Duhovnost

DAVID WILKERSON

Zašto neki vjernici imaju neprestani mir i radost, a drugi žive u očaju i beznađu Jeremija nas ovdje upoznaje s dva nepromjenjiva zakona duhovnog života: jedan vodi u život i nadu, a drugi u smrt i beznađe. To su ključevi za razumijevanje zašto neki kršćani uživaju neprestani mir i radost u Gospodinu, dok drugi tapkaju u očaju i beznađu…

Zašto neki vjernici imaju neprestani mir i radost, a drugi žive u očaju i beznađu

Foto: Shutterstock

 

Nedavno mi je pisala jedna uznemirena sestra: „Užasnuta sam. Mislim da bi bilo divno kad bi atomska bomba pala na nas, posebno na mene i moju obitelj. Tada bi za nas sve brzo završilo. Bill bismo s Isusom! Ja sam umirovljena udovica, bez muškarca u obitelji. Izgubila sam muža od raka. Upravo sam izašla iz bolnice i oporavljam se od slomljene kralježnice. Imam dvije neudane kćeri, jedna ima zdravstvenih problema i već dvije godine ne radi. Posljednjih šesnaest godina strašno trpimo. Članovi naše zajednice progonjeni su i svi moji prijatelji nemilosrdno trpe. Strah i tjeskoba moja su sudbina. Gospodine Wilkersone, trpim! Zar nema nade za Kristovu zaručnicu? Molim, odgovorite.“

Od mnogih čujemo kako duboko ljube Gospodina, ali žive u prilikama i uvjetima koji im se čine beznadni. Oni govore o braku koji se raspao i o zdravstvenim i obiteljskim problemima te koriste izraze kao: „Nema izlaza!“…

Ova žena samo je jedna od tisuću koja nam piše u svom očaju i beznađu. Od mnogih čujemo kako duboko ljube Gospodina, ali žive u prilikama i uvjetima koji im se čine beznadni. Oni govore o braku koji se raspao i o zdravstvenim i obiteljskim problemima te koriste izraze kao: „Nema izlaza!“, „Uvalio sam se u to i sad sam u zatvoru, zatvoren do kraja života!“, „Bog kao da me ne čuje jer se nikada ništa ne mijenja. Sve ide iz lošeg u gore!“, „Ponekad se pitam je li sve to vrijedno toga. Volio bih da Gospodin dođe i izvuče me iz ovoga pakla!“, „Imam nekoliko dobrih dana, a onda me obuzme osjećaj da nisam vrijedan, da ne radim ništa!“

Čuo sam da je gore od ludila jedino očaj i beznađe. Ali slava Gospodinu, mi služimo Bogu nade! Grčka riječ za „nadati se“ znači „radovati se unaprijed sa zadovoljavajućim uvjerenjem i iščekivanjem“. Apostol Pavao pisao je Rimljanima: „A Bog nade napunio vas svakom radošću i mirom u vjeri da izobilujete u nadi snagom Duha Svetoga“ (Rim 15,13). Pavao predstavlja nevjerojatnu ideju „da izobilujete u nadi“. Time misli „da imate toliko da izobilujete, da se prelijeva, da je iznad mjere“! Netko će možda pomisliti: „To zvuči kao neumjesna šala. U mom sadašnjem stanju želim samo zraku nade, samo jedan jedini dokaz odgovorene molitve. Samo jedan mali znak promjene!“

Bog se ne ismijava iz svoje povrijeđene djece. On je i sada Bog nade, spreman preplaviti vašu dušu nevjerojatnom radošću i mirom, snagom Duha Svetoga

Ali ljubljeni, Božja Riječ je istinita! On je Bog nade, nade koja je izobilna, koja se prelijeva i iznad mjere je. Pavlova molitva za narod Božji bila je da „vas napuni svakom radošću i mirom u vjeri“. To bi trebalo biti normalno stanje za sve kršćane, ne samo za skladne, bezbrižne vjernike, nego za sve! Bog se ne ismijava iz svoje povrijeđene djece. On je i sada Bog nade, spreman preplaviti vašu dušu nevjerojatnom radošću i mirom, snagom Duha Svetoga. Pavao je rekao: „Nadom smo naime spašeni. A nada koja se vidi nije nada, jer kako se onda tko može nadati onomu što vidi? Ali ako se nadamo onomu čega ne vidimo, postojano ga čekamo“ (Rim 8,23-25).

