Foto: Shutterstock
Jeruzalemski hram razrušen je 71. godine i Židovi su raseljeni po cijelom svijetu. Otada više ne žrtvuju janje na blagdan Pashe. To je jedan od najvažnijih događaja u povijesti čovječanstva, a posebno židovskog naroda. Još uvijek nitko nije posve siguran zašto ga ni jedan evanđelista ne spominje
„Kad je Isus izlazio iz Hrama, reče mu jedan od njegovih učenika: ‘Učitelju, pogledaj! Kakva li kamenja, kakve li zgrade!’ ‘Vidiš li ove goleme zgrade?’ – reče mu Isus. ‘Zacijelo neće ni kamen na kamenu ostati: sigurno će sve biti srušeno.’“ (Marko 13, 1 – 2)
Četrdeset godina nakon što je Isus učenicima prorokovao te događaje, veličanstvo Hrama kojemu se učenik divio potpuno je uništeno; nije ostao ni kamen na kamenu. Činilo se u to vrijeme nevjerojatnim da hram Božji što je na zemlji, čvrst, stabilan, divan i čuvan, bude uništen u bilo kakvim okolnostima. Ipak, cijelu židovsku povijest Bog je naviještao odabranomu narodu baš takvu sudbinu. Zašto je to tako? Bog, želeći promijeniti Savez s ljudima, tako da Zakon bude ispunjen, iskupio je sve ljude po Isusu Kristu. Ipak, Židovi nisu prepoznali svojeg Mesiju, već ljubeći Zakon, tj. svoje vodstvo pred ljudima, odlučili su ustrajati u negiranju ispunjenja mesijanskog proroštva da bi zadržali svoju vlast. Vrlo brzo nakon uskrsnuća Isusa Krista Židovi su ponovno počeli biti pozivani na obraćenje, i to nizom događaja koji su se počeli događati, a koji su zauvijek promijenili njihovu povijest i sudbinu kakvu su sami za sebe zamislili. Uništenje Jeruzalema prorokovano je u mnogim starozavjetnim knjigama i po mnogim prorocima, onda kad se još gledalo na stanje Starog saveza Boga i ljudi. U novozavjetnim knjigama ne nalazimo povijesne opise tih događaja, bez obzira na to što su nerazdvojivo združeni u povijest istog reda. Realno gledajući, događaj zapravo jest spomenut, i to u obliku Isusova proroštva o padu Hrama, koje je prenio učenicima.
“
Židovi koji su ostali u Jeruzalemu ubijeni su, a svi preostali branitelji počinili su samoubojstvo iz očaja.
„
“
To pitanje muči mnoge koji pokušavaju odrediti vremenske okvire nastanka evanđelja i smjestiti njihov nastanak na vremenski period prije ili poslije 70. godine.
„
POVIJESNE OKOLNOSTI PADA JERUZALEMA I POVIJESNI ZAPISI
Judeja, rimska provincija na istoku, bila je cijeli niz godina mjesto pobuna i ustanaka židovskih domoljubnih radikala, zelota, koji su oštro opozicijski reagirali na rimsku vlast. Iako su pripadali Rimskomu Carstvu, Židovi su bili pošteđeni mnogih obveza zbog svoje vjerske tradicije te su uživali poštovanje Rimljana. Nisu morali sudjelovati u carevu kultu, niti davati vojnike za rimske legije. Ipak, Židovi su teško podnosili Rimljane, svaku su prigodu iskorištavali za pobunu. Osjećali su se pritisnuti u svakom pogledu. U Cezareji 66. godine izbija ustanak, a višebrojni pokušaji da se Jeruzalem osvoji dovode do toga da se ustanak proširi cijelom Judejom. Car Neron šalje tada u Judeju 70 000 vojnika, pod vodstvom Flavija Vespazijana, i oni okružuju grad. Židovski su vođe u to vrijeme bili u velikoj neslozi. Mnogi su farizeji i ugledni Židovi prešli na rimsku stranu, dok je puk umirao od gladi zbog blokiranih zaliha hrane. Vespazijan uspješno vodi rat sve dok ne stiže vijest o Neronovoj smrti. Jeruzalem ostaje slobodan, ali opkoljen. Unutar grada vodile su se unutrašnje borbe vodstva i na kraju židovski radikali – zeloti i sikariji preuzimaju vlast. Vespazijan odlazi u Rim pošto biva izabran za cara. Svojemu sinu Titu prepušta opsadu. On okuplja četiri legije, a Jeruzalem brani oko 60 000 zelota, podijeljenih u tri dijela. Rimski se vojnici teškom mukom bore da prodru u grad, gubitci i neuspjesi bili su veliki. S vremenom vojska ipak uspijeva prodrijeti na područje blizu Hrama, koji potom spale. Židovi koji su ostali u Jeruzalemu ubijeni su, a svi preostali branitelji počinili su samoubojstvo iz očaja. Tri godine nakon toga ustanak je završen rimskim osvajanjem utvrde Masade. Židovi i danas obilježavaju dan žalosti i sjećaju se tog dijela svoje povijesti. Ono što je od Hrama danas ostalo samo je Zid plača, koji stoji kao spomenik palomu svetomu židovskomu hramu. Herod Agripa II. i njegova sestra Berenika, koja je čula Pavlovo svjedočanstvo u Cezareji, silno su pokušavali spriječiti taj događaj (Dj 26). Josip Flavije, povjesničar i jedan od svjedoka koji su neposredno bili u Jeruzalemu, zabilježio je okolnosti ustanka u svojem djelu Židovski rat i time postao jedan od glavnih povijesnih izvora o tom događaju. Valja spomenuti i položaj kršćana za vrijeme pada Jeruzalema. Četiri godine prije kulminacije rata Jakov Pravedni (prvi kršćanski biskup prema Dj 15) kamenovan je od Velikog vijeća i umro tako mučeničkom smrću. Zbog tog je događaja došlo do masovna bijega svih kršćana iz grada. Euzebije, „otac crkvene povijesti“, govori tomu u prilog. On navodi da je taj događaj bio upozorenje kršćanima da napuste grad prije nego što stanje dosegne svoj vrhunac. Oni bježe u Pelu i druge gradove sjeverno od Jeruzalema i tako uspijevaju umači nesretnoj kobi. Na temelju Isusova upozorenja učenicima da gledaju kada Jeruzalem bude opkoljen vojskom, pa da potom bježe, crkveni su oci također govorili o padu Jeruzalema. Oni su sve to vidjeli u svjetlu ispunjenja i kraja Starog saveza. Neki od njih su Barnaba, Klement Aleksandijski, Origen, Tertulijan, Atanazije, Irