Bach nije bio svećenik, Mozart nije bio svećenik, niti Beethoven, ali Vivaldi jest
Dok Četiri godišnja doba Antonija Vivaldija odjekuju koncertnim dvoranama i izvode se diljem svijeta, za neke njegova najveća remek-djela nisu ona koja govore o proljeću, ljetu, jeseni i zimi, već njegova sveta glazba.
Iako to nije previše poznato, Vivaldijeve skladbe iz svete glazbe, prema glazbenim stručnjacima i istraživačima, vjerojatno su najveći prinos glazbi svih vremena, a u sebi sadrže jedinstvenu kombinaciju duboke duhovnosti i suvremenih trendova Vivaldijeva vremena. Ta duboka osobna duhovnost proizlazi iz manje poznate činjenice da je Antonio Vivaldi bio katolički svećenik.
„Reći ću vam nešto veoma bizarno. Zamislite si papu, koji predstavlja svećenstvo i duhovne stvari, a onda si zamislite Jimija Hendrixa, vrhunskog gitarista. Spojite ih zajedno i dobit ćete Vivaldija“, rekla je za CNA britanska istraživačica Micky White. Ta je kombinacija sama po sebi bizarna, kaže ona. „Vivaldi je bio svećenik, duboko duhovan, i to se prepoznaje u njegovoj glazbi. Jimija Hendrixa Vivaldija poznajete po Četiri godišnja doba, što je veoma bizarna glazbena skladba. „Skladao ju je svećenik koji je pripadao svojemu vremenu te je nadahnuta stilom tog vremena.“ Tako spaja dvije stvari koje su potpuno odvojene, rekla je White. „Po tom se on ističe među svima. Bach nije bio svećenik, Mozart nije bio svećenik, niti Beethoven, ali Vivaldi je bio.“ Slušajući Vivaldija, postaje nam očito je da je bio veoma pobožan, „i to se itekako čuje i osjeća u njegovoj glazbi“, ističe White.
Micky White napustila je u Engleskoj uspješnu tvrtku, koja se je bavila razglednicama, i preselila se je u Veneciju da bi se potpuno posvetila istraživanju Vivaldijeva života te je postala istaknuta stručnjakinja za tog glazbenika. Kao plod njezina zanimljiva istraživanja nastala je knjiga Antonio Vivaldi: Život u dokumentima. White je postala i glavna savjetnica pri snimanju video projekta o Vivaldijevu životu, naslovljena Viva Vivaldi – Misterij Četiriju godišnjih doba. Na izložbi postavljenoj iza katedrale sv. Marka u Veneciji posjetitelji mogu vidjeti tu impresivnu trodimenzionalnu video prezentaciju, koju prate zvučni i mirisni specijalni efekti. Izložba je postavljena u prostoru muzeja, a otvorena je do kraja 2018. godine.
Skladatelj pod mikroskopom
Jedan od najpoznatijih baroknih skladatelja, Antonio Lucio Vivaldi, nazivan u svoje vrijeme „crveni svećenik“ zbog svojih crvenih uvojaka, rođen je u Veneciji 1678. godine. Njegov otac, koji je bio dominantna osoba u njegovu životu (s planovima za njega), bio je profesionalni violinist i naučio je sina svirati još u djetinjstvu. Dvojica su zatim zajedno nastupala u cijeloj Veneciji, pri čemu je Antonio stekao veliku, majstorsku vještinu sviranja violine od rane dobi.
Godine 1693., u dobi od 15 godina, započeo je školovanje za svećenika. Bio je zaređen 1703., u dobi od 25 godina, a ubrzo je postavljen za kapelana i učitelja violine u sirotištu Pio Ospedalle della Pietta (Pobožna bolnica milosrđa). To sirotište, popularno zvano „Pieta“, utemeljeno je 1492. od siromašna fratra kao dom za napuštenu djecu. O maloj djeci u njemu su se brinule starije djevojčice iz sirotišta. I dok su dječaci učili trgovački zanat te bi u dobi od 15 godina napuštali dom, djevojke su učile glazbu ako su bile nadarene. Ako pak nisu, učile su što drugo, poput čitanja ili šivanja. Najtalentiranije djevojke ostajale bi u domu i postale članice čuvena sirotišnog orkestra i zbora. Vivaldi je je službovao u sirotištu od 1703. do 1715. te ponovo od 1723. do 1740., kad je skladao svoja najpoznatija djela.
Samo jednu godinu nakon što je postao svećenik, Vivaldi je zatražio oslobođenje od obveze služenja mise zbog slabog zdravlja. Od rođenja je bolovao od nepoznate bolesti, za koju se je držalo da je vrsta astme. Sve što znamo o njegovoj bolesti doznaje se iz pismene molbe kojom traži svoju dispenzaciju, a u kojoj svoju bolest opisuje kao „stezanje u prsima“.
Prema Micky White, „bilo bi mu veoma teško služiti misu“. „To je bila njegova osobna odluka, na koju nitko nje utjecao, a zbog nje je izgubio izdašnu plaću.“ White spominje i glasine po kojima je otpušten iz kleričkog staleža i čak ekskomuniciran iz Crkve, nazivajući ih „potpuno neutemeljenima i glupima“, jer činjenice dokazuju da su te glasine „nepouzdane“. Osvrće se i na glasine da je Vivaldi zlostavljao djevojke u zboru i da je zato morao napustiti sirotište 1715. Prema White, te su glasine „ne samo neistinite, nego i nemoguće“. Naime Vivaldi je bio radosno dočekan kad se je vratio 1723. K tomu su mnoge djevojke ostale u zboru i do tog vremena, već kao odrasle žene, pa i kasnije, sve do dobi od čak 70 i 80 godina, a u sirotištu se je za to vrijeme izmijenilo nekoliko upravitelja, te bi, da je zbilja bio zlostavljač, Vivaldi odmah bio izbačen. „Tako da to nikako ne stoji“, tvrdi White.
Ljudi često stvaraju pretpostavke o prošlosti na temelju svojeg mišljenja, govoreći da je „moralo biti tako i tako“, kaže White, dodajući da, kad se to dogodi, „postaje sve gore i gore“. Ali kad je ušla dublje u svoje istraživanje o Vivaldiju i povezala sve podatke u jedan kontekst, „sve je sjelo na svoje mjesto, jer se znanstveno istraživanje temelji na činjenicama, a ne na čijem mišljenju, i uopće nije stvar mišljenja, nego je zbilja“.
„Uvjerena sam da je skladao cijelu misu…“
White smatra da je njegovo svećeništvo sržni element Vivaldijeve glazbe. Čak i nakon što je prestao vršiti svoje liturgijske obveze, Vivaldi je i dalje bio svećenik. „Jednom svećenik, uvijek svećenik. Bio je zaređen i cijeli je život ostao svećenik, a njegova se duhovnost izražava u njegovoj glazbi. Samo ju trebate slušati i sve ćete čuti.“
Iako lošeg zdravlja Vivaldi je postigao značajnu glazbenu karijeru. Napisao je niz skladaba i primao mnoge narudžbe, iz cijele Italije i Europe, zbog čega je često putovao. Jedno od tih putovanja za cilj je imalo i Rim, kamo dolazi 1722. godine. Bio je pozvan svirati za papu Benedikta XIII. U Rimu je ostao sve do 1725., kad se vraća u Veneciju.
Među raznim djelima koja je napisao u svojem životu, izdvaja se nekoliko različitih koncerata – za violinu i orkestar, arija, sonata, opera i djela sakralne glazbe. White drži da su Četiri godišnja doba, nastala oko 1721., kao i njegove brojne opere, proslavile Vivaldija sve do danas. „Međutim njegova je duhovna glazba neusporediva s njegovim ostalim djelima. To je jedno cijelo carstvo skladbe koja proizlazi iz vjere.“ Među svetim skladbama koje je Vivaldi stvorio nalaze se Gloria, Credo, Stabat Mater, Magnificat, Dixit Dominus, Laetatus sum i dr. Laetatus sum je skladao kad mu je bilo svega 13 godina, 1691. Osim tih poznatih sakralnih djela, stvorio je i mnoga danas nepoznata.
S obzirom na njegovih 38 godina djelovanja kao glazbenika u sirotištu, jamačno su nastala još mnoga i premnoga djela, koja su se izgubila, smatra White. „Uvjerena sam da je skladao cijelu misu, posve uvjerena.“ No ništa od toga nije sačuvano.
Glazba je izvirala iz njega
Usprkos uspjehu koji je uživao u svojoj karijeri, Vivaldi je umro siromašan, 28. srpnja 1741. u Beču. Nakon što je upoznao cara Karla VI., kojemu je posvetio svoj Opus 9, 1728. godine, boravio je u Austriji. Car je bio pod dojmom njegova rada i dao mu je titulu viteza, zlatnu medalju i pozvao ga da dođe živjeti u Beč. Međutim car je ubrzo umro nakon što se je Vivaldi doselio nekoliko godina kasnije. Bez carskog pokroviteljstva i redovitih prihoda Vivaldi je ostao u siromaštvu i umro od infekcije u 63. godini života.
Micky White sažima cjelokupnu Vivaldijevu ostavštinu u jednoj jedinoj riječi: glazba. „Glazba je izlazila iz njega, ne iz njegova mozga, nego je izvirala iz njega. To je bilo poput vodopada“, veli ona.
I dok se njegova sveta i klasična glazba čini zastarjelom u društvu oduševljenu „umjetnicima“ poput Beyonce, Taylor Swift i Justina Biebera, White kaže da je Vivaldi toliko svestran u svojem stilu da se može mjeriti i sa suvremenom glazbom. „Vivaldi bi mogao bez poteškoća imati rock koncert i može se svakomu svidjeti. Vivaldi je samo jedan, on je, jednostavno, jedinstven. Govori se o baroknom stilu, o romantičkom stilu, ali Vivaldi sve to nadilazi.“ S nevjerojatnom energijom u svojoj glazbi, Vivaldi je uistinu poseban i ne može ga se imitirati. „Nikamo se ne uklapa i istodobno svuda pristaje.“
Autor: Elise Harris (Catholic News Agency; Book.hr)
Preveo Josip Sinjeri