Međutim, mi zahtijevamo vidjeti promjenu u svojoj situaciji: „Mogao bih imati nadu kad bih vidio samo mali pomak; mali dokaz da Bog radi za mene; samo nešto za što bih se uhvatio. Potrebno mi je vidjeti neku promjenu. Kako mogu imati nadu kad mjeseci prolaze, a stvari postaju još gore?“ Ali „izobilovati u nadi“ znači imati neizmjerno, preobilno strpljenje; više nego dovoljno strpljenja da to „postojano čekamo“.

Beznađe je prokletstvo pouzdanja u čovjeka

„Ovako govori Jahve: Proklet čovjek koji se uzdaje u čovjeka, i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Jahve odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dare u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj. Blagoslovljen čovjek koji se uzdaje u Jahvu i kome je Jahve uzdanje. Nalik je na stablo zasađeno uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kada dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod“ (Jer 17,5-8).

Jeremija nas ovdje upoznaje s dva nepromjenjiva zakona duhovnog života: jedan vodi u život i nadu, a drugi u smrt i beznađe. To su ključevi za razumijevanje zašto neki kršćani uživaju neprestani mir i radost u Gospodinu, dok drugi tapkaju u očaju i beznađu.

Hebrejska riječ koju Jeremija koristi za „proklet“ znači „krajnje mrsko“. Drugim riječima, osoba koja napušta Gospodina te se umjesto toga oslanja na čovjeka, krajnje mu je mrska! Kako možete znati kad se pouzdajete u čovjeka umjesto u Boga? Ako se ne možete dići kad vas netko obori ili ako ponašanja drugih utječu na vaše hodanje s Bogom, tada znate da se oslanjate na ruku tijela.

Vidite, vi se pouzdajete u nekoga ili u nešto drugo, a ne u Boga da vam donese sreću i nadu. A kad bi to osoba i učinila što želite ili kad bi se ono što vi vjerujete da bi riješilo vaše probleme i dogodilo, ipak ne biste vidjeli dobra u tome. To vas ne bi promijenilo

Ako se pouzdajete u čovjeka, zajamčeno vam je da ćete se u nekoj točki naći povrijeđeni; netko će vas oboriti i duboko vas razočarati. „Podmuklije od svega je srce. Jedva popravljivo, tko da ga pronikne?“ (Jer 17,9). Tek što pomislite da ste nekoga upoznali, već ste šokirani i na kraju kažete: „Nikada to od njega ne bih očekivao“. Pavao govori da vjernici „ne stavljaju svoga pouzdanja u tijelo“ (Fil 3,3). Mnoge boli i beznađe koje doživljavate rezultat su toga što vas je oborio netko u koga ste imali povjerenje, netko vama blizak. Primjerice, žena može govoriti: „Kad bi se moj muž samo promijenio! Doista me duboko povrijedio. Zanemaruje me i ne pokušava me razumjeti. Njegove me riječi duboko ranjavaju. On ubija moju ljubav. Kad bi se samo mogao promijeniti, bila bih sretna.“ Ali ne bi! Kad Biblija govori da slabo tijelo smatrate svojom mišicom, to je vaše vlastito tijelo! Kad bi vaš suprug postao i savršen suprug – s ljubaznim riječima i ponašajući se prema vama kao kraljici – to ipak ne bi riješilo vaš problem očaja.

Vas problem nisu muž ili djeca, vaš problem je Bog. Jeremija kaže da ste poput drača u pustinji: ne vidite kad dolazi dobro, nego radije nastanjujete slanu, nenastanjenu pustinju. To znači da ste odrezani od istinskog dotoka sreće i nade. Zanemarili ste Gospodina i ne crpite njegovu živu vodu. Postali ste poput suhog pustinjskog drača, besplodni i pusti.

