Foto: Pixabay
Nedjelja ujutro. Starija djeca još spavaju. Zrakom treperi tek nadolazeća vrelina ljeta. Miris svježe pokošene trave vlažne od rose. Glasno cvrkutanje ptica sa susjednog numera potpuno zaraslog u grmlje i šipražje. Svijetloplavo nebo i široko zeleno prostranstvo na terasi iza kuće. Ja nosim kavu, a muž najmlađu kćer. Tišina. Jutro na selu.
Negdje tamo vani…
Koliko je generacija ljudi uživalo krasote ovog krajolika! Kako li im je samo teško moralo biti otrgnuti se, ne samo od ovoga grunta nego i od krvnih i prijateljskih spona s ljudima njihova kraja! Bilo je to kao pristati na život sa samo jednim plućnim krilom. S vremenom se čovjek vjerojatno prisili zaboraviti kako je to biti potpun. Kako bi inače podnio toliku bol?
Otišavši u svijet, morali su se odvezati od sebe; prepustili su drugima da naprave od njih neke nove, moderne ljude koji svakako moraju zaboraviti tko su i odakle dolaze. Naučili su ih da se srame svega onoga što jesu. Svoju djecu ne zovu više ni imenima svojih predaka ni imenima svetaca u koje su njihovi preci vjerovali.
Negdje tamo vani iznikla je neka nova generacija ljudi. Oni mogu biti što god požele. Oni mogu birati i rod i spol, a nacija kao takva ne treba više ni postojati. U tom novom svijetu novih generacija ljudi poželjno je ne govoriti o Bogu. Ne treba nikog uznemiravati ni govorom o smrti. Misao te generacije ljudi treba preokupirati samo onim što kod njih može izazvati užitak i ugodu bilo kakve vrste. Najprije ih uvjere što im je to zapravo u životu potrebno, a onda im to i ponude. To se događa onda kada se čovjeka uspije odijeliti i od njegovih korijena i od njegova bitka.
I to se nažalost dogodilo upravo ovdje. Selo koje je prije samo 60 godina brojalo 3000 stanovnika danas ih broji jedva 300. Selo prazno od živih.
Cijela nam je domovina u takvu stanju. Kako nam se to dogodilo? Gdje smo to Bogu otkazali posluh?
„Dokle, o Gospode?”
U ona vremena kada se slično događalo izraelskom narodu pitao je prorok Izaija Gospodina: „Dokle, o Gospode?”, a Gospodin mu je ovako odgovorio: „Dok gradovi ne opuste i ne ostanu bez žitelja, dok kuće ne budu bez ikoga živa, i zemlja ne postane pustoš, dok Jahve daleko ne protjera ljude. Haranje veliko pogodit će zemlju, i ostane li u njoj još desetina, i ona će biti zatrta poput duba kad ga do panja posijeku. Panj će njihov biti sveto sjeme.” (Iz 6,11-13).
Strašan odgovor. Panj će njihov biti sveto sjeme rečenica je koja ipak ostavlja nadu. Netko mudar rekao je da je dovoljna jedna šibica da rasvijetli mrak i pokaže put. Čvrsto vjerujem da će i ovaj naš hrvatski panj ostati sačuvan molitvama mnogobrojnih kršćanskih obitelji, ali i konkretnim pothvatima naših kršćanski ustrojenih ustanova, zaklada i udruga, jer Bog je uvijek s onima koji ga ljube, s onima koji „uživaju u Zakonu Jahvinu, o Zakonu njegovu misle dan i noć” (Ps 1,2).
*
Djeca su se probudila. Vrijeme je za odlazak kući. Odazvali smo se zovu tišine i napajali se u njezinim odajama puna dva dana, a sad je potrebno ponovno zakoračiti u buku informacija koja nas čeka u našem gradu. Tako nam Bog pomogao!