Pater Marko Glogović: ‘Papa je kriv samo zato jer želi da se preko njegove službe upozna i zavoli Krist’ Pater Marko priča što je jednom čuo od kolege da priča za papu Franju: »Puno emocija, malo konkretnoga; slaba mu je teologija, živi u iluziji, nerealan, fura neku utopiju, uzaludni revolucionar…« Tebe bi trebalo izabrati za papu, kolega. Ne laprdaj tako među ljudima, ne sablažnjavaj vjernike. Papa je kriv samo zato jer želi biti kao otac i majka svima, jer se silno trudi da ga svi razumiju, jer je milosrdan bez granica...

Foto: Shutterstock

Nezaboravan susret s Papom

Na poziv vodstva Inicijative »40 dana za život« pridružio sam se šesteročlanoj grupi nas iz Hrvatske, koja je na samu Veliku srijedu (12. travnja 2017.) imala tu čast i neopisivu radost sudjelovanja u općoj audijenciji na Trgu sv. Petra u Vatikanu. Onamo smo došli, kao pravi Hrvati, dakako, »po vezi«, posredstvom nekoliko institucija i osoba, čija će mi imena i položaji zauvijek ostati enigma. Uglavnom, tog je dana u Rimu vladala nesnosna vrućina, na trgu se pred bazilikom okupilo desetak tisuća ljudi željnih vidjeti i čuti Petra naših dana. Uz odgovorne u miloj nam Inicijativi, uz nas se pokrajnjim hodnicima, nakon nekoliko provjera i uza službenu pratnju, nalazila i jedna majka kojoj se pomoglo da rodi usprkos raznim problemima; plod te pomoći zove se Nika (nomen – omen: Pobjednica) i hrabra ju mama malo nosi, malo gura u kolicima, uzbuđena i sretna zbog skora susreta sa Svetim Ocem. Pomažemo joj u tome, jer su dvorišta prostrana, a hodnici dugi, vanjski je prostor popločen nezgodnim kamenim kockicama, kao stvorenima za razdrndavanje dječjih kolica. U jednom je trenutku bilo vrlo komično: ja nosim djetešce, pa guram kolica, zapinjući za kocke, omotan svečanim bijelim plaštem (kakva mi pavlini nosimo samo u posebnim prigodama), a švicarski gardisti i ostali vojnici i policajci, poredani uzduž i poprijeko cijelog trga, salutiraju i nešto vojnički uzvikuju izdvojenoj grupici, koja hrabro korača prema pročelju… Urnebesno! Ja sam se, smijuljeći, držao kao general reda (dobro da on ne čita hrvatski, he-he) i odzdravljao sa: »Buongiorno!«

Naravno, došli smo posljednji.

Već pomalo ljuti zaštitari i druge osobe u različitim odijelima zadužene za red i raspored hitro nas zatražiše propusnice, uz dvadesetak puta ponovljenu zamjerku kašnjenja, a onda iznenađenje kao hladan tuš: na propusnicama je krivi datum! Sigurnosne se mjere ne mogu samo tako prijeći, ali audijencija skoro započinje… Jedan nam svećenik priskače u pomoć, tumači, gestikulira… Tisuće ljudi gleda u našem smjeru; mama traži papučicu od malene, koju držim u rukama i plaštem skrivam od sunca. Sve je puno agenata, policije raznih vrsta, ljudi od ceremonije, osobito se izdvajaju oni u sivim odijelima, s bijelim leptirkama, s posebnim brošem na njima, neki od njih u rukavicama… Monsinjori, redovnici u raznobojnim habitima, kako bi rekao Šenoa, »bijele, sive, crne svite«. Nakon provjere, ipak nas puštaju, jer pogreška nije bila naša. Odahnusmo. Sjedamo na svoja mjesta, svega nekoliko metara udaljeni od velike stolice, pripremljene za papu Franju. Uskoro Papa i dolazi, kružeći u papamobilu, dok se u pozadini čuje tiha glazba na orguljama i glasna vika tisuća ljudi, osobito temperamentnih južnjaka, sa svih kontinenata. Dobrih je petnaest minuta papa obilazio trgom, povremeno se zaustavljajući, ljubeći djecu, blagoslivljajući, dobacujući nešto mladima, u svojem stilu… Dolazeći do svojeg mjesta, skandiranje ne prestaje. Vlada velika uzbuđenost, emocije, podgrijane žarkim suncem, reminiscencijom na pištanje detektora metala (moja krunica, željezna) te nedostatkom toaleta, što je nas, prostatičare, umalo dovelo do katatonije. (Smilujte se hodočasnicima, napravite koji WC više. Hvala.) Nakon uvodne molitve, a prije beskrajnih pozdrava, započinje navještaj svetopisamskog odlomka (čitalo se iz Ivanova evanđelja, o umiranju pšeničnog zrna) na sedam jezika, nakon čega je slijedilo papino razmišljanje i poruka.

