Duhovnost

VJERA U OBITELJI

„Zahvaljujući roditeljima braća, sestre i ja i danas volimo Isusa i Crkvu” Nema formule kako odgajati katoličku djecu. Svatko mora u odrasloj dobi sam odlučiti hoće li prihvatiti vjeru. Po Božjoj milosti, mi jesmo. No kao i svi ljudi, i mi smo imali slobodu odbaciti ju, što su mnogi i učinili, premda su bili katolički odgojeni. Nema jamstva da će neko dijete ići na misu i u odrasloj dobi. Ali moguće je učiniti pojedine stvari koje utječu na dječje duše da se otvore Gospodinu u svojim životima

„Zahvaljujući roditeljima braća, sestre i ja i danas volimo Isusa i Crkvu”

S obzirom na to kakva je današnja mladež, čak i ona vjerski odgojena, mnogi se začude kad im kažem da smo ja i moje troje braće (u dobi od 27 do 33 godine) vjerni katolici, koji nastoje voljeti Isusa i slijediti ga. Svi smo u braku s vjernicima i svi se trudimo odgajati svoju djecu u ljubavi prema Kristu i Crkvi. Da sve bude još čudnije, moje dvije sestre i ja studirale smo teologiju (Elisa i ja postigle smo magistarsku diplomu), a moj je brat studirao filozofiju.


Čak i drugim vjernicama to zvuči čudno. Kako to da smo svi ispali tako dobro? Jesu li nam roditelji isprali mozak? Jesmo li bili prisiljavani dnevno ići na misu i bili zaštićeni od svakoga svjetovnog utjecaja televizije i filmova? Jesmo li kao djeca svo slobodno vrijeme provodili moleći i čitajući Bibliju? Jesmo li išli u kakvu posebnu katoličku školu, gdje smo bili okruženi katoličkim prijateljima i učiteljima?

Odgovor na sva ta pitanja kategorički glasi ne. Da, išli smo na nedjeljnu misu, ali nismo bili prisiljavani na ništa drugo vjersko (doduše, ne znam za brata i sestre – jer sam ja bila glavna pobunjenica u obitelji). Da, moji roditelji pazili su što gledamo i slušamo, ali u normalnim granicama i svi smo gledali televizijske programe prikladne svojoj dobi dok smo odrastali. Išli smo u katoličke škole i na fakultete, u smislu katoličkog identiteta, ali kvaliteta nastave i broj katoličkih nastavnika u tim nastavnim ustanovama bili su prosječni. Kako smo onda uspjeli?

Moji roditelji rekli bi da je to što svi volimo Isusa i Crkvu samo zbog 1. milosti, 2. milosti i 3. milosti. Ali čak i oni moraju priznati, kad ih se na to prisili, da su odigrali važnu ulogu u našoj vjerskoj formaciji i pomogli milosti da djeluje. Zahvalna sam Bogu što mi je dao dar roditelja vjernika, koji su mi po svojem svjedočenju dali sve što mi je kao djetetu trebalo da kao odrasla prihvatim vjeru, a znam da to isto vrijedi i za moje sestre i brata. Moji roditelji nisu bili savršeni te i moja obitelj ima probleme (Koja ih nema?), ali jedna stvar oko koje smo se uvijek slagali i ono što nas je uvijek povezivala bili su Isus Krist i Crkva. Kad se osvrnem na svoje djetinjstvo, mogu izdvojiti šest stvari koje su moji roditelji učinili a bile su veoma formativne za mene i moju braću. Moram reći da to nije nikakav poseban recept, ali je svakako uvelike utjecalo na činjenicu da smo ja i moja braća još i danas katolici to što su nam naši roditelji govorili i svjedočili o ljepoti katoličke vjere. Nema formule kako odgajati katoličku djecu. Svatko mora u odrasloj dobi sam odlučiti hoće li prihvatiti vjeru. Po Božjoj milosti, mi jesmo. No kao i svi ljudi, i mi smo imali slobodu odbaciti ju, što su mnogi i učinili, premda su bili katolički odgojeni. Nema jamstva da će neko dijete ići na misu i u odrasloj dobi. Ali moguće je učiniti pojedine stvari koje utječu na dječje duše da se otvore Gospodinu u svojim životima.

1. Reći Ime

Moji roditelji uvijek su nam govorili o svojem odnosu s Gospodinom i onome što on čini u njihovim životima, kao i o onome što primjećuju da on čini svaki dan u našim životima. Isusovo ime često se je spominjalo u našem domu, uvijek u pozitivnom smislu. Nikada nisam pomislila da je Bog nebeski policajac, koji samo čeka da što zabrljam. Znala sam da me voli čak i više nego roditelji. Za moju braću i mene vjera nije bila samo nešto što bi se odnosilo na crkvu ili na školu. Vjera mojih roditelja i ljubav za Isusa bili su zrak koji smo udisali.

2. Imati dnevne obiteljske pobožnosti

Kao i većina katoličkih obitelji, molili smo prije jela i prije odlaska na spavanje. No za razliku od većine katoličkih obitelji, često smo i dodatno molili zajedno kao obitelj, obično poslije večere. Moji roditelji nisu toliko inzistirali na recitiranim molitvama koliko na spontanu obraćanju Gospodinu. Naučili smo od malih nogu da se on brine za sve naše potrebe i ga možemo glasno zazvati i reći mu sve što želimo. Moj tata kaže da je takva vrsta molitve izgradila naše „molitvene mišiće“ – i u pravu je! Moji su roditelji uvijek pazili da vrijeme molitve ne bude dugo, da ne bismo postali nemirni, ali nas i ohrabrivali (u prikladnoj dobi) da i sami svaki dan molimo. Ja nisam počela samostalno moliti sve do srednje škole, ali je sjeme bilo posijano i naša je obiteljska molitva utrla put za moj budući duhovni rast i osoban odnos s Gospodinom.

3. Čitati Bibliju

Moji roditelji upoznali su se u Katoličkome karizmatskom pokretu te su oboje u tom kontekstu upoznali Bibliju – prvi put izvan mise. Veoma su ozbiljno uzimali Bibliju i htjeli su što dublje ući u Božju riječ. Slušali smo Bibliju s kaseta u autu, što smo voljeli, a dječju smo Bibliju pročitali toliko puta da smo već sve priče znali napamet. Kao što moj tata kaže: „Božja je riječ poput kiše i snijega koji natapaju zemlju, čineći ju plodnom.“ Potpuno se slažem.

4. Moliti za duhovni rast svoje djece

Naši su roditelji svaki dan molili za nas, i mi smo to znali. Također su se trudili poučiti nas o vjeri, ali i same sebe, čitajući Bibliju i crkveni nauk. Mogu reći da sve do fakulteta nisam imala boljeg vjeroučitelja i poznavatelja teologije od mojih roditelja. A i na studiju teologije bilo je malo takvih!

5. Biti vjerodostojan svjedok

Sjećam se da je, dok sam se ujutro budila i išla u školu, moja mama čitala Bibliju, pisala duhovni dnevnik ili molila klečeći, a tek bi onda došla u kuhinju i poslužila zajutrak. Moj tata također je redovito molio i to smo svi vidjeli te smo po tome znali koliko je za njega važan odnos s Isusom. Mislim da je najviše utjecalo na moju duhovnu formaciju to što sam vidjela kako moji roditelji, posebno tata, dan za danom žive ono čemu nas uče (iako možda nesavršeno). I ne samo to, nego sam primijetila i da moji roditelji žive kršćanski život radosno, čak i onda kad im je bilo teško. Nikada nisam Isusa i Crkvu doživjela kao hrpu zadanih pravila, jer su moji roditelji uvijek živjeli moral u kontekstu svojeg odnosa s Isusom.

6. Ići često na sakramente

Bila sam tako uzbuđena što ću primiti prvu pričest. Znala sam da ću primiti Isusa i znala sam da je pričest za moju mamu najvažnija stvar u tjednu. Htjela sam i sama iskusiti tu radost koju sam vidjela na njezinu licu svake nedjeljne mise kad je išla na pričest. Budući da nismo kao obitelj išli svakodnevno na misu sve dok nisam počela studirati, moji su se roditelji naročito veselili nedjeljnoj misi, koja mi je bila zanimljiva dok sam bila dijete, iako propovijed nisam mogla pratiti. Htjela sam imati odnos s Isusom kakav je imala moja mama. No tek smo se mnogo kasnije moji roditelji i ja počeli redovito ispovijedati, a danas je to neizostavna stvar u mojoj obitelji.

Što moji roditelji nisu činili (u početku)

Primijetili ste da nisam spomenula svetce, marijansku pobožnost ili liturgijski kalendar. Dijelom zato što moji roditelji nisu bili odmah u početku razumjeli važnost crkvenog nauka o važnosti sakramentala i ostalih katoličkih pobožnosti. Tek dok sam ja bila na studiju, a moja mlađa braća u osnovnoj i srednjoj školi, moji su roditelji otkrili bogatstvo i ljepotu katoličkih pobožnosti. Istovremeno sam na Sveučilištu „Notre Dame“ u South Bendu, Indiana, upoznala mnogo studenata vjernika, koji su me uputili u marijansku pobožnost, u štovanje svetaca, liturgijsku godinu itd.

Osjećam li se zbog toga uskraćeno na neki način? Ne zapravo. Ne kažem da neću svoju djecu upoznati s tim pobožnostima (itekako hoću), ali smatram da je ustrajanje mojih roditelja na razvoju odnosa s Isusom Kristom, čitanju i upoznavanju Biblije i misi bilo veoma plodonosno, bez obzira na nedostatke. I to su činili bez ikakva plana i programa, na papiru ili na internetu.

Nadam se da će ovaj popis savjeta pomoći onima koji odgajaju djecu. Znam da je ono što smo moja braća i ja primili izuzetno rijetko, pogotovo u katoličkom svijetu, i nadam se da će moj naraštaj to promijeniti. Nakon što već devet godina poučavam u srednjoj školi i nakon što sam se uvjerila da je presudno za mladež ako su im oba roditelja predani vjernici, još sam i više odlučna odgajati svoju djecu u ljubavi, radosti i ljepoti koja dolazi od poznavanja Isusa. Hvala vam, hvala, mama i tata! Volim vas i cijenim više nego što možete zamisliti!

Autor: Christina Dehan Jaloway (Catholic Link)

Prijevod: Josip Sinjeri (Book.hr)

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh