Foto: Screenshot/YouTube
Virtualno ropstvo
Često naiđem na članak o opasnostima stalna provođenja vremena na internetu, posebice na mobilnim telefonima i egocentrizmu koji to stvara. Pročitala sam puno članaka o tome da to stvara iluziju o svijetu u kojem smo mi na prvom mjestu i sve se vrti oko nas. No već mi je toga pomalo dosta. Znam da je tako i slažem se s tim, ali se svejedno primam svojeg mobitela i društvenih mreža te nastavljam po starome.
Međutim nedavno sam naišla na dvije stvari koje su me zabrinule i natjerale me da dublje promislim o tome. Jedan od njih je glazbeni crtić o Mobyju, a druga je članak dječje psihologinje Sue Palmer.
Potonja objašnjava da smo mi prvi naraštaj koji će odrasti a da neće znati kakav je bio svijet bez interneta, društvenih mreža ili mobitela, čega sam, dakako bila svjesna, ali ne i kakve će to posljedice zapravo imati. I znanost i šale govore o tome da se pametni telefoni koriste kao sredstva za smirenje djece, koja se više ne znaju sama igrati. Izgubljena je pozitivna procjena rizika koja dolazi sa samostalnom dječjom igrom, uz dodatni problem da će djeca odrasti u ljude koji će teže moći donijeti odgovornu odluku ili učiti iz neuspjeha.
Sue Palmer piše:
„Ako neuronski putevi koji nadziru područje društvenosti i mašte nisu razvijeni u ranom djetinjstvu, teško ih je kasnije pokrenuti. Cijeli naraštaj može odrasti bez mentalne sposobnosti da se sam zabavlja, stvara vlastite igre i uživa u stvarnom prijateljstvu – sve zbog beskrajna vremena provedena pred ekranima… Igrajući se zajedno, djeca uče kako se slagati s drugim ljudima. Otkrivaju kako drugi razmišljaju i razvijaju empatiju. A budući da stvarnu igru pokreće unutarnja želja da se razumije kako svijet funkcionira, ona stvara temelje za kasnije učenje u školi. Stvarna je igra evolucijski način koji pomaže djeci da razviju vlastite umove – skladne ljudske umove, koji će biti znatiželjni i znati rješavati probleme.“
Također kaže da postoji još jedan problem s previše buljenja u ekran, a to je da se ne razvija otpornost. Navodi primjer petnaestogodišnje djevojke koja se je izmorila vođenjem vlastitih internatskih kampanja u namjeri da prati živote svih ostalih i uvijek se brine da oni budu savršeni.
Osjećamo li se izgubljeno
Znam da se mnogi roditelji veoma brinu o tome da njihova djeca nisu previše pred ekranom i znam da ne daju svi djetetu tablet da bi bilo mirno. Ali mislim da trebam reći da, iako smatramo da kao odrasli ljudi koristimo društvene mreže kontrolirano, znam iz iskustva da nas one mogu učiniti usamljenima i nezadovoljnima.
Nekoliko dana nakon što sam pročitala tekst Sue Palmer, naišla sam na jedan crtani film Stevea Cuttsa iz projekta Void Pacific Choir. Riječ je glazbenome crtanom filmu Are You Lost in the World Like Me (Jesi li izgubljen u svijetu kao i ja), u kojem glavni lik Moby živi u grotesknome i distopijskom društvu, koje diktiraju društveni mediji i tehnologija. Crtić ne daje odgovor na problem koji predstavlja, ali otvara mnoga pitanja o kojima bi se moglo raspravljati s tinejdžerima. Ili s bilo kim. Stil crtića, sa svojim izravnim slikama i privlačnom i jasnom porukom, čine ga vrlo prikladnom za grupnu raspravu među mladima. A taj crtić progovara o samoći koja se pokušava sakriti i otuđenosti koja postoji u potpuno „povezanu“ društvu.
Društvene mreže nas mijenjaju
I članak i crtić potaknuli su me na razmišljanje o mojem odnosu prema društvenim mrežama i kako njihovo korištenje mijenja moje navike. Također sam razmislila o tome u čemu tražim potvrdu i ispunjenje, što nikako ne bi smjelo biti samo gledanje na sebe i poduzimanje svega samo da moj život bude savršen, već usmjeravanje na Boga i gajenje osjećaja zahvalnosti za sve što je učinio za mene. To je milijun puta bolje i istinitije od nezadovoljstva koje pruža građenje savršenoga virtualnog života na internetu.
U svojoj knjizi Nema veće ljubavi sv. Terezija iz Kolkate kaže:
„Diljem svijeta ljudi su gladni i žedni Božje ljubavi. Tu glad možemo utažiti šireći radost. Radost je najbolji lijek za kušnju. Isus može zaposjesti našu dušu samo ako mu ju predamo radosno.“
Možda se to ne čini povezano s ovom temom, ali je veoma važno. Ljudi često na društvenim mrežama traže potvrdu svoje vrijednosti i to i dobivaju, ali ne zadugo. Ne možemo se predati radosti Božje ljubavi ako smo prezaposleni građenjem svojega savršenoga virtualnog ja. Samo Božja ljubav može nam dati ono za čime težimo, a samo srce lišeno ega može tu ljubav primiti.
Autor: Ruth Baker (Catholic Link; Book.hr)
Preveo Josip Sinjeri