Papa govori o nadi koja dolazi s križa Gospodina Isusa

Više smo puta ponavljali s njim: »Isuse, uzdamo se u tebe!« Smrt nije kraj, ne trebamo se bojati umiranja; služenje drugima je to umiranje koje donosi čudesne plodove… Ljubiti znači umirati sebi… Na bazilici sv. Petra vijore se slike sv. Josipa i sv. Mihaela arkanđela. Dok Papa naučava, naše djetešce neumorno plače; svega pet metara od pape majka ju previja, dok ja svojim plaštem sakrivam prizor i od sunca i od uzvanika oko nas. Mama ju doji, malo se umiruje, igrajući se s mojom krunicom na habitu. Mala je najglasnija, držimo ju svi pomalo na rukama, isprobavamo sve fore, ali neumoljivo, nonšalantno plače, razdražena suncem i gužvom i grajom. S druge strane oltara mašu mi prijatelji iz Karlovca, mladi zaručnici koji su došli po papin blagoslov prije vjenčanja; iako su imali karte za posljednji red, nekim su čudom propušteni sasvim blizu Svetog Oca. Zaista blagoslov. Nakon molitve i završetka službenog dijela Papa se upućuje prema skupini djece u invalidskim kolicima; na svako dijete polaže ruke, čini znak križa. Obilazi i mlade, kojih je prepun trg, radosno si mašu, šalju poljupce i primaju njegov blagoslov. Papa se vraća prema pozornici, okružen raznim ceremonijarima te s tridesetak sikjuritija. Razgovara, blagoslivlja, zadržava se sa svakim nekoliko minuta. Poneke predstavljaju biskupi te ostali dostojanstvenici, a ima ljudi sa svih strana svijeta. Svima se poklanjaju krunice.

Dok se Papa polako približava našoj grupi, uzbuđenje raste, a iščekivanje susreta, uz ono podnevno sunce, baca nas u dodatnu sunčanicu. Mene lagano fata panika. Iako sam danima spremao govor, vježbajući svoj talijanski jezik, sve stubokom zaboravljam i molim se u sebi da me Gospodin normabelizira, ako je ikako moguće. Ispred nas ministar jedne arapske zemlje uručuje Papi prijevod Biblije na svojem jeziku i jednu lijepu ikonu. Uz njega stoji neki francuski profesor, njegov prevoditelj. Kasnije smo izmijenili nekoliko riječi. Tomu je ministru bilo drago kad sam ga pozdravio sa e-s-selam u-alejkum i objasnio da smo mi red podrijetlom iz Egipta. Nisam mu spomenuo naše povijesne borbe protiv Turaka. Zamolio me za molitvu i ja mu obećah da ću ga memorirati, a i zahvalih mu jer kao musliman poštuje papu i trudi se oko mira između nas. Papa prolazi i rukuje se s plemićima, mladencima, sportašima, ali i sa sasvim običnim, malenim ljudima, koji su, kao i mi, nekako dobili taj životni dar i prigodu da ga osobno susretnemo.

