Foto: Shutterstock
Prvi korak prema sretnom životu je priznati da smo nesretni.
Prije nekoliko godina pročitala sam misao koja kaže da je „prava ljubav tamo gdje možeš biti ono što jesi – sa svim svojim manama, bez maski i bez strahaˮ i zastala. Teško mi je bilo i pomisliti da bi to mogla biti istina. Odrasla sam s uvjerenjem da se ljubav treba zaraditi, da se slabosti trebaju skrivati a one jače strane isticati. Nisam se usudila pomisliti da me netko može i želi prihvatiti takvu kakva jesam. Praznina koja je nastala u mom srcu zbog ogorčenosti i brojnih razočaranja, s vremenom je postajala sve većom. Skupljajući „maskeˮ koje sam stavljala kako bih sakrila istinu o sebi, udaljavala sam se od prave sebe ali i od Boga, koji mi je bio predalek i čiju ljubav nisam mogla prihvatiti, premda sam za njom vapila. Najveći problem u cijeloj priči bilo je to da zapravo nisam bila svjesna da imam problem. Maske su postale dijelom moga identiteta i bez njih nisam znala funkcionirati.
„Ta je spoznaja bila prilično bolna, ali istovremeno oslobađajuća“
Živeći tako, s vremenom sam počela ignorirati svoje stvarne potrebe i živjeti samo zato da ispunim očekivanja. Nisam si dopuštala pogreške, niti išta što bi moglo ukazati da ipak nisam savršena kao što se predstavljam. Za drugačije nisam znala. Ulazila sam u odnose, u one romantične i u prijateljstva, koji su me dodatno iscrpljivali jer sam ljubav pogrešno tumačila. Slomljena, umorna i razočarana često sam znala otići u crkvu, gdje sam pronalazila mir i na tren spuštala maske. Znala sam da me Bog voli i prihvaća takvu kakva jesam i to je bilo oslobađajuće za mene. Ipak, s obzirom da me pratilo neprestano nezadovoljstvo, odlučila sam potražiti korijen toga, jer sam znala da neću tako moći još dugo. Stručnjaci, psiholozi i dušebrižnici, neprestano ponavljaju da dijete već od trenutka začeća sve osjeti, jer je u pitanju duhovna stvarnost, pa sam malo razmišljala o tome. Posebno zato jer sam primijetila da ne dopuštam ljudima da mi priđu suviše blizu. Shvatila sam da se bojim bliskosti, koji je nastao kao posljedica emocionalne udaljenosti i zatvorenosti mojih roditelja. Zbog svojih rana i stida koji je bio u njima, bili su zatvoreni i nisu mi mogli pružiti ljubav za kojom sam čeznula. Ta je spoznaja bila prilično bolna, ali istovremeno oslobađajuća!
Znala sam da je prvo što trebam učiniti – oprostiti roditeljima. Bog mi je pomogao shvatiti da su oni bili zatvoreni i emocionalno distancirani samo zato što i oni nisu primili ljubav. Tako sam im lakše mogla oprostiti i započeti proces promjene u svome životu. Kako sam godinama potiskivala svoje osjećaje, potrebe, bježala od bliskosti i istine o samoj sebi, znala sam da to neće biti nimalo jednostavno. Ova misao govori upravo o tome:
„Kada ne prihvaćamo cijelu istinu o sebi, tada činimo sebi nažao i ranjavamo se amputirajući taj teški dio istine o sebi. Glumimo pred drugima da smo plemeniti, pobožni, skromni, pošteni, karizmatični, visoko obrazovani – sve to radimo da bismo zadobili poštovanje i sakrili pred sobom svoje utvare i sablasti iz prošlosti. To je sklizak put. Bolje je biti svoj, negoli glumiti koga drugoga.ˮ (p. Augustyn Pelanowski, „Od Duha do uha – napravi korak prema radosti svoje dušeˮ)
„Kada sam naglas izrekla svu istinu o sebi, osjećala sam se kao da se velika ljuštura počela raspadati.…“
Kada sam naglas izrekla svu istinu o sebi, osjećala sam se kao da se velika ljuštura počela raspadati. Nisam znala tko sam, što želim, niti kamo trebam ići. Uvijek sam samo znala što moram. Što se očekuje. I za to sam živjela. Zbog toga sam i nosila mnoge rane na srcu i živjela s osjećajem manje vrijednosti. Ono što je utješno i što našim patnjama daje smisao, činjenica je da po tim ranama postajemo slični Kristu koji je patio za nas. Poljski pavlin, p. Augustyn Pelanowski, u svojoj knjizi Ranjeno svjetlo, kaže kako mnogi ljudi ne žele poznavati sami sebe, nastojeći tako sa sebe zbaciti teret boli koju su doživjeli. A, kaže pater, nema veće nesreće od one da se riješimo svih nesreća. Prepoznala sam se u njegovim riječima. Ljubav je srž ljudske biti. Ako je nema, ne možemo preživjeti. Zato toliki mladi traže izlaz u ovisnostima, koje ih odvedu u pakao iz kojega je teško izaći. I ja sam se dugo godina borila s ovisnošću o hrani, prošla različite faze, hranila svoju bol i prazninu, a to nitko nije smatrao opasnim jer se tome problemu ne pridaje pažnja kao drogama i alkoholu. U svemu tome zahvalna sam Bogu jer nikada nije odustao od mene. Shvatila sam što znači ona: „Ištite i dat će vam se! Tražite i naći ćete! Kucajte i otvorit će vam se!“ (Mt 7,7) kao i „Istina će vas osloboditiˮ (Iv 8,32).
Opraštanje i molitva za nutarnje iscjeljenje i oslobođenje kod Kristofora, pomogli su mi da polako otkrivam i slažem činjenice o samoj sebi, koje sam bila potisnula i zaboravila. Nikada prije nisam shvaćala važnost koju za nas ima molitva za iscjeljenje i oslobođenje, s obzirom da svi mi imamo nesavršene roditelje i da smo odrasli u takvu okruženju. Nedavno sam čitala knjigu „Umalo ugašena milostˮ, čiji je autor poznati katolički teolog Francis MacNutt. Knjiga govori o važnosti službe ozdravljanja i oslobađanja i u njoj, između ostalog, piše da „mnogi kršćani misle da je život na zemlji samo vrijeme kušnje, ispit koji treba proćiˮ, a zapravo „prve plodove neba, predokus neba možemo iskusiti još na ovom svijetuˮ. „Da bismo mogli rasti u Božjoj ljubavi i ljubavi prema svojim bližnjimaˮ, dodaje dalje autor, „moramo prvo biti oslobođeni od svih tih zala koja nam ne daju iskusiti onu puninu života koju je Bog zamislio za nas.ˮ Zato je i sam Isus toliko inzistirao na tome. On je čak i riskirao smrt da bi ozdravljao bolesne!
„Shvatila sam…“
Shvatila sam da je život dar, i da ga stoga kao takvoga trebam i prihvatiti. Shvatila sam: ako budem trošila energiju i dragocjeno vrijeme da bih se prikazala savršenom i zadobila divljenje i pohvale, prijeti mi opasnost da promašim svoj životni poziv i poslanje, ali i ono što je još opasnije – prijeti mi opasnost da ne upoznam Boga kakav jest i da odbacim ljubav koju mi nudi, a koja me može ogoliti do srži. Shvatila sam: uvijek imamo vremena za promjenu, ako to zaista želimo.
Za Book.hr svjedoči N.N. (Podaci poznati uredništvu.)
Svoje nam svjedočanstvo možete poslati e-mailom na adresu: [email protected].
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
