Za cijelu obitelj

GUBITAK DJETETA

Život nakon gubitka trudnoće – duhovni aspekt u nošenju s traumatskim iskustvom Nerijetko se kod perinatalnog gubitka također razvija i osjećaj „obespravljene tuge“. Taj se pojam koristi za opisivanje iskustva gubitka i žalosti. Dakle, ta obespravljena tuga predstavlja bolno i traumatsko iskustvo koje nije otvoreno priznato niti javno oplakano, budući da nije društveno podržano. Neprepoznavanje ovakvog oblika gubitka stvara kulturni tabu i na jedan imlicitni način šalje poruke ženi koja je iskusila perinatalni gubitak da njezina tuga nije stvarna te se ne bi trebala javno izražavati

Foto: Unsplash, Christian Fickinger

 

Različiti autori navode kako gubitak djeteta tijekom trudnoće predstavlja iznimno bolno i traumatsko iskustvo za mnoge žene, kao i za muškarce (Murphy 2013.; Bellhouse i sur. 2018.).

Perinatalni gubitak – trauma i kod očeva

Kada govorimo o perinatalnom gubitku onda se tim pojmom želi obuhvatiti kako spontani pobačaj tako i mrtvorođeno dijete, te smrt živorođene bebe (Corcoran i sur. 2016.; Sereshti i sur. 2016.; Agwu Kalu i sur. 2018.).

Perinatalni gubitak ostavlja posljedice na fizičkoj, psihičkoj, emotivnoj i duhovnoj razini žene/majke, a nerijetko i očeva. Svakako je potrebno spomenuti kako postoji emocionalna trauma i kod muškaraca/očeva zbog perinatalnog gubitka i ta je trauma često zanemarena u javnosti. Muškarci/očevi mogu doživjeti široki raspon emocija nakon gubitka trudnoće koji se najčešće manifestiraju kao ljutnja, razdražljivost, potreba za povećanim radom ili povećanom konzumacijom alkohola.

Muškarci/očevi su podložniji osjećajima očaja i poteškoćama u suočavanju. Stoga je od iznimne važnosti znati i moći pružiti adekvatnu pomoć i muškarcima/očevima koji prolaze kroz razdoblje žalovanja kako bi se pomoglo u očuvanju mentalnog, emocionalnog, duhovnog i fizičkog zdravlja.

Reakcije žena na perinatalni gubitak

Ono što razlikuje žene u nošenju s gubitkom ovisi o značenju same trudnoće i što taj gubitak trudnoće/djeteta predstavlja (Kalu, 2019.). Spontani pobačaj u suvremenom društvu još uvijek predstavlja društveni tabu koji lišava žene od adekvatne emocionalne i psihičke podrške te medicinskih i pomažućih stručnjaka. Budući je gubitak bebe stigmatizirana tema, fizička trauma uzrokovana pobačajem predstavlja jedno zanemareno i neriješeno pitanje u društvu.

žene koje su iskusile perinatalni gubitak pokazuju višu razinu stresa i višu razinu emocionalne, psihičke i duhovne traume

Gubitak bebe je fizički i psihički traumatičan – autori Huberty, Matthew, Lieferman i Lee (2018.) otkrili su kako žene koje su iskusile perinatalni gubitak pokazuju višu razinu stresa i višu razinu emocionalne, psihičke i duhovne traume. Stoga pobačaj može rezultirati simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja, depresije, anksioznosti i snižene razine samopoštovanja (Kalu, Coughlan i Larkin, 2018).

U istraživanje koje su proveli znanstvenici s „Imperial College London“-a u Engleskoj i „KU Leuren“-a iz Belgije, a koje je obljavljeno u American Journal of Obstetrics and Gynecology, od 653 žena koje su doživjele gubitak trudnoće, 24% je imalo umjerenu anksioznost, a 11% je imalo umjerenu do tešku depresiju. Istraživanje je pokazalo kako gotovo svaka treća žena s iskustvom gubitka trudnoće/bebe doživi dugotrajni PTSP.

Osjećaji i iskustva glede perinatalnog gubitka

Obično gubitak djeteta u trudnoći za roditelje predstavlja razdoblje tuge, tjeskobe i depresije, pomiješano s osjećajima ljutnje i krivnje te usamljenosti i zaglavljenosti u trenutku gubitka. Nerijetko se događa da žene koje su doživjele iskustvo gubitka bebe imaju poteškoća u povezivanju s bebom u sljedećoj trudnoći zbog straha od mogućeg opetovanog gubitka. Perinatalni gubitak predstavlja niz neugodnih osjećaja i iskustava za žene/majke počevši od šoka glede dijagnoze, fizičkog iskustva boli i krvarenja te na psihičkoj i emocionalnoj razini osjećaja tuge, boli i gubitka.