Iako smo stigli zadnji, smjestiše nas u prvi red. Evanđeoski. Papa se približava, skidam kapucu s glave (zaštita od sunca), poglavar Crkve dolazi nama, traumatiziranima od tisuću kilometara puta, gladnima nakon oskudna talijanskog slatkog doručka, ošamućenima od rana ustajanja i svekolika uzbuđenja. Pružam mu ruke, pozdravljam i predstavljam grupu: Inicijativa »40 dana za život«, naša majka s curicom, kamerman i ja, svećenik duhovnik tog pokreta, iz Hrvatske. Papa se raznježio, čuvši odakle smo i tko smo. Odmah uzima malu Niku, ljubi nju i majku, govori nam na talijanskome da plemenito djelo činimo, da ne smijemo posustati, da je važno boriti se za svaki život… Držeći me za ruke, grčevito, toliko jako da sam pomislio da će mi ostati otisak, više puta ponavlja: »Molite za mene! Molite za Papu!«, što me se neopisivo dojmilo i potreslo u dubini srca. Papi predstavljam naš dar: većih dimenzija, prelijepu sliku Presvete Duše Kristove, objašnjavam ukratko o čemu je riječ (pobožnost koju smo u pokretu za život odabrali kao »svoju«; povezana je s nerođenom djecom; dolazi iz Poljske itd.) te mu uručujem pismo s dvjema molbama: da se upozna s poslanjem te pobožnosti i da ju navijesti svijetu te s molbom i željom, ako smatra da je dobro, da u Litanije lauretanske uvrsti zaziv: »Majko života – moli za nas!« ili sličan, dobrodošao svakako u vrijeme galopirajuće »kulture smrti«. Papa pažljivo sluša, gleda, zahvaljuje, ohrabruje, potiče, komentira… Zatim mu predstavljam Antišu, barda naše Inicijative, koji Papu moli za poruku braniteljima života u Hrvatskoj, te s njime izmjenjuje još nekoliko misli o potrebi zalaganja za nerođenu dječicu. On mu također predaje dar, simbole Inicijative; a Petra pruža krunu koju smo nabavili za našu Gospu hodočasnicu, Majku Božju Fatimsku, koja obilazi bolnice u nas, a koju smo naknadno okrunili kao čin zahvalnosti za ljubav i zaštitu, kod sestara klarisa u Zagrebu, večer uoči blagdana Gospe Fatimske. Papa blagoslivlja krunu. Cijelo to vrijeme papa Franjo je držao ruku nad mojom glavom, a meni su te minute izgledale kao sati. Sve nas je ponaosob blagoslovio te je blagoslovio i Inicijativu, sve koji mole, poste, ljubeći bližnje, osobito nerođene bližnje; osobito one koji ustrajno mole pred bolnicama.

Papu smo i zagrlili, i izljubili

Nevjerojatna bliskost, divni trenutci, očinski dodir i milost blagoslova pape. Papa se čak i našalio; uzeo je moj solideo, odnosno pavlinsku kapicu koja sliči na njegovu te ju je, probavši ju na svojoj glavi vratio, govoreći: »Premala mi je!« Zauvijek će mi odzvanjati riječi koje je uputio Anti Čaljkušiću, triput ponavljajući: »You must fight!« Bodrio nas je u nastojanju da se svako začeto dijete spasi, hrabrio da ustrajemo u pomaganju trudnicama. Kod naše se grupe dosta dugo zadržao, činilo nam se kao da ne želi otići; ali konačno je krenuo prema vičućim Španjolcima, da bi ubrzo nakon toga u vozilu nestao iza kolonada i pročelja bazilike. Čim su emocije nešto popustile stisak, svi smo od srca zaplakali, dirnuti tom milošću. Svi osim mene – provincijali ne plaču.

Nakon tog susreta neprestano sam razmišljao kako živjeti poruku Svetog Oca, kako utjeloviti te riječi u naša djela, što poduzeti da taj događaj trajno traje? U duši mi je posebno odzvanjala Papina molba da molimo za njega. Odlučio sam svakako nešto konkretno u tom smislu i poduzeti i još smišljam što, gdje i kako.

Papa Franjo nosi teška bremena na svojim plećima. Star je, diše jednim plućnim krilom, primijetili smo njegov umor i shvatili da hoda, susreće ljude, pozdravlja i moli – ne svojim silama. Svi ga žele dotaknuti, poljubiti ruku, svi žele blagoslov. A to su tisuće i tisuće… Od putovanja do putovanja, od audijencija, osobnih susreta, do pisane riječi: kraljevi, političari, predsjednici, beskućnici, zatvorenici, djeca, mladi, stari… Svima mora biti sve, za sve mora naći prikladnu poruku. A svaka mu se riječ važe, počesto prekraja, dodaje ili oduzima. Podmeću mu, manipuliraju, malo ga hvale, malo ga kude. Usprkos svemu, naš je Papa nevjerojatno srdačna osoba, simpatičan i drag, jednostavan, pristupačan i plemenit.

