Foto: Shutterstock
Dobro je prisjetiti se ovoga teksta koji je postao hit na internetu…
Za svu djecu koja su rođena i preživjela 1950-te, 60-te, 70-te i 80-te.
Preživjeli smo i rođeni smo normalni, iako su naše majke pile aspirine kad ih je boljela glava, jele hranu iz konzervi, pušile i radile do zadnjeg dana trudnoće i nikad nisu išle na testiranje za dijabetes. U to vrijeme upozorenja poput „čuvati daleko od dohvata djece“ na bočicama s lijekovima, vratima i ormarima – nisu postojala.
Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta…
Mi, kada smo imali 10, 11 godina nismo nosili Pampersice. Pišali smo u krevet. Kao djeca, vozili smo se u automobilima bez pojasa i zračnih jastuka i nismo morali imati kacige na glavi za vožnju biciklom ili na rolama. Pili smo vodu iz crijeva za zalijevanje vrta, a ne iz bočica kupljenih u velikim trgovačkim centrima. Dijelili smo bočicu Cocte ili Cole s našim prijateljima i NITKO nije umro zbog toga. Jeli smo mliječne sladolede, bijeli kruh i pravi maslac, ali nismo bili debeli zato što smo se STALNO IGRALI VANI.
Izlazili smo iz kuće ujutro i po cijeli smo se dan igrali skrivača, graničara, lopova i pandura, kraljica 1-2-3, kauboja i Indijanaca, zaloga, fantoma i svega ostaloga što je samo dječja mašta bila u stanju smisliti, sve dok se nije upalila ulična rasvjeta koje onako nije bilo previše. Nerijetko nas nitko nije mogao naći po cijeli dan pa je i roditeljska pljuska bila dio odgoja, a bez zlostavljanja u obitelji.
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice; nismo imali 99 kanala na televiziji…
I nikad nije bilo problema…
Provodili smo cijele dane praveći trkaće daske od otpada iz podruma, spuštali smo se niz ulice zaboravljajući da nismo napravili kočnice. Nakon par padova, slomljenih prstiju i modrica – naučili smo kako riješiti problem. Mi nismo imali imaginarne prijatelje ni probleme s koncentracijom u školi. Nama nisu davali tablete protiv hiperaktivnosti. Mi nismo imali školskog psihologa i usmjerivača pa smo ipak završavali nekakve škole.
Nama nisu prodavali drogu ispred škole…
Mi nismo imali Playstation, Nintendo, X-box, nikakve video igrice; nismo imali 99 kanala na televiziji (samo dva i to drugi tek od popodne), nismo imali video rekordere, surround sound, mobitele, kompjutere, Internet, chat rooms… MI SMO IMALI PRIJATELJE I MI SMO IŠLI VAN DRUŽITI SE S NJIMA!
Naše su generacije dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost…
Padali smo s drveća, znali se porezati na staklo, slomiti zub, nogu ili ruku, ali naši roditelji nikada nisu išli na sud zbog toga. Igrali smo se s lukom i strijelom, gradili utvrde od snijega, bacali petarde za Novu godinu, čitali hrpe crtanih romana i sve smo to preživjeli bez posljedica! Vozili smo se biciklom ili pješke dotrčali do prijateljeve kuće, zvonili na vrata ili jednostavno ulazili u njihovu kuću da se družimo i budemo zajedno! Kad upadnemo u probleme sa zakonom, roditelji nisu plaćali kauciju da nas izvuku. U stvari, bili su često stroži nego sam zakon!
Posljednjih 50 godina bile su najplodonosnije godine u povijesti čovječanstva. Naše su generacije dale najbolje izumitelje i znanstvenike do danas. Imali smo slobodu, pravo na greške, uspjeh i odgovornost. I naučili smo živjeti s tim! I ti pripadaš toj generaciji?
ČESTITAM!
Možda bi bilo dobro poslati ovu poruku i vašoj djeci da vide kako su njihovi roditelji odrastali.
Autor nepoznat
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
