Foto: Shutterstock

Zašto nisu ništa poduzeli?!

Predragi, htjela sam te pitati nešto. Prvo tebe, pa onda svoje roditelje!

Zašto nisu ništa poduzeli, a znali su, vjerojatno, što mi se dogodilo?

Zašto me nisu zaštitili?

Zašto nisu znali da me još godinama mučio i proganjao te da sam bila, i još sam uvijek, loše zbog toga?

Moje su rane preduboke i vjerujem da nikada neće zacijeliti. Daj da plačem zbog tih rana.

Tata, zašto nisi zaštitio svoju djevojčicu, a mogao si razgovarati sa mnom o tome?

Detalji su ostali negdje na površini, moja ih je nevinost skrivala, potisnula toliko duboko da se nisam znala izraziti.

Mama, zašto nisi bila moja utjeha i tvrđava kada si mi bila najpotrebnija? Sačuvala si samo sebe. Za tebe je on bio mrtav čovjek, ali za mene nije.

Zašto ste se oglušili, pitam vas sada, 16 godina poslije?

Bol zbog koje nikada nisam plakala jer nisam znala

Zašto sam sama koračala mračnim stazama i vrištala u sebi jer ste vi to zanemarivali, a ja nisam htjela ugrožavati vaš mir i spokoj. „Što bi ljudi rekli?” – jedino je to bilo bitno. Pa, hajmo radije šutjeti jer s Elenom je sve u redu. Nema posljedica. Smije se, igra se, dobro uči, ima dečke – sve je super.

Nije super i nisam dobro! Čujete li?

Čuješ li, tata, moj vrisak?

Osjećaš li tu bol zbog koje nikada nisam plakala jer nisam znala koliko je bolna za dijete od sedam godina?

To su sada emocije kojima se okrećem. Izliječiti se od svoje mračne prošlosti. To su rane, to je bol, a ne kada me netko napusti, kada samo otiđe, bez pozdrava. Pokušavam si to iz dana u dan osvijestiti i tako se utješiti.

Gade mi se muškarci s brkovima!

Stavila sam stop sadašnjosti jer prošlost još nije preslušana do kraja. Još nisam spoznala neke situacije i činjenice koje me sada guše. Zbog kojih padam i očekujem neku super ljubav, a zapravo, ljubav je žrtva. Uzajamno davanje, a ja bih sve samo da me netko voli. Da nisam nekome samo seks-simbol. Da ima vremena za mene onoliko koliko i ja imam za njega. Da me poštuje, da me ne ranjava. Da ne ponavlja moju prošlost. Samo neka prošlost ne dira.

Osoba koja mi je nanijela ove duboke rane već je neko vrijeme dva metra pod zemljom. Doživio je najodvratniju smrt za koju sam ikada čula da se dogodila nekom pedofilu. Jesam li to ružno rekla? Gdje mi je pristojnost?

Gade mi se muškarci s brkovima. Najodvratnija pojava. Fuj!

Ali, Ti očekuješ od mene da mu oprostim

Ali, Ti očekuješ od mene da mu oprostim. Da mu oprostim sve gadosti koje mi je 14 godina neprestano govorio. Kada mi je najveći uspjeh bio doći kući za vikend i ne vidjeti ga ili sresti. Kakvo je to veselje bilo.

Sada stvarno znam što su sitnice u životu, koliko vrijede i koliko te zbilja mogu učiniti sretnim čovjekom.

Samo da ga ne vidim.

Umro je, ali ja i dalje bježim. Strah od njegove pojave nedugo je iščezla Tvojim blagoslovom, ali dugo me pratio. Sjećanje na to bolno je. Daj da suzama, koje si mi namijenio dati, potekne iz mene i moja prošlost. Neka suze kao slano more zacijele moje rane. Neka Tvoja ruka bude flaster koji će zauvijek zaštititi moje ozlijeđeno srce. Imobiliziraj moju bol. Bol moga srca stavi u mirovanje. Stegni ga uz sebe što jače jer previše boli. Neizdrživo. Spasi me, prije svega od mene same.

„Od mojih rana Ti me spasi, u duši boli sve ugasi, ja Duhu Tvomu sad se predajem da me izliječi zauvijek!”

(…)

Ulomak iz knjige „Četiri zida” autorice Elene Jurković. Više o knjizi možete saznati ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Priredila Martina Vidaković; Book.hr