Pored tuge koja nastaje nakon gubitka trudnoće, žene također mogu razviti osjećaj besmisla, koji u ekstremnim situacijama može rezultirati pokušajem samoubojstva

Ova vrsta gubitka također može imati negativni utjecaj na mentalno zdravlje, ali i na cjelokupno obiteljsko funkcioniranje, jer postoji mogućnost za razvojem osjećaja otuđenosti i izolacije unutar obitelji i raspada braka (McKernan, 2020.). Autori Séjourné, Callahan i Chabrol (2010.) navode kako polovica žena doživljava psihološki stres nakon iskustva gubitka/spontanog pobačaja, a uz osjećaj tuge može se razviti i visoka razina tjeskobe, depresije, osjećaja odgovornosti, krivnje i srama. Pored tuge koja nastaje nakon gubitka trudnoće, žene također mogu razviti osjećaj besmisla, koji u ekstremnim situacijama može rezultirati pokušajem samoubojstva (Séjourné, Callahan i Chabrol, 2010.). Osjećaj tuge nakon pobačaja predstavlja jedinstven i složen oblik gubitka, odnosno značajnu emocionalnu bol, tzv. „traumatska tugu“ (Andrus, 2019.).

Autor Andrus (2019.) također navodi kako se traumatska tuga koja proizlazi iz smrti „značajnog drugog”, s popratnom čežnjom i nedostatkom, u nekoj kasnijoj fazi može razviti u trajni depresivni simptom, koji pri tome može potencirati značajno oštećenje, kako na emocionalnoj, tako i na psihofozičkoj i socijalnoj razini (Jacobs, Mazure i Prigerson, 2000.).

Obespravljena tuga

Nerijetko se kod perinatalnog gubitka također razvija i osjećaj „obespravljene tuge“. Taj se pojam koristi za opisivanje iskustva gubitka i žalosti. Dakle, ta obespravljena tuga predstavlja bolno i traumatsko iskustvo koje nije otvoreno priznato niti javno oplakano, budući da nije društveno podržano. Neprepoznavanje ovakvog oblika gubitka stvara kulturni tabu i na jedan imlicitni način šalje poruke ženi koja je iskusila perinatalni gubitak da njezina tuga nije stvarna te se ne bi trebala javno izražavati. Stoga se mnoge majke/žene osjećaju izolirano, bez podrške i u nemogućnosti izraziti i proraditi svoju tugu i bol jer se u društvu u kojem živimo takav gubitak stigmatizira (McKernan, 2020.).

Značaj duhovnog aspekta

Velika pomoć i podrška ženama/majkama koje imaju iskustvo perinatalnog gubitka predstavlja duhovni aspekt kao i vjerski angažman u njihovoj vjerskoj zajednici. Duhovna skrb i empatija veoma su važne jer pomažu u boljem nošenju s posljedicama gubitka kao i prilagođavanju životnoj situaciji koja je nastala kao posljedica gubitka (Allahdadian i Irajpour 2015.).

Duhovni aspekt omogućava majkama pronalazak smisla u gubitku i svrhu zbog koje treba dalje ići naprijed u životu

Duhovna dimenzija, za mnoge žene koje imaju iskustvo spontanog pobačaja, predstavlja izvor snage i osnaživanja, ali i mogućnosti tugovanja i prihvaćanja svog gubitka. Duhovni aspekt omogućava majkama pronalazak smisla u gubitku i svrhu zbog koje treba dalje ići naprijed u životu. Mnoge žene u takvim situacijama smatraju kako je Bog to dopustio, da je sve u Njegovoj kontroli i da se On brine za njih te da ih neće ostavite same kroz razdoblje kroz koje prolaze. Takav stav predstavlja pomoć u prihvaćanju gubitka i nastavku s daljnjim životom (Kalu, 2019.).

Stoga duhovna i vjerska uvjerenja predstavljaju sredstva za suočavanje s perinatalnim gubitkom kroz osobnu molitvu, proučavanje svetog Pisma, bogoslužja, zajedničke obiteljske molitve i duhovne razgovore

Mnoge ožalošćene obitelji svoju utjehu pronalaze u kontekstu njihovih duhovnih i vjerskih uvjerenja (Allahdadian i Irajpour, 2015.). Također, takva vjerovanja i uvjerenja pomažu im u boljem nošenju s razornim učincima traume prouzročene perinatalnim gubitkom (Kalu, 2019.). Stoga duhovna i vjerska uvjerenja predstavljaju sredstva za suočavanje s perinatalnim gubitkom kroz osobnu molitvu, proučavanje svetog Pisma, bogoslužja, zajedničke obiteljske molitve i duhovne razgovore.

Zaključno, pružatelji skrbi majkama/ženama i drugim članovima obitelji koji imaju iskustvo perinatalnog gubitka trebaju pružiti znanja i vještine koje će im pomoći u zadovoljavanju emocionalnih, duhovnih, kao i sociokulturnih potreba. Jedino kroz holistički, individualizirani i usmjereni način može se adekvatno pomoći ženama i ostalim članovima obitelji u nošenju s iskustvom perinatalnog gubitka (Shaw 2014.; Allahdadian i Irajpour 2015.; Barry i sur. 2017.; Agwu Kalu i sur. 2018. I Bellhouse i sur. 2018.).

Također, valja napomenuti kako duhovna i vjerska uvjerenja i vrijednosti ženama s iskustvom gubitka mogu biti od vitalnog značenja kao izvori njege, skrbi i resursa za suočavanje i promicanje cjelokupnog mentalnog blagostanja (Kali, 2019.).

Priredila dr.sc. Anita Dučkić Sertić univ. spec. act. soc.; dipl. kat.; logoterapeut/Obiteljsko savjetovalište Caritas Zagrebačke nadbiskupije

Izvor: Savjetovaliste.hr; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh