Foto: Shutterstock

(…) Već sam kao mali znao da postoje teške bolesti koje ne nestaju tek tako. I da sudbina ne štedi ni djecu. Prihvatio sam svoju bolest, koja u to vrijeme još nije toliko uznapredovala, kao sudbinu. Nisam krivio Boga. Pretpostavljao sam da bi alergije mogle biti uzrokom mog neurodermatitisa i nije mi nikada palo na pamet da za svoje teškoće krivim Boga.

Stoga sam odlučio biti strpljiv i pouzdati se da će svemogući veliki Bog na nebu jednog dana izliječiti malog Alexandera na zemlji.

Polako sam počeo gubiti strpljenje s Bogom i postao sam bijesan na njega. Zašto me nije ozdravio? Zašto moram trpjeti tako tešku sudbinu? pitao sam se…

Kako je vrijeme protjecalo, a koža me sve više pekla, svrbjela i krvarila, tako su moje dječje molitvice postajale stvar prošlosti. Polako sam počeo gubiti strpljenje s Bogom i postao sam bijesan na njega. Zašto me nije ozdravio? Zašto moram trpjeti tako tešku sudbinu? pitao sam se. Moji su kolege iz razreda potajno trpali gumene bombone u džepove hlača po trgovinama i ogovarali vlastite prijatelje na školskom hodniku. Usprkos tome im je dobro išlo u životu. Ja s druge strane nikada nisam ništa ukrao, držao sam jezik za zubima kad su drugi ogovarali – i išlo mi je nizbrdo. Ta nisam valjda to zaslužio? Zašto me Bog tako kažnjava?

To me je pitanje osobito mučilo noću i nije mi dalo mira. Stalno sam se pitao zašto. Nikada nisam dobio odgovor. Gotovo sam pao u dubok očaj zbog neodgovorenih pitanja. Stalno sam zapitkivao Boga: „Zašto ja?“ Očito se Bogu nije žurilo odgovoriti mi, a kamoli svratiti pozornost na moju bolest, pa sam sâm odgovarao na ta pitanja: „Možda moram nešto naučiti iz svega toga“. Onda bih se dalje pitao: „Ali zašto u ovakvoj mjeri?“ Opet nije bilo odgovora. Ali i nikakav odgovor je odgovor. Očito taj Bog ne reagira. Od dobrostivog Boga iz mog djetinjstva postao je nepravedan i bešćutan Bog – sudac koji sjedi na oblaku i „stišće“ palac gore samo onda kad mu se tko ili što svidi, kao što mi to radimo na Facebooku. Mene očito nije lajkao.

Sjećam se jedne noći kad sam bio sâm kod kuće jer je ostatak obitelji nekamo otišao. Stajao sam u svojoj sobi, frustriran, bijesan…

Mrzio sam ga. I to sam mu i rekao. Sjećam se jedne noći kad sam bio sâm kod kuće jer je ostatak obitelji nekamo otišao. Stajao sam u svojoj sobi, frustriran, bijesan. Stisnuo sam šake kao boksač u ringu i urlao: „Bože, mrzim te, mrzim te iz dna duše! Da sada siđeš, nagrdio bih te na pasja kola i izudarao bih te. Ti si obična karikatura, neki tamo veliki Bog gore koji se nikada ne pokazuje niti brine o ljudima. Ako postojiš, siđi na zemlju i ispričaj mi se za sve što si mi učinio!“ (…)

Nastavak teksta možete pročitati u knjizi „Iz ove se kože može. Moje čudesno ozdravljenje“ autora Alexandera Eggera, na web shopu Biblioteke Figulus.