Zašto nam se čini da Boga nema kad nam je potreban Bog nas nikad ne napušta. A ipak nam se čini da ga često nema kad nam je potreban. Zašto je tome tako?

Foto: Shutterstock

Male jednostavne životne istine iz kojih se svijet vidi bolje 

Ovaj sam mjesec (rujan) održao seminar u Rumunjskoj na temu prebivanja u Božjoj prisutnosti. Čini se da ponekad iz nama neshvatljivih razloga ne ‘zakoračimo’ u male jednostavne životne istine iz kojih se svijet vidi bolje i u kojima se živi bolje. Posebno je to očito upravo na tom primjeru prebivanja u Božjoj prisutnosti. 

Bog je s nama i stoji nam na raspolaganju otkad nas je zamislio, a od krštenja je i u nama po Duhu Svetome kojeg smo tada primili. Bog nas nikad ne napušta. A ipak nam se čini da ga često nema kad nam je potreban. Zašto je tome tako? Odgovor je više nego jednostavan: „Ako je Bog sa mnom, to nikako ne mora značiti da sam ja u isto vrijeme s njimeˮ. Možemo se naći u društvu određene osobe koja nam može i želi biti na blagoslov, no ako smo mi tamo prisutni samo tijelom, ako svoju pažnju ne usmjerimo na tu osobu, ako joj se s povjerenjem ne približimo, najvjerojatnije nećemo od toga što je ona s nama imati nikakve koristi. 

Ista je stvar s Bogom. On se neprestano nalazi s nama i u nama, no ako mi nismo svjesni da je on s nama, ako mu ne želimo prići s nepodijeljenom pažnjom, nećemo primiti ono što nam on može i želi dati. 

Ili, ili

Zemaljski život provodimo ili u svijetu ili u Bogu; ovisno o tome koga u određenoj situaciji više volimo ili više trebamo. Ondje smo gdje su u određenim trenucima naše misli, gdje je naše srce. Ako su naše misli u Bogu, ako je naše srce u Bogu, tada je čitavo naše biće u Bogu. Kako dugo smo mislima i srcem u Bogu, tako dugo provodimo vrijeme u njegovoj prisutnosti, tako dugo izbivamo iz svijeta i prebivamo u vječnosti, u Božjem kraljevstvu, tako nam dugo milost Duha upumpava život. 

Moguće je izgovarati molitve, moguće je biti na misi, moguće je pjevati duhovne pjesme, moguće je čitati Bibliju, moguće je biti na klanjanju…, a da u isto vrijeme nismo u Bogu. Bog nas neizmjerno ljubi i zato nam svojim očinskim zapovijedima želi pomoći da živimo u njegovu blagoslovu. Njegove nas zapovijedi ni na što ne prisiljavaju, one nam pokazuju put kojim možemo doći do njega. Prva, najvažnija i za nas najkorisnija zapovijed govori nam o temelju duhovnog života, o onome što mnogi ne vide, iako im je ‘pred nosom’. Bog nas tom zapovijedi poziva da ga ljubimo svim srcem, svom dušom, svom pameti i svom snagom svojom. Blagoslov se događa tek u međusobnoj ljubavi Boga i čovjeka. Bog nas neprestano ljubi, on uvijek ljubi prvi i zato je na nama da mu odgovorimo, da uđemo u njegovu ljubav. Ta zapovijed u stvari govori da Bog od nas očekuje da mu svojom slobodnom voljom poklonimo svu svoju pažnju, da čitavo svoje biće usmjerimo na njega, da odvajamo vrijeme u kojem ćemo biti s njime i u njemu. Na više nas mjesta Riječ Božja poziva da umremo sebi i svijetu kako bismo mogli krenuti za Bogom i kako bismo u njemu mogli biti i ostajati. Isus nas potiče da svakodnevno uzimamo svoj križ i idemo za njime. Mnogi u toj rečenici vide samo potrebu prihvaćanja trpljenja, no Isus ne kaže da trebamo prihvatiti križ već da ga trebamo uzeti svojevoljno, po svojem vlastitom izboru. Trpljenja nam mogu biti dobar motiv za to. Križ je simbol umiranja. Kad umremo sebi i svijetu, tada živimo u Bogu. To se ne događa nakon smrti niti je to opis nečijeg trajnog stanja, osim ako to ulaženje u Boga ne postane toliko trajno da poput Pavla možemo reći: Ne živim više ja nego Bog živi u meni (Gal 2,20). 

