i dariva im dijete baš u Godini djeteta! Popratili su to ovim riječima: „Dragi Bog nam je uslišio naše vapaje i molitve, postove i Svete Mise. Velika mu hvala na tome! Nastavljamo i dalje moliti i postiti kako bismo uvijek bili vjerni poticajima Božje milosti, kako bi Bog uvijek bio s nama i u nama…“
„Ako bude volja Božja i ako Bog da, bit će ovakvih slavlja još!”
Nazočio sam krštenju njihove male Ana-Marije. Zadivilo me kako Krešimir i Kristina zahvaljuju Bogu na darovanom djetetu. Spremni su i na najveće žrtve za njega. Oni jednostavno žive za svoju djevojčicu. Rekoše mi na rastanku: „Ako bude volja Božja i ako Bog da, bit će ovakvih slavlja još!” Mislio sam tada naglas: „Bože moj, kad bi u našem narodu bilo tako uzornih i vrijednih roditelja koji bi se radovali djeci, tom najvećem blagu, toj vječnoj vrjednoti, onda se ovaj narod ne bi trebao bojati smrti ni budućnosti.“
Fra Petar Ljubičić; Book.hr
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
