Žale se mnogi da su crkve prazne, ali čime smo ih napunili? Mnogi se žale da su crkve prazne (ali čime smo ih napunili?)... i da više ne možemo dovesti ljude u crkvu (moramo ih dovesti Kristu, ne u crkvu)... i da više nismo u stanju održati moćni župski organizacijski stroj koji je stoljećima pratio naš hod (ali to pripada prošlosti).

Foto: CURAphotography, Shutterstock

Brze promjene koje doživljavamo dovode u pitanje one koji ozbiljno smatraju da je Isus Krist objavitelj Oca, Učitelj koji pokazuje smisao života, one koji žele doživjeti iskustvo zajednice.

I potiču nas na čitanje i tumačenje znakova vremena (Mt 16,1-3), dopuštajući da svom snagom odjekuje Isusova provokacija kada se pita hoće li, po svom povratku u slavi, naći još vjere na zemlji (Lk 18,8).

Ne pita se hoće li pronaći župe, procesije, samostane, udruge, pokrete, vatikanske dikasterije.

Pita se hoće li pronaći još vjere.

Resetiranje

Mnogi se žale da su crkve prazne (ali čime smo ih napunili?)… i da više ne možemo dovesti ljude u crkvu (moramo ih dovesti Kristu, ne u crkvu)… i da više nismo u stanju održati moćni župski organizacijski stroj koji je stoljećima pratio naš hod (ali to pripada prošlosti).

I žive zbunjeni i tužni misleći da je Bog napustio svoj narod.

Ne brini.

Zasigurno to nije Bog koji se objavljuje u Svetom pismu, onaj koji nas podsjeća da nas On – čak i kad bi koja majka zaboravila dijete svoje utrobe – neće nikada napustiti (Iz 49,8-15).

Ukratko: malo smo izgubili kompas.

Stoga, ako želiš, pokušajmo resetirati ono što znamo, počevši od nule, pokušajmo ponovno krenuti uz rijeku, vratiti se izvorima, počecima.

Pokušajmo ozbiljno shvatiti je li vrijeme u kojem živimo vrijeme nemilosti ili vrijeme milosti.

Čini li Bog uistinu sve novim, a mi to ne primjećujemo (Otk 21,5)?

Krenimo ponovno od Isusova sna koji je Crkva, proročanstvo o drugačijem svijetu, iskustvo novog čovječanstva, otkupljenog i pomirenog

Imamo li taj problem možda samo mi kršćani koji smo, uslijed strašnih događaja, zaboravili podići glavu iščekujući oslobođenje koje je blizu (Lk 21,28)?

Krenimo ponovno od Isusova sna koji je Crkva, proročanstvo o drugačijem svijetu, iskustvo novog čovječanstva, otkupljenog i pomirenog.

Ne ona malena Crkva naših nepriznatih ambicija, naših (često podvojenih) mišljenja, našeg iskustva u sjeni zvonika, već ona veličanstvena, prostrana, proročanska, oslobađajuća, koju je Gospodin imao na umu kada je oko sebe okupio muškarce i žene koji su ga pratili na njegovu hodočašću dok je propovijedao o Kraljevstvu Božjem (Mk 1,14-15).

Da bismo to učinili, uzeo sam rečenicu iz evanđelja, samo jednu, koju u ovom tekstu želim razmatrati s tobom. Pokušajmo zajedno shvatiti tko je učenik kojeg Gospodin želi imati pored sebe, tko je ovca koja sluša njegov glas.

To je rečenica iz Evanđelja po Marku, prvog koje je napisano, vjerojatno na Petrov poticaj. U tom veličanstvenom Evanđelju, prvom napisanom, Marko donosi svojevrsni iskonski i izvorni opis Crkve:

»Uziđe na goru i pozove koje sam htjede. I dođoše k njemu. I ustanovi dvanaestoricu da budu s njime i da ih šalje propovijedati s vlašću da izgone đavle.« (Mk 3,13-15)

Krenimo.

Iz knjige „Ovce“ Paola Curtaza. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.

Knjigu možete nabaviti ovdje.

Za Book.hr priredila I. A., odabrala A. P.