Kako to izgleda u praksi?

Pretpostavimo da se nalazimo u nekoj potrebi u kojoj nam može pomoći samo Bog. Ako se iskreno proanaliziramo, vidjet ćemo da u srcu nemamo istinske vjere (napominjem: vjere srca, koja se uvelike razlikuje od vjere razuma) da ćemo tu pomoć od njega i primiti. Možda u srcu nemamo ni nade. Možda mislimo da nam je problem koji imamo dao sâm Bog i pitamo se zašto bi nam ga prvo dao pa onda uzeo. Možda mislimo da ne zaslužujemo da nam Bog pomogne. Prvo što mnogima u takvoj situaciji padne na pamet je da zamole nekoga drugoga da moli za njih, nekoga za koga smatraju da svojim molitvama može iz nekog razloga izmoliti ono što oni ne mogu; nekoga među živima ili među nebeskim svecima. To ponekad zaista funkcionira. 

Ima i onih koji će pokušati odobrovoljiti Boga na način da će odjednom postati ‘super revni kršćani’ te će umnažati molitve, mise, ispovijedi, hodočašća, pobožnosti svih vrsta… To gotovo nikad ne upali! 

Sasvim je normalno da vjernik u srcu ne vjeruje da će mu Bog pomoći, normalno je da se čak u srcu ni ne nada, normalno je da nema istinske ljubavi ni za sebe, a kamoli za Boga i za druge ljude. To je normalno za svakog vjernika kad se nalazi u svijetu. Isus nam je jasno rekao da bez njega ne možemo učiniti ništa; kad nismo s njime ili u njemu, ne možemo srcem ni vjerovati, ni nadati se, ni ljubiti, ni praštati, ni podnositi, ne možemo se odlučiti davati, ne možemo se predati… ne možemo ništa što bi nas činilo drukčijima od onih koji u sebi nemaju Duha Svetoga, onih koji po krštenju nisu postali djeca Božja. 

A mi, kršćani, trebali bismo se itekako razlikovati. Razlika se počinje događati s našim umiranjem svijetu i vlastitoj tjelesnosti. Zar je tako velik problem svakodnevno htjeti određeno vrijeme provoditi s Bogom i u Bogu? Zar je tako velik problem malo zastati i svu svoju pažnju usmjeriti na Boga, na ono što se događa između nas i njega? Kad ćemo razumjeti da je neizmjerno vrjednije, korisnije i Bogu ugodnije izmoliti samo jedan Očenaš pridajući svu moguću pažnju svakoj riječi koju izgovaramo, nego tisuću Očenaša koji nas ne uvode u Božju prisutnost? Kad ćemo razumjeti da je Mariji puno draže kad izmolimo samo jednu Zdravomariju čitavim svojim bićem od toga da ih izmolimo stotine tempom koji ne možemo pratiti srcem? Naravno, ništa nas ne priječi da na takav način izmolimo i više Očenaša, a jednako tako i cijelu krunicu. Kad ćemo shvatiti da je nama korisnije i Bogu puno draže kad u Bibliji pročitamo samo jedan jedini odlomak i posvetimo mu svu svoju pažnju promatrajući što se u njemu zaista događa i razmatrajući o tome što osobno nama Bog po njem progovara nego da pročitamo mnogo stranica? 

Kad i kako primiti?

Isus nam obećava: „Ako ostanete u meni i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete i bit će vamˮ (Iv 15,7). No kako ćemo ostati u njemu ako prvo nismo došli u njega? Kako će njegove riječi ostati u nama ako ih prvo nismo upisali u srce? Primit ćemo ako ostanemo u njemu ili, da budem jasniji: primit ćemo kad smo u njemu. Ne kad smo u svijetu, nego kad smo u njemu, kad smo s njime. Primit ćemo kad provodimo vrijeme u njegovoj prisutnosti, bilo u molitvi, bilo u klanjanju, bilo na misi, bilo u čitanju i razmatranju riječi, bilo da samo uživamo njegovu prisutnost, a da ništa svjesno ne komuniciramo. Možda smo mnogo puta nešto izmolili, a da to isto nismo primili. Primit ćemo kad ostanemo u njemu. No, kako mi molimo? Nakon što završimo izgovaranje svojih molitava, nakon što primimo misni blagoslov, nakon što završimo čitanje i razmatranje Svetog pisma, mnogi se od nas najčešće jednostavno vrate u svijet, vrate svoje misli na zemaljske brige i zemaljska zadovoljstva. A tada bismo trebali ostati iščekivati u Bogu! 

