Foto: Shutterstock
Ponovno sam slomljena. Gubim se u ovoj lažnoj stvarnosti. Želim se izraziti, ali moja igra riječi iznova gubi smisao. Možda će mi biti lakše kada svoje emocije stavim na papir. Ionako ih nitko nikada neće pročitati.
Sama sam i imam samo sebe. Svoj sam oslonac. Možda me to čini jačom osobom, ali nisam svjesna toga. Uvijek padam na istom testu ‒ život u samoći.
Zašto vapijem da pripadam nekome? Godinama već pokušavam biti nečija, ali ne polazi mi to za rukom.
Tražim ljubav, a ne dopuštam da mi se ljubav dogodi.
Tražim se u oluji ovoga života.
Koliko traje ova oluja? Trebam li sama izbrisati oblake i nacrtati sunce?
Naravno da trebam. Sama sam krojač svoje sudbine i ne prepuštam se slučaju jer…
Misli su mi u kaosu. Ne vidi se početak, a niti kraj. Želim mir, a stalno tražim lom. Lomim se i volim to.
Govorimo o ljubavi.
Maska pada jedino kada ostanem sama sa sobom u svoja četiri zida i kada milijun misli želi uništiti moje zacrtane snove.
To je ono što pokreće svijet, zar ne? Ako pokreće svijet, zašto mene ne pokreće? Ova stagnacija na jednom mjestu košta me motivacije za radom na sebi. Djevojčica koja čvrsto stoji na zemlji postaje labilna žena. Iskvarena. Lažno iskvarena jer samo ja znam za to. Maska pada jedino kada ostanem sama sa sobom u svoja četiri zida i kada milijun misli želi uništiti moje zacrtane snove.
Hoću dati cijelu sebe, ali povlačim se kada to zbilja trebam učiniti. Strah ne bira žrtvu, bira osobu. Obuzima je cijelu, bude joj drug. Nisam sama, strah je uvijek prisutan, ali nisam njegova žrtva? (…)
Iz knjige „Četiri zida” autorice Elene Jurković. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