Nasuprot nauku i milosrđu evanđelja, stoje moćne organizacije masona, sotonista, genderista, abortusni i eutanazijski lobiji, denominacijski i nedenominacijski fundamentalisti i teroristi, radikali, liberali, neonacisti i komunisti, tajna društva, lažni proroci, zakulisne politike, prijetnje sa svih strana… Možda mu je i najteže nositi se sa tzv. lažnom braćom unutar same Crkve. Koliki samo biskupi i svećenici, redovnici i redovnice danas javno ili potajno, glasno ili u srcu napadaju, vrijeđaju, omalovažavaju, ignoriraju, preziru i odbacuju toga dragog papu! Ne izmišljam, svi to znamo, vidimo, pa i osjećamo. Živimo u vremenima ostvarenja svega što je Gospa rekla Stefanu Gobbiju, svećeniku nedavno preminulu na glasu svetosti u Italiji, a što je zabilježeno u njegovoj Plavoj knjizi. Kad od nekih amortiziranih kolega čujem: »Papa nije iz Europe, ne razumije stvari ovdje«, dođe mi da vrisnem. Koji klerosnobni čobanluk (ispričavam se na panegiričnu sarkazmu); pa zar je Crkva samo u Europi i samo za Europu? De malo preispitajte, usijanci, gdje je Jeruzalem i koga je prvo pogodila Pedesetnica… I što znači ono »katolička«!

Bože dragi, koji biseri!

Onda čujem jednom: »Puno emocija, malo konkretnoga; slaba mu je teologija, živi u iluziji, nerealan, fura neku utopiju, uzaludni revolucionar…« Tebe bi trebalo izabrati za papu, kolega. Ne laprdaj tako među ljudima, ne sablažnjavaj vjernike. Papa je kriv samo zato jer želi biti kao otac i majka svima, jer se silno trudi da ga svi razumiju, jer je milosrdan bez granica. On samo želi da se preko njegove službe upozna i zavoli Krist! Papi pojedini »mudraci« zamjeraju jer voli pojesti pizzu, navija za argentinski nogometni klub, sam odlazi kupiti naočale… Strahota. Kako to može činiti, ta on je papa! Glupost… Ne paše im jer je papa redovnik (isusovac), kao da je to nešto važno. Bi li bilo bolje da nam papa bude kapucin? Salezijanac? Benediktinac? Dominikanac? Ne paše jer živi u nekakvu hostelu, jer da to ne priliči poglavaru Katoličke crkve. Ma nemoj. Po njima bi valjda ta Crkva (izrasla s križa) trebala biti politička sila, neki poseban i moćan autoritet, povlaštena organizacija, ili omiljena karitativno-kulturna institucija koja promiče umjetnost ili neka vladateljica kojoj će se svi klanjati. Papa danas za nas nudi Crkvu kao »sigurnu kuću«, zajednicu malenih, bolnicu, mjesto utjehe i milosrđa, kao prostor novih, ljepših mogućnosti. Svi ti mnogopametni moralizatori unutra i izvana, kivni na papu jer traži od nas da »mirišemo na stado« i izađemo iz raznolikih ugoda »na periferije« sjede u svojim fengšuiriziranim i klimatiziranim kancelarijama i glume neke svete finjake, umjesto da se ponize i obrate, da siđu s trona i da prestanu unositi nered u nauk, moral i običaje. Kada naš Papa kaže »neću, neću dijamante, suho zlato, brilijante«, onda je to »napad na kler, rušenje tradicije, omalovažavanje prelata«; kad pere noge ženama, to je »strahota pustoši i znak skore apokalipse«; kad telefonira povrijeđenima, to je »glupiranje«… Kada ne želimo sebe mijenjati, onda udaramo po drugima. Da ne znam što učini, nije dobar, a nisu bili dobri ni prijašnji pape, a sigurno neće biti ni budući. Važno je samo ustrajati u kritiziranju, zbog kritiziranja. Papa ima veliki zadatak danas: oduševiti ponovno svećenstvo i redovništvo te sve kršćane zajedno za Isusa Krista! Prežalosno je uistinu da oni koji su u i od Crkve bezobzirno i bezobrazno mogu, pa i smiju čak blatiti osobu Svetog Oca, antagonizirati, ismijavati, rugati se njegovim djelima i propovijedima, odlukama i naumima. Javno ga prozivaju, sramote. Podižu se protiv učiteljstva, praveći se učiteljima. Sablažnjavaju malene, koji iskrena srca vole svojeg papu. Neki čak vjeruju da je papa Franjo »protupapa«, postoje i pokreti koji ga kleveću i proglašavaju antikristom. A istovremeno članovi uredno primaju sakramente i mole, kao da je najnormalnija stvar smatrati papu antikristom. Birokracija će nas ugušiti. Formalizam će nas isisati. Klišeji će nas udaljiti. Prepoznajem nekako kao glavni razlog tome: ne računa se na Duha Svetoga. Takvi umoviti umnici izbacuju nadnaravno vodstvo Crkve te sve promatraju i zaključuju iz sfere naravnoga, zemnoga. Njima je zvanje zapravo posao, a posao im je kritiziranje, a kritika im je hrana. Ne razumiju evanđelje jer ne razumiju – milosrđe. I obrnuto.

