Foto: Shutterstock
Mi govorimo o „rastresenom profesoru“ koji nikad nije usredotočen, koji zaboravlja sve stvari, jer je njegov duh posve obuzet određenim duhovnim stvarima. Ako smo pri molitvi rastreseni, to nam govori da smo još posve obuzeti nekim zemaljskim i ljudskim stvarima – kao profesor svojom duhovnom znanošću – tako da to područje uvijek iznova privlači naše misli poput magneta. To što često nismo predani stvari, što ni u molitvi, a pogotovo pri radu nismo „u Bogu“ može osim zbog rastresenosti doći i zbog sanjarenja. Jedni bježe u svoje omiljene misli, drugi u sanjarenja i tako si izgrađuju vlastitu oblast života. Kako pri rastresenosti, tako i pri sanjarenju nije naš misaoni život pod vlašću Boga – jedno smo mu područje uskratili.
Jer bilo da smo svojim mislima kao opčinjeni usredotočeni na nešto određeno – ili se gubimo u sanjarenjima, uvijek zatvaramo Isusu ulaz u svoje srce
Ali možda ne primjećujemo da sanjarenjem i rastresenošću izbjegavamo Isusov zahtjev. Jer bilo da smo svojim mislima kao opčinjeni usredotočeni na nešto određeno – ili se gubimo u sanjarenjima, uvijek zatvaramo Isusu ulaz u svoje srce, da ne može pribaviti u njemu. To ima teške posljedice, jer ono što nije pod vlašću Boga uzima davao kao područje svoga pogubnog djelovanja. Kako su često takva sanjarenja polazište da tada u svom životu pođemo putem grijeha. Đavo je prisvojio naša sanjarenja.
Stoga naizgled bezazleno sanjarenje nije bezazleno. Osim što može dovesti do posve konkretnih grijeha uvijek nas odjeljuje od Isusa i time nam za svu vječnost uzima plod našega života. I ne samo to, Isus kaže: „Ako tko u meni ne ostane bacit će se kao mladica i osušit će se. Takve potom skupe i u oganj bace da gore“ (Iv 15,6). Isus tu izgovara tako ozbiljne riječi najteže osude, da ćemo tada biti „bačeni“ – dakle biti zauvijek rastavljeni od Njega i Njegovoga kraljevstva, jer smo ovdje živjeli rastavljeni od Njega. Zato se moramo bezuvjetno osloboditi svojih sanjarenja, inače nam može donijeti najveće zlo za svu vječnost budemo li morali živjeti daleko od Isusa kao izopčenik.
Uzroci rastresenosti
Stoga kao prvo čini pokoru zbog toga što si napustio prvu ljubav, ljubav koja neprestano ostaje uz Isusa svojim srcem, svojim mislima, pri svemu što činimo. Dakle, čini pokoru zbog toga što je tvoj život još tako snažno vezan za ono što nije Isus, za tvoje „Ja“, tvoje želje, ljude i stvari; jer otuda dolaze tvoje rastresene misli pri molitvi i to što u razgovoru s drugima nisi usredotočen. Sve je to ono što ti tijekom dana drži zarobljenima tvoju maštu i tvoje mišljenje. Tu su potrebna oslobođenja koja se moraju posve praktično izvršiti. Tako se na primjer trebaju raskinuti veze s ljudima i krugovima koji nisu po Božjoj volji ili ne čitati više (ili previše) određene knjige i časopise (i kršćanske). Osim toga, ne bi se više smjelo davati toliko prostora razgovoru s ljudima ako osjećamo da nas to opčinjava. Isto se tako treba odustati od nekih poslova koji nisu bezuvjetno potrebni i koji se obavljaju samo za vlastito zadovoljstvo; umjesto toga se treba više u tišini posvetiti Bogu. Bude li te đavo želio spriječiti, tada znaj gdje je volja, tamo je i put. Što se više budeš tako oslobađao i što više budeš u tišini razgovarao s Gospodinom, to će više nestajati rastresenost i Isus će te primiti u svoj svijet.
Često moramo pustiti da nam se otkrije još jedan uzrok za rastresenost i sanjarenje: naš strah od križa. Ne želimo vidjeti stvarnost s njezinim teškoćama – zbilju mračnoga svijeta – zbilju svetog Boga i svoga grijeha. Ne želimo prihvatiti ono što iz toga slijedi: uzeti na sebe križ i voditi borbu vjere protiv svoga grijeha. Zato bježimo u prividni svijet svojih rastresenih misli i sanjarenja. Ali u stvarnosti ne možemo time izmaći onom teškom, već smo mu još više izručeni, jer živimo odvojeni od Isusa. S obzirom na to moramo izmoliti prosvjetljenje po Svetom Duhu i duboko kajanje, kako bismo se uistinu oslobodili tih sanjarenja. A tada se moramo upustiti u pravu borbu, kako bi svi naši osjećaji i sve naše misli bili ukorijenjeni u su i mi tako uistinu ostali u Njemu i On u nama.
Isus je izbavitelj
Uvijek se iznova moramo boriti da se naša veza s Isusom opet ne raskine zbog naših sanjarenja i rastresenosti i tako naši dani i naš rad budu bez ploda, uzaludni, što bi nas udaljilo od Njega. Tu pomaže ako navečer kao posljednju želju u molitvi i ujutro prije nego što odem na posao, zamolim Svetog Duha da me opomene ako se opet izgubim u svojim mislima. I smijem moliti Isusa da mi da strah i mržnju prema svemu onom što smeta povezanosti i sjedinjenosti s Njim koji je sâm „vječni, božanski život“. Tu moramo poslušati riječ Svetog pisma: „…sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje“ (Fil 2,12). „Bij plemenitu bitku vjere…“! (1Tim 6,12).
Zazivaj svakodnevno pobjedničko ime Isusovo, da te oslobodi tvoje rastresenosti, tvojih sanjarenja. Isus je došao kao Izbavitelj i On će nas osloboditi da budemo učenici koji će ostati u Njemu, i time učiniti naš život i naše djelovanje punim božanskog života i ploda. Isus zahtijeva da budemo s Njim i u Njemu, jer žudi za našom ljubavi. A obilježje je ljubavi da je s onim koga ljubi duboko povezana u čitavom svom biću, mišljenju i svakom svom činu. Ljubimo li tako Isusa, tada je u nama samo jedna čežnja: da ga tijekom dana ne izgubimo, da se ne odmetnemo od Njegove ljubavi – a s druge strane, da mu iskazujemo ljubav darujući mu sve, pa i svoj misaoni život, kako bi bio područje Njegove vladavine.
Ulomak iz knjige „Tako se postaje drukčijim” autorice majke Basilee Schlink.
Izdavač: Karitativni fond UPT Đakovo (Narudžbe na adresu: Knjižnica U PRAVI TRENUTAK, 31 400 Đakovo, p.p 51; Tel/fax: 031/811-774)
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
