Foto: Shutterstock
Otac Ignazio svećenik je starog kova, jedan od onih koji na glavi nose crni biret s kićankom iste boje u sredini, pokrivalo za glavu kakvo je uvijek nosio sveti Ivan Bosco. U svakodnevnom životu ovog šezdesetogodišnjeg egzorcista, koji se sastoji od proučavanja, molitve i susreta s vjernicima, nikad ne nedostaju dugačka halja, raspelo, uvijek u džepu, i male naočale na nosu koje mu, kako se sâm šali, daju gotovo intelektualni izgled. (…)
On je šutio, ona je uzela riječ s vidljivom nelagodom i rekla mi: ‘Oče, ne znam kako da Vam to kažem… dobro… ovo dijete… ovo dijete nije naše dijete…’
Često smo se sučeljavali na temu zloga, razgovarao sam s njim i o svojem istraživanju i svojim sumnjama. Pristao je odgovoriti na moja pitanja, ali ne prije nego što mi je ispričao priču koju je doživio prije nekoliko godina i koju nikad nije javno obznanio. Priču o jednom egzorcizmu koja još i danas, kad je ponovno čitam, uznemiruje moje snove. Otac Ignazio traži da se udobno smjestim na klupi u parku Villa Borghese i nakon molitve počinje pripovijedati:
„Tog sam se dana, kao i obično, uputio na obrede egzorcizama u moj rimski ured, uopće ne sluteći što će me dočekati u franjevačkom samostanu u kojem su me ugostili. Prolazeći klaustrom osjetio sam neobičan osjećaj hladnoće iako je već bilo kasno proljeće. U čekaonici sam zatekao mladi bračni par s djetetom koje je moglo imati tri godine. Vrlo normalne osobe, nastavnici, iz dobrih obitelji i uopće nisu izgledali psihotično ili kao osobe koje koriste psihoaktivne tvari. On u odijelu i kravati, ona u cvjetnoj haljini.
Prstima sam počeo prebirati zrnca Zdravomarije na krunici. Bili su to ozbiljni ljudi koji su proživljavali pravu patnju, to se osjećalo, percipiralo, odmah sam pomislio da se ne šale sa mnom
‘Dobar dan, kako Vam mogu pomoći?’ upitao sam.
On je šutio, ona je uzela riječ s vidljivom nelagodom i rekla mi: ‘Oče, ne znam kako da Vam to kažem… dobro… ovo dijete… ovo dijete nije naše dijete…’
Instinktivno sam stisnuo krunicu koju sam držao u ruci. Nekoliko sam trenutaka gledao dijete i oca ispitivačkim pogledom: izgledali su mi identično.
‘Oprostite, bojim se da ne razumijem’, odgovorio sam.
Dijete se počelo vrpoljiti. Tad sam ga pokušao pomilovati po glavici, no nije se dalo dodirnuti. Zatim sam pogledao par, odjednom je nastupila teška tišina. Nakon nekoliko trenutaka nastavio sam: ‘U kojem smislu nije vaše dijete?’
Ona je prekinula tišinu i rekla: ‘Mjesec dana prije i mjesec dana poslije začeća S.-a nismo imali spolne odnose!’
Prstima sam počeo prebirati zrnca Zdravomarije na krunici. Bili su to ozbiljni ljudi koji su proživljavali pravu patnju, to se osjećalo, percipiralo, odmah sam pomislio da se ne šale sa mnom. Isto tako, ona je bila ozbiljna žena koja nije mogla začeti dijete s drugim, a dijete je, uostalom, bilo identično ocu. Zatim je razgovor nastavljen o drugim detaljima vezanim uz obiteljski život, njihovu prošlost, njihovu povijest. Dijete se noću ustajalo i premještalo vrlo težak namještaj, u snu mu je na obrazima izbijala ružičasta supstanca koja nije bila krv, psovalo je (a to nitko u obitelji nije činio), željelo je uvijek biti golo, čak i zimi i nitko ga nije mogao odjenuti, no nikad se nije razboljelo.
Međutim, bio sam u velikoj napasti da kažem ‘gledajte, nemam vremena za gubljenje’. Odbijao sam ono što je zapravo bilo iracionalno, no njihova je patnja bila autentična.
Postavio sam još nekoliko obrednih pitanja i saznao kako su dobri katolici, odlaze na misu te žive sakramentalnim životom, no njezina se majka bavila urocima i čarolijama
Nakon nekog vremena pognuo sam glavu. Zatvorio sam oči kako sam vidio da to čine i moji Učitelji u posebno teškim slučajevima i nakratko sam se sabrao u molitvi tražeći prosvjetljenje od Gospodina. Odjednom sam osjetio jasnu i iskrenu želju da pomognem ovim osobama, osjećajući da im mogu vjerovati. Uostalom, njihovo je držanje bilo odraz čistog očaja, vrlo su ponizno tražili mogu li im ikako pomoći. Tko zna kolikim su se svećenicima prije obratili, bez konkretne pomoći. U svakom slučaju, nisam ih mogao otpraviti, a da im nešto ne kažem, čak i ako je ono što su mi priopćili bilo daleko izvan granica stvarnosti. Postavio sam još nekoliko obrednih pitanja i saznao kako su dobri katolici, odlaze na misu te žive sakramentalnim životom, no njezina se majka bavila urocima i čarolijama.
‘Dajte mi malo vremena da proučim slučaj’, odgovorio sam. Blagoslovio sam ih i otpravio. Čini mi se da je Platon preporučio da se u kazalištu ne govori o nevjerojatnim činjenicama kako se, ni u kojem slučaju, ne bi vjerovalo u njih. I tako sam se držao učenja filozofa, iako je želja za razgovorom bila velika, makar samo da podijelim tjeskobu koju sam, malo po malo, osjećao da me muči. Čije je S. dijete? (…)
Sutradan sam pozvao obitelj. I ovog sam puta osjetio snažan osjećaj hladnoće kad sam ušao u prostoriju u kojoj sam prakticirao egzorcizme. Prije susreta s djetetom i njegovim roditeljima upozorio sam fratra gvardijana da, koliko je god moguće, vjernike i turiste koji su razgledavali samostan drži što dalje od prostorije. Bio je to posebno osjetljiv slučaj, ponajviše zbog njegove težine. No bio sam siguran da će i ovog puta, uz Gospinu pomoć, trijumfirati. Čim sam ušao, mali S. se počeo vrpoljiti, kao i pri prvom susretu. Stavio sam štolu i pretvarajući se da nisam primijetio njegovu nelagodu, započeo sam molitvu kao i obično zazivajući svetog Mihovila: ‘Princeps gloriosissimae caelistis militiae…’ (…)
Nastavak svjedočanstva možete pročitati u knjizi „Moje ime je Sotona. Zapisi o egzorcizmima – od Vatikana do Međugorja“. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