Koliko dragi Papa mora patiti zbog takvih!

Nikako da im objasni te ultrajednostavne stvarnosti ljubavi prema čovjeku i Bogu! Oni su sablažnjeni jer papa pere noge muslimanima, jer grli tamo neke kriminalce po zatvorima, jer prima homoseksualce u posjet i jer dopušta da mu djeca stavljaju meksičke šešire na glavu. Jao strahota! Užasa li! Okaljao se! »Star je pa su ga izmanipulirali.« Papa u čovjeku vidi Gospodina, a svi su mu ljudi jednaki i svi su u njegovim očima – dostojni milosrđa i ljubavi. »Nevjerojatno, koja shizofrena zabluda«, komentiraju. Zar je moguće da papa misli kako Bog voli svako svoje stvorenje i svakomu daje mogućnost da ga upozna? Ne, očito, prema nekima koji se ravnaju po ne znam kakvim parametrima i kriterijima, papa bi izgleda trebao biti uzvišeni princ u zlatu, trebao bi govoriti isključivo na latinskome i ne družiti se s »ološem«, već samo pisati nerazumljive dokumente i voditi do unedogled rasprave, živeći u palači daleko od radničkoga, porobljenog svijeta, kojemu će prigodno uputiti koju nadobudnu riječ utjehe, pro forma. Papa bi trebao dakle biti neka i nečija figura, tek toliko da postoji i da mu plješćemo. Ne »sluga slugu Božjih«, kako ima jednu od titula. No ništa čudno niti novo. Ta i sâm je Gospodin imao učenike koji su ga krivo ocijenili, okradali, sumnjičili, a da ne govorimo o farizejima i ostalim sljedbama, što su Isusa na sve moguće načine željeli i htjeli diskreditirati. Njegove skandalozne poruke poput: »Ljubite neprijatelje…« »Blagoslivljajte one koji vas proklinju…« »Besplatno dajte…« »Okreni drugi obraz…« »Daj i gornju haljinu…« »Ne cijedite komarca…« »Izliječi sam sebe…« »Ni ja te ne osuđujem«, bile su kao ulje na vatru i kao sol na ranu ljudskoj slabosti, duhovnoj malograđanštini i ograničenoj duševnoj nevoljkosti da se čovjek promijeni iznutra. Dragi papa Franjo, baš moramo žarko moliti za tebe. Mnoge sile pucaju iz sve artiljerije po tebi.