Kad ljudi izgube nadu, umjesto da trče Gospodinu, zatvore se u sebe. Skvrče se i dignu ruke od nade to im srce postane spržena, slana zemlja

Vidite, vi se pouzdajete u nekoga ili u nešto drugo, a ne u Boga da vam donese sreću i nadu. A kad bi to osoba i učinila što želite ili kad bi se ono što vi vjerujete da bi riješilo vaše probleme i dogodilo, ipak ne biste vidjeli dobra u tome. To vas ne bi promijenilo. Još uvijek biste bili očajni. Ono što mislite da bi riješilo vaš problem, učinilo bi da se osjećate još gore. (…)

Kad ljudi izgube nadu, umjesto da trče Gospodinu, zatvore se u sebe. Skvrče se i dignu ruke od nade te im srce postane spržena, slana zemlja. Dobar primjer toga je Abbie Hoffman, hipijevski aktivist u šezdesetim prošloga stoljeća. Umro je počinivši samoubojstvo. Malo ih je znalo da je bio manijački depresivan i da se danima zatvarao u sobu ležeći u fetalnom položaju i ne izlazeći iz sobe. Nije se mogao suočiti sa svijetom. Nađen je mrtav pod pokrivačima, skvrčen u kuglu.

Danas i kršćani doživljavaju strašan očaj, sličan onom koji sam opisao. Ali Bog svome narodu kaže: „Očajni ste samo zato što se ne pouzdajete u mene. Okrećete se drugima: liječnicima, prijateljima, savjetnicima, medicini, financijskim stručnjacima. Moja vas obećanja ne podižu, a dopuštate da vas riječi ljudi obaraju. Prokleli ste same sebe jer niste došli k meni. Osjećate se suhi, prazni. Sami ste jer ne crpite vodu iz moga izvora.“ (…)

Beznađe vodi u nepromišljenost

Mogao bih napisati knjigu o tragedijama onih koji su pali u takvu depresiju i beznađe te nepromišljeno postupili sa svojim životom. Ako dopustite đavlu da vas uvjeri da ste beznadna žrtva, nevrijedni, nizašto dobri, navest će vas da činite stvari za koje nikada ne biste pomisli da su moguće. Čak i samoubojstvo!

Ta depresija može voditi i u duhovnu lijenost. Ljudi se predaju isprikama da ne rade ništa. „Pusti me na miru! Već ću to nekako prebroditi“, govore. Oni vjeruju da ih je Bog zaboravio. Ali Pismo govori da se sve to događa jer „narod moj mene zaboravi“! (…) Ukratko, potištenost, suša i beznađe izravni su rezultati prekida svakodnevnog snabdijevanja živom vodom. Kada zanemarimo vjeru, molitvu i Riječ, naš pristup do libanonskih voda od otopljena snijega, rezultat je uvijek samoća, besplodnost i praznina.

Nada

Hvala Bogu, postoji još jedan nepromjenjiv zakon: zakon nade, zakon života! „On je nalik na stablo zasađeno uz vodu.“ Tu je otkrivena tajna življenja u neprestanoj nadi, tajna o tome kako biti pun radosti i mira u Duhu Svetom. Ona se ne nalazi u pokušaju popravljanja, u davanju Bogu obećanja koje nećete moći održati.

Osobu koja ima iskustvo ovog obećanja ljudi više ne mogu povrijediti jer se ne uzdaje u njih. Njezina su očekivanja sva u Gospodinu. Ona ne mari što kažu ili čine ljudi; njezine su oči samo na Gospodinu. A Gospodin je nikada ne pušta da padne ili podbaci. (…)

Sveti. Radujte se u Bogu nade i živite!

Autor: David Wilkerson

 

„Put života“ je časopis za dublji duhovni život. Izlazi jednom mjesečno i besplatan je. Čitatelji ga mogu naručiti putem telefona, poštom i elektroničkom poštom.

„Put života“, Ilica 200, Zagreb; 01/370-7628; [email protected].

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Najčitanije

Na vrh