Foto: Shutterstock
U moj župi nedavno smo slavili sakrament prve svete pričesti za više od stotinu djece. Bio je to izvanredan i radostan događaj za mene kao župnika kad su djeca prvi put primila Tijelo Kristovo i sudjelovala u euharistiji. No tomu su prethodile godine priprave i mnogi susreti u župi s djecom i njihovim obiteljima. To iskustvo me je iznova poučilo o važnosti crkvenih događanja na kojima se Krist susreće sa svojim pukom. U tim prevažnim trenutcima susreta djece i Crkve djelovao je Duh Sveti, dovodeći djecu bliže Bogu po Kristu i stvarajući prijateljstvo i zajedništvo s Crkvom, Kristovim tijelom. Bilo je to kao u evanđelju, kad su ljudi htjeli dodirnuti Isusa jer bi onda iz njega izlazila snaga i liječila ih (vidjeti Lk 6, 19). Kao da u Crkvi postoji protok energije koju odašilje Duh Sveti. I ta se snaga Duha Svetoga izlijeva u trenutcima dodira s Kristovim tijelom.
Upoznajmo njega po njoj
Ali to postavlja i mnoga pitanja. Vjerujemo li da su ti trenutci susreta s Crkvom uistinu važni? Koliko je nas postalo ravnodušno prema onima koji su se odvojili od Crkve, kao da su oni potpuno nevažni? Razmišljamo li na način: „Ako dođu u Crkvu i uključe se u zajednicu, to je divno. Ukoliko ne, to je njihov izbor. To nema ništa sa mnom.“ Kao odgovor na skandale i probleme u Crkvi, jesmo li se pomirili s njihovim stajalištem „Isus, da, Crkva ne“, stvarajući tako jaz u vlastitom razmišljanju i duhovnosti, ili možda čak mislimo da Crkva nije nužna za spasenje?
Francuski isusovac kardinal Henri de Lubac (1896. – 1991.) uhvatio se je ukoštac s tim razmišljanjem. Objašnjavajući ulogu Crkve u svojem vlastitom upoznavanju i susretanju Isusa, jednom je napisao: „Što bih znao o njemu bez nje?“ Tim je riječima de Lubac posvjedočio da je njegova ljubav i vjera u Isusa Krista započela i rasla u Crkvi, njegovoj majci. Pod crkvom je Lubac jamačno smatrao instituciju Crkve, ali i moleću Crkvu, proročku Crkvu, progonjenu Crkvu, misionarsku Crkvu, kao i nebesku Crkvu. Za de Lubaca sve te inačice Crkve čine sliku Crkve, naše majke, koja rađa Krista u nama. Kao majka, Crkva nam govori ono što je Pavao rekao Korinćanima: „Ta u Kristu Isusu po evanđelju ja vas rodih!“ (1 Kor 4, 15) Stoga de Lubac može postaviti pitanje: „Što me veže uz njega ako ne ona?“ S velikom ljubavlju prema Crkvi zaključuje: „U toj zajednici nalazim potporu, snagu i radost… Crkva je moja majka jer me je rodila za novi život.“ (H. de Lubac: Crkva – od paradoksa do otajstva)
Koncept „upoznavanja njega po njoj“ vraća nas na nešto bitno u evanđelju. Dok dar vjere sigurno dolazi „odozgor“ i daje nam se po milosti, njegov je posrednik zajednica Crkve. Dar vjere dolazi po slušanju Božje riječi naviještene u Crkvi tako što joj dopuštamo da promijeni naše živote (vidjeti Rim 10, 17). Budući da Crkva omogućuje susret s Isusom, to znači da svatko od nas u zajednici Crkve može utjecati na vjeru drugoga. Bog nas je uključio u spoznaju i rast u vjeri drugih. U evanđeljima Isus neizmjerno uzdiže naše dostojanstvo kada kaže svojim učenicima kad ih šalje na nastave ono što je on započeo: „kao što Otac šalje mene, tako i ja šaljem vas“ (Iv 20, 21); „tko sluša vas, sluša mene“ (Lk 10, 16). On nas ovlašćuje da budemo „ribari ljudi“ (Mt 4, 19) i okupljamo ljude u njegovu Crkvu, „čineći sve narode njegovim učenicima“ (Mt 28, 19) i uvodeći ih u život u Presvetom Trojstvu.
O toj nužnoj povezanosti između Isusa i njegove Crkve naučava sv. Augustin (354. – 430.), koji je naviještao „cjelovitog Krista“ – Krista glavu sjedinjena sa svojim tijelom, Crkvom (Tumačenja psalama 85 : 90, 2). Anticipirajući što će kasnije govoriti de Lubac, sv. Ciprijan (o. 210. – 258.) naglašava da vjernik „ne može imati Boga za oca ako nema Crkvu za majku“ (Jedinstvo Katoličke crkve, 6). Stoljećima kasnije na Drugome vatikanskom saboru pogledi Augustina, Ciprijana i de Lubaca bili su presudni za učenje o ulozi Crkve na putu naroda Božjega k vjeri i spasenju. Crkva je nazvana „sakramentom spasenja … znakom i instrumentom jedinstva s Bogom i ljudi međusobno“ (Lumen Gentium, 1). Crkva je kao tijelo Kristovo znak jedinstva svih ljudi s Bogom te ujedno i vodi k tomu jedinstvu.