Naša je molitva izraz naše ljubavi

Apropo toga, baš i ne razumijem religiozne osobe koje pate za vremenima i nomenklaturama Crkve iz prošlosti i koje odbijaju shvatiti da Gospodin za ova vremena ima neke druge metode i vođenja i življenja i prezentiranja Crkve i crkvenosti. Imamo tako, naprimjer, silne titule, koje običan puk uopće ne kuži. Jedna mi je bakica rekla kako je nedavno »vidjela preuznošenoga gospodina biskupa«. Bakice, nije »preuznošeni«, nego je »preuzvišeni«, rekoh uljudno, iako ponešto uznemiren ignorancijom starije vjernice. Malo se šalim, naravno, ali pomirimo se s činjenicama: gotovo je s crkvenim plemstvom, karijerizmom koji se može sakriti, švercanjem »svećenik menadžer«, zbogom više baroknim janjećim tapetama, nerazumljivim pojmovima iz arhaičnih katehetskih udžbenika, zbogom puku moraliziranju, uzvišenim govorancijama i ulizivanjima društvenim elitama, paktovima s vladajućima i slično. Halo! Crkve nam se hametice ispražnjuju, ljudi žive totalno drugim ritmom i tempom, drugim mentalitetom te katoličke ljude uopće više ne zanimaju prepucavanja, jer su maksimalno propucani duhom svijeta i baš ih briga (generalno pišući) za enciklike, sinode, izjave, predavanja. Ljudi su gladni i žedni, umorni, iscrpljeni, maltretirani na poslu, ogorčeni. Razočarani jer u crkvi ne slušaju o uskrsnuću, nego o prikupljanju sredstava za novu dvoranu, na nedjeljnom roštilju, na kojem će se dijeliti pečati za sudjelovanje. Ljudi pate neopisivo, u obiteljima, s djecom, bez djece, u boleštinama. Ljudi su se odvojili od molitve i sakramenata, kumovi na krizmi padaju u nesvijest od kredita za darove. Sjede u crkvi, a na izborima glasuju za ljude koji opravdavaju klanje Hrvata i Slovenaca, silovanje žena, bacanje žive djece u jame, u Macelju 1945. Ljudi više ne reagiraju na nenormalne pojave, gube smisao egzistencije. A Papa se baš njima i takvima želi spustiti, pred njima ogoliti, služiti, opominjati blagošću, ne gubeći na radikalnosti i autentičnosti Kristovih spasonosnih stajališta. Zato naš Papa podupire pokrete nove evangelizacije, koje će neki u svećenstvu, nažalost, nazvati sektama; izlazi iz okvira (jer je sve izašlo iz okvira i trebamo trčati za »stotom ovcom«), svojom normalnošću ruši predrasude prema katolicima, sjeda za stol sa svima koji žele sjesti za stol (baš kao Gospodin); zato neumorno traži izgubljene i razočarane, prlja se njihovim blatom i dijeli njihove suze, dozvoljava da ga zagrle, negrljeni i nevoljeni. Nezgodno nam Papa ruši komociju, krši rutinu, razbija nesretni status quo. Svojim hrabrim iskoracima drznuo se išamarati uspavanost srdaca, mlakost savjesti, uljuljkanost i struktura i individua u sheme i stručno sročene pastoralne programe i planove. Papa nas blago šokira, da bismo se otrijeznili iz svoje melankolične hiperventilacije.

Da, Papa ponekad izrekne a ne ispekne, zaleti se, razoruža svoj ugled, ponekad ubaci koju svoju osobnu misao, ne dokraja definiranu, nekad možda i povrijedi nekoga … Ponekad se spetlja, blamira, zaboravi na ljude i demone. Ali papa nije robot! Papa nije stroj za lijepe i uvijek ispravne izričaje! On je samo čovjek! Mislim da baš tim čovještvom i čovjekoljubljem najiskrenije dolazi do ljudi, koji zbog vlastitih pogrješaka shvaćaju da je »biti čovjek« zapravo jednako onomu »pogriješiti« te znaju da pogriješiti ne označava odmah tragediju. »On to ne bi smio, on je papa!« Eh, da, svašta i ti i ja ne bismo smjeli činiti, pa smo činili i činimo i činit ćemo u svojoj slabosti. Nasuprot takvu mišljenju postoji budalasto mišljenje samokanoniziranih vjernika koji su prepuni slabosti i loših sklonosti i grijeha i zločestoće ali ništa od toga ne priznaju. Papa nas želi osvijestiti, da se vratimo Isusu iz evanđelja i da Crkva bude kvasac, a ne kvas (ocat) svijeta.

Kakva korist od naših mozganja i nevoljkosti da išta hrabro pokrenemo u duhu današnjih potreba, kada zatvaramo oči pred činjenicama kojima smo okruženi: djeca već u osnovnoj školi seksualno eksperimentiraju, trgovinski centri zamijenili su nedjeljnu misu, droga, kocka i psovka postale su općeprihvatljive uobičajene pojave, gluma, pjesma i knjiga pretvorene su u golotinju, vulgarnost i perverziju, brakovi su masovno razbijeni, »civilizacija smrti« samo što ne eruptira i ne spali svijet atomskom energijom; despotizam novca, karijere i uspjeha, robotizacija čovjeka, nihilizam, moralni relativizam, tehnologija i moda koja ubija duh obožavajući tijelo, neposlušnost i frustracije u samostanima, skandali, razarajući kultovi i praznovjerje, život katolika milijunima svjetlosnih godina dalek od posta i pokore koje zahtijeva Majka Božja; stvaranje »raja na zemlji«, koji je u biti pakao… Iza mnogih tih isprepletenih stvarnosti Crkve i svijeta stvarnosti stoji Đavao, kojega, gle ti to, jedan dio u Crkvi ne prepoznaje, jedan dio ne priznaje…