Na seminaru u Rumunjskoj zadnju smo večer molili za sudionike, za svakog posebno. Nakon molitve poslao sam ih iz dvorane u kojoj smo molili, u crkvu, kako bi ondje ostali u Bogu i primili. Mnogi od njih su ondje ostali cijelu noć i većina je njih ujutro svjedočila o nevjerojatnim iskustvima tog ostajanja u Bogu. 

Želimo li uopće nešto mijenjati?

Svojevremeno smo izdali knjigu U Tvojoj prisutnosti. Preveo sam ju sâm jer sam htio da je prevede netko tko zaista razumije o čemu ona govori. Ta knjiga ne govori ni o čemu drugome osim o potrebi ulaženja i ostajanja u Božjoj prisutnosti ili, kako to naš lektor sugerira, Božjoj nazočnosti. Ne govori ni o čemu drugome zato što se drugim temama bave druge knjige, dok se ovom temom bavi rijetko koja. Potrudili smo se cijelu knjigu snimiti u audio formatu i na našem je portalu možete slušati svaki dan. Do sada smo tu knjigu poklonili brojnim časnim sestrama koje ju neprestano traže kako bi je poklonile i drugim sestrama koje ju još nemaju. Imamo i svećenike koji svakodnevno objavljuju ulomke iz nje na svojim župskim web-stranicama. Ima i onih koji je nisu pročitali, ali svojim vjernicima s oltara poručuju da je trebaju spaliti, jer su na Facebooku pročitali da je to vražje, a ne Božje djelo. 

Napravili smo i besplatnu aplikaciju za mobitele Želim da živiš koja sadržajem i izvedbom služi prvenstveno tome da onima koji to žele pomogne naučiti ulaziti u Božju prisutnost i u njoj ostajati. Posebno je to važno za one koji se nalaze u najtežim životnim situacijama. Ta aplikacija je neshvatljiva onima koji nemaju potrebe ulaziti u Boga i provoditi vrijeme u njegovoj nazočnosti. Ima onih kojima je neshvatljivo da sam potrošio vrijeme radeći tako beskorisnu stvar, a s druge strane ima i onih koji su dugo godina bili bez Boga i samo je jedno jedino preslušavanje aplikacije bilo dovoljno da se srcem i tijelom vrate Bogu i Crkvi. Aplikacija je prevedena i na nekoliko stranih jezika pa sam tako nedavno dobio informaciju da je jedan mađarski biskup koristi kad održava duhovne vježbe, a ima i onih koji je puštaju za vrijeme euharistijskog klanjanja. Ako netko zaista želi umrijeti svijetu i svojoj tjelesnosti, možda će biti dovoljno da uključi aplikaciju na mobitelu, stavi slušalice na uši i svu svoju pažnju usmjeri na riječi koje će slušati. Prosječna meditacija traje šest minuta. No, ovisi o tome imamo li mi iskrene želje provesti šest minuta u Božjoj prisutnosti. Aplikaciju možete besplatno skinuti na Google Playu ili na App Storeu. Po jednu meditaciju možete svakog dana preslušati na našem portalu. 

Za one pak koji žele ozbiljnije naučiti moliti u Bogu preporučam da se priključe našoj Školi molitve ili Tečaju razmatranja otajstava krunice. Tamo će moći naučiti, izvježbati i steći naviku dolaziti pred Boga i ostajati u njemu. 

Želim vam da vam pojedini članci Booka toliko privuku pažnju da zaronite u Božju prisutnost, da u njoj uživate i ondje što dulje ostanete! 

Autor: Josip Lončar

Tekst je prvotno objavljen u našem časopisu Book.