Zašto se bojimo Božje prisutnosti Možda smo sami sebe uvjerili da želimo Boga, njegovu prisutnost u svojem životu, a nismo postali svjesni da smo još davno naučili od njega bježati jer ne vjerujemo da je dobar, sama ljubav? Čim si prije to posvijestimo, to bolje za nas

Foto: Shutterstock

Govorimo da želimo da nam Bog dođe ususret kada ga slavimo u Misi i osobnoj molitvi, ali istina jest da…

Bijeg prvih ljudi od Boga uzrokovao je jednu od najsnažnijih naslijeđenih sklonosti koju poznajemo. Govorimo da želimo da nam Bog dođe ususret kada ga slavimo u Misi i osobnoj molitvi, ali istina jest da Ga ne želimo bliže sebi nego što možemo nadzirati i no što se osjećamo ugodno. Njegova nas neizmjerna prisutnost zapravo straši.

Kada bi nam Bog objavio koliko nam se puta želio približiti, a koliko smo često mi pobjegli od molitve kako Mu to ne bismo omogućili, vjerojatno bismo se neizmjerno zapanjili!

U Svetome Pismu: svaki put kada se anđeo približio nekome sluzi Božjemu, najprije je rekao: „Ne boj se!“ To nas ne treba nimalo čuditi – svi se mi strašno bojimo svete prisutnosti

Paula i ja smo često, putujući od jedne zajednice do druge, prisustvovali službama Božjim u kojima smo mogli osjetiti kako se Bog neizrecivo približio svome narodu, da bi prisutni vjernici i njihovi duhovnici nerijetko mijenjali temu i pobjegli prije nego što je On imao prilike pristupiti k njima u punini. Jeste li primijetili u Svetome Pismu, svaki put kada se anđeo približio nekome sluzi Božjemu, najprije je rekao: „Ne boj se!“ To nas ne treba nimalo čuditi – svi se mi strašno bojimo svete prisutnosti.

Nerijetko kada osoba sazrije dovoljno da bi mogla priznati nešto „strašno“, bježi…

Ne samo da se bojimo Njegove prisutnosti već se bojimo također i istupiti i priznati svoje grijehe. Svaki duhovnik sigurno u svome iskustvu ima brojne slučajeve kada su ga ljudi nazvali kako bi otkazali dogovoreni duhovni razgovor, jer su, kako su kasnije priznali, u srcu znali da na površinu izlaze stvari koje bi trebalo ispovjediti. Nerijetko kada osoba sazrije dovoljno da bi mogla priznati nešto „strašno“, bježi od duhovnika ili mu toga dana uopće ni ne pristupa. Ti „obrasci straha“ urođeni su nam– primili smo ih od Adama i Eve i prije nego što smo došli na ovaj svijet. (…)

Iz knjige “Preobraženi život” autorâ Johna Lorena i R. Lorena Sandforda.