Papa mora voditi mnoge borbe s baštinama Jude, Kajfe, Heroda i Nerona, Hitlera i Lenjina

Taj se duh hrani krvlju i patnjom nevinih, malenih, najmanjih. Papa nas pita jesu li odgovori na sve to i na mnogo toga više pisanje teoloških rasprava, množenje dokumenata i odrednica i regulacija legislative, simpoziji, domjenci, projekcije… Da, ali ne u prvom redu i nikako ne isključivo! U tome je stvar! U tome je nova evangelizacija – pojam koji neprestano ponavljamo, a malo tko ga u biti razumije. Papa kaže da se Crkva ne smije pretvoriti u karitativnu ustanovu ili u kulturno-umjetničko društvo. Zato ga mnogi dakle ne vole. Jer najlakše je i najbezbolnije tako živjeti, maštajući o jučer, kritizirajući danas i ne brinuti za sutra. A naši su vjernici bombardirani mukama sa svih strana, psihički pucaju po šavovima, ne snalaze se nikako u desakralizaciji i profanizaciji… Naš narod demografski nestaje, podijeljen je po svakoj mogućoj osnovi. A mi zasjedamo. I vrtimo se ukrug. I tvrdokorno odbijamo promijeniti bilo što, a da ne govorimo o sebi. Prvo kritiziram sebe, jer mogao bih puno više i puno bolje. Jer se baš ne trudim oko svoje svetosti. Grozim se svoje slabosti, ali Papa mi daje nadu: »Milosrđe je iznad svega!«

Dragi naš Papa! On ne osuđuje, kao što to čine svjetske »veličine«. On ne započinje prljave ratove. Ne eksploatira tuđe zemlje. Ne čini nasilje. On ne proziva velikodostojnike Crkve da bi ih javno kaznio ili degradirao zbog kakva svojeg kaprica. On treba mnoge struje unutar Kristova tijela pomiriti, usuglasiti, voditi, ujediniti: teologiju, karizme, mistiku, tradiciju, novu evangelizaciju, misionarski rad, ekumenizam. Shvaćamo li uopće kakva je to briga i križ, opterećenje i odgovornost?! Kako spriječiti da uđe duh modernizma, a da iziđe puki tradicionalizam i formalizam? Moramo mu pomoći. Papa nosi velike terete, nezamislive. Jedna ga kriva riječ može linčovati. On je samo čovjek, ponavljam, pomazan, izabran Duhom Svetim, ali ostaje čovjek. Kad sam se zagledao u te oči, koje gledaju Crkvu… I čuo taj vapaj: »Molite za mene!« Da barem molimo! Na njemu se prelamaju sve moguće duhovne borbe. Proklinju ga od 0 do 24. Smišljaju konstrukcije, majstori raznih kuhinja. Cijele su mašinerije zla uperene protiv »slatkog Krista na zemlji« (sv. Mala Terezija). I zakulisno i otvoreno. Marširaju mu pod prozorom psujući, bacajući kamenje, noseći prostačke parole, pozivajući na odmazdu. Tuku ga i »u rukavicama« i u boksačkim rukavicama. Ili se lažljivo smješkaju i glumataju, povlađujući. Špijuniraju, optužuju, truju kršćane svojom pakosnom propagandom i svojim savršenim virtualnim i stvarnim mrežama hvataju duše, nezrele i naivne, nemoćne da se odupru pornografizaciji svih čovječnih vrijednosti. O da, Papa treba žarku molitvu preostaloga »stada maloga« i njihovu pokoru, post i žrtvu; dok još uopće postoje. »Kad se vratim drugi put na zemlju, hoću li naći vjere?« (…)

Iz knjige „Iznad tebe zora sviće (spasi dušu svoju, dok još možeš)” autora patera Marka Glogovića. Više o knjizi možete saznati ovdje a kupiti ju ovdje. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Od 4. do 10. lipnja knjigu možete kupiti po sniženoj cijeni od 56 kuna (redovna cijena iznosi 80 kuna).

Posebna pogodnost za sve naše kupce: poštarina za narudžbu u vrijednosti do 200 kn iznosi svega 10 kn dok je za narudžbu iznad 200 kn besplatna!