Foto: Shutterstock
„Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu ‘ekonomiju’ slika“
Kada uđete u katoličku crkvu, najznačajnije umjetničko obilježje koje prvo primjećujete svakako su kipovi. Za neke je to nespojivo s Božjom riječi, koja kaže: „Ne obraćajte se idolima. Ne pravite sebi lijevanih kumira! Ja sam Jahve, Bog vaš!“ (Lev 19, 4) Bez obzira na to katolici ukrašavaju svoje crkve brojnim likovnim prikazima. Zašto? Je li to uistinu protivno onomu što je Bog rekao u Bibliji?
Ta tema bila je kontroverzna već u ranoj Crkvi i bio je potreban crkveni sabor da riješi to pitanje, jer su neki u Crkvi zagovarali uništenje svih slika i kipova. Oni su naime vjerovali da je svako prikazivanje Boga protivno Božjim zakonima i oblik idolatrije.
Međutim Katekizam Katoličke Crkve objašnjava: „Ipak je Bog, već od Staroga zavjeta, naredio ili dopustio da se prave likovi koji bi simbolično vodili k spasenju u Utjelovljenoj Riječi: tako npr. mjedena zmija, kovčeg Saveza i kerubi.“ (KKC, 2130) Imajući to na umu, „sedmi opći sabor u Niceji (god. 787.), polazeći od otajstva Utjelovljene Riječi, nasuprot ikonoboraca, opravdao je čašćenje ikonâ: ikonâ Kristovih, ali i Bogorodice, anđelâ i svih svetaca“. „Utjelovivši se, Božji je Sin otvorio novu ‘ekonomiju’ slika.“ (KKC, 2131) Crkva je sve otada naučavala: „Kršćansko štovanje slika nije suprotno prvoj zapovijedi, koja zabranjuje kumire. Doista, ‘čast iskazana slici odnosi se na onoga koji je slikom prikazan’, i ‘tko štuje sliku, štuje osobu koja je na njoj prikazana’. Čast iskazana svetim slikama jest ‘čašćenje puno poštovanja’, a nipošto klanjanje, koje pripada samo Bogu.“ (KKC, 2132)
Kršćani i pogani
Glavna razlika između pogana, koji štuju idole, i kršćana, koji časte kipove, nalazi se u namjeri osobe. Kršćani koji mole pred kipovima i slikama to čine da bi štovali Boga ili svetce, moleći se osobi koja je prikazan tim likom, a ne samoj slici ili kipu. Kršćanin nije usmjeren na sam kip. Ako se kip razori, kršćanska vjera ne slabi ni ne prestaje. On je samo prikaz Boga ili svetca i sam po sebi je materijalan objekt. Poganin je, s druge strane, navezan na kip i vjeruje da se Bog nalazi u njemu. On se klanja kipu, vjerujući da on ima moć. Razorenje takva prikaza u poganskoj religiji jedno je do najvećih mogućih svetogrđa.
Katekizam naročito ističe da se kršćani ne klanjaju kipu, već ga štuju. Klanjanje je pridržano isključivo za Boga. Ako bi se tko molio samomu kipu ili mu se klanjao, to bi onda bila idolatrija, ali Katolička crkva ne naučava tomu svoje vjernike. Crkva nas uči da častimo kipove, prepoznajući da oni ukazuju na ono što je skriveno, a duhovnu stvarnost, koja se ne može prikazati. Rečeno drugim riječima, kipovi su sveti podsjetnici na razne svetce i na Boga. Oni nas podsjećaju na nebeske stvari i dovode duše pred Presveto Trojstvo. Kipovi su instrumenti, alati kojima se koristimo u duhovnom životu i nisu sami sebi svrha. Dakle, premda se čini da katolici štuju kipove, ipak nije tako. Oni se samo služe kipovima, što Bog dopušta, kao likovnim prikazima koji upućuju „simbolički prema spasenju po utjelovljenoj Riječi“.
Autor: Philip Kosloski (Aleteia.org)
Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)