Čeznemo za tim da svi upoznaju ljepotu prijateljstva s Isusom
Dakle ako je Crkva naša majka, koja nas vodi k vjeri i poziva nas da druge vodimo k vjeri, kako nas to potiče na promjenu? Svi znamo iz iskustva sa svojom obitelji i prijateljima da dovođenje drugih k vjeri može biti delikatan zadatak. Ne želimo nametati svoja uvjerenja ili vuči ljude onamo kamo oni ne žele ići. Ali ipak čeznemo za tim da svi upoznaju ljepotu prijateljstva s Isusom. Tek kada postanemo svjesni majčinske crkve, koja ljude zove, prihvaća i grli te gaji, potiče i dijeli našu vjeru u Isusa, možemo postati most za ljude koji traže Boga i „nalaze onoga kojega ljubi moja duša“ (Pjesma nad pjesmama 3, 4).
To ovisi o putu naše vjere u privlačnu nazočnost Kristovu, koji prebiva u zajednici Crkve, naše majke. Radi se o spoznaji do koje se je mjere Isus Krist identificirao s Crkvom kao mjestom susreta s ljudima koje voli. Biti ljudi misije znači voditi druge prema snazi njegove nazočnosti u zajednici crkve. To znači pomoći drugima da osjete ljepotu koju smo mi ondje pronašli i da upoznaju Gospodina po Crkvi.
Evo nekoliko praktičnih savjeta kako se to može učiniti.
Povezati druge s Isusom po prijateljstvu. Mi smo mostovi po kojima će drugi doći k Isusu. Vjernici koji su prijateljski nastrojeni, druželjubivi i ljubazni, vode ostale k Isusu po svojem ophođenju i djelima ljubavi. Nasuprot tomu, hladni i samopravedni ljudi odvode od Isusa.
Povezati druge s Isusom po njegovoj riječi. Uvijek tražite načine kako širiti radosnu vijest. Zašto ne kupiti Bibliju kao dar ili DVD o Isusovu životu, ili upućivati na dobre katoličke stranice na internetu, televizijske kanale i knjižare? Još bolje, dajte im nedjeljna biblijska čitanja ili za cijeli tjedan.
Povezati druge s Isusom po molitvi. Pozovite ih da vam se pridruže u molitvi prije jela, da idu s vama na misu jednom tjedno, da vam se pridruže na euharistijskom klanjanju. Nemojte se bojati ili sramiti. Najgore što mogu učiniti jest da vas odbiju. A Bog se raduje kad se druge vodi k njemu.
Povezati druge s Isusom po sakramentima. Ako nisu kršćani ili katolici, upoznajete ih s karizmatskim susretima i zajednicama. Ako već jesu katolici, potaknite ih da razmisle o važnosti sakramenata u vjerničkom životu. Ako imaju dijete za krštenje, pokušajte uključiti cijelu obitelj u pripravu za taj sakrament. Isto tako i za potvrdu. Probajte ih potaknuti na euharistiju, izvor i zbir svega kršćanskog života. Ako su ljudi koje znamo opterećeni grijehom ili ovisnošću, pronađite gdje bi mogli dobiti pomoć i pozovite ih da pođu na ispovijed i prime milosrđe i ozdravljenje. Ako su bolesni, uputite ih na sakrament bolesničkog pomazanja. Ako vaš prijatelj ne poznaje svojeg župnika, upoznajte ih. Ako ste svećenik, pozovite svoje župljane koji su odlutali da se vrate kući, u Crkvu, posebno i Božiću i Uskrsu. Ako su prekinuli svezu sa župom, podsjetite ih što propuštaju i recite im da svima nedostaju. Rečeno komercijalnim rječnikom, vjerujte u proizvod koji prodajete – a to nisu materijalna dobra, nego vječni život. Ako se par sprema za vjenčanje, uključite u njihovu pripravu što je više moguće u vjerski život cijele zajednice, gdje će se par osjetiti dobrodošlim, gdje će dobiti potporu i gdje će se moliti za njih.
Povezati druge s Isusom po svetcima. Upoznajte ljude s prijateljstvom koje nam svetci pružaju. Recite im da u njima vidimo djelovanje i pobjedu Božje milosti u ljudskim životima po Kristu, što je dio crkvene tradicije u svim mogućim oblicima. Oni su svjedoci kao misionarska Crkva po svetcima Pavlu, Patriku i Franji Ksaverskomu, kao mučenička Crkva po mučenicima kao što su Stjepan, Ignacije Antiohijski i današnji mučenici na Bliskom istoku; milosrdna Crkva po svetcima kao što su Franjo Asiški, Katarina Drexel i Terezija Kolkatska; moleća Crkva po svetcima kao što su Terezija Avilska, Katarina Sijenska i Ivan od Križa; intelektualna crkva po Augustinu, Tomi Akvinskomu, Bonaventuri i bl. Johnu Henryju Newmanu. To su „oblaci svjedoka koji nas okružuju“ (Heb 12, 1) u Crkvi koja nas vodi k Bogu.
„Krist nema drugo tijelo doli vaše. Nema ruke ni noge na zemlji osim vaših.“ Te se riječi pripisuju sv. Tereziji Avilskoj, a najbolje označavaju našu ulogu koju imamo kao Crkva da upoznamo s Isusom sve ljude. One stoje i padaju s našom odvažnošću da povezujemo ljude s crkvenom zajednicom, koja u sebi ima snagu jaču od vaše. Da se svi potrudimo malo više povezati svoje prijatelje i obitelji s Kristovim tijelom – Crkvom, naše bi se zajednice promijenile i procvale novim životom. Ima mnogo onih koji čekaju i žude da upoznaju Gospodina po njoj. Učinimo to zajedno!
Autor: Billy Swan (Word on Fire Catholic Ministries)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
