Foto: Screenshot
Svaki čovjek žudi za zajedništvom, za zajednicom. Neki za obiteljskom, neki prijateljskom, neki za poslovnom. No, što je potrebno da bi zajednica funkcionirala?
Povezanost. To je smisao našeg zajedništva.
Ranjivost bismo trebali u potpunosti prihvatiti kao svoju unutarnju ljepotu. Ljepotu koja nam pomaže da postignemo nešto više
Da bismo se mogli povezati, trebamo biti primijećeni. Empatija i emocije nam pomažu u povezivanju. Postoji li nešto što nas u povezivanju sprečava?
Sram. Sram je najlakše poistovjetiti s odbačenošću. Ljudi koji ne znaju što je sram nemaju sposobnost ljudske empatije ili povezanosti.
„Nisam dovoljno dobra, mršava, lijepa… Nisam dovoljno bogat, pametan, snažan…“ Sva ta uvjerenja hrane strah. Kako bi se povezanost dogodila, moramo si dopustiti biti primijećeni.
Potrebna je i hrabrost. Ali ne hrabrost koju su imali vitezovi, nego hrabrost da si dopustimo biti nesavršeni.
Uvijek imajmo suosjećanja, prema sebi i drugima
Ranjivost bismo trebali u potpunosti prihvatiti kao svoju unutarnju ljepotu. Ljepotu koja nam pomaže da postignemo nešto više. A što mi radimo s ranjivošću? Borimo se protiv nje, iako živimo u ranjivom svijetu.
Problem koji se tada pojavljuje je nemogućnost izražavanja emocija. Ne možemo ignorirati „loše“ osjećaje, a da pritom ne potiskujemo sve emocije. Kada zanemarujemo svoje emocije, počnemo gubiti radost, zahvalnost, sreću…
Nema „loših“ osjećaja, samo ih trebamo razumjeti. Ako se umjesto toga sve više bojimo, to smo više ranjivi, a zbog toga se još više bojimo i tako tonemo sve dublje. Sve više izbjegavamo komunikaciju s drugim ljudima, i u nas se uvlači optuživanje. A što je optuživanje nego način pražnjenja boli i neugode?
Možemo li živjeti bezuvjetno ljubeći, jer vjerujemo u bezuvjetnu ljubav, ne očekujući ništa zauzvrat, i pritom…
„Jako je teško samome sebi dopustiti da budemo primijećeni, ali duboko, ranjivo. Ali u taj se rizik jednostavno moramo upustiti kako bismo se vježbali u tome da volimo svim srcem, i sebe i druge. Da, to je uistinu teško, ali to je jedini način. Najveći neprijatelj u tome nam je strah. Pitamo se: „Ako ja volim, hoću li i ja biti isto tako voljen?“ Možemo li živjeti bezuvjetno ljubeći, jer vjerujemo u bezuvjetnu ljubav, ne očekujući ništa zauzvrat, i pritom biti svjesni da je to dovoljno? Možemo!
Shvatimo to i kažimo „Dovoljna sam“, „Dovoljan sam“. Zahvalimo Gospodinu što nas je ranjivost naučila spoznati da smo živi.
I sada prestanimo se samosažalijevati i počnimo jednostavno slušati i promatrati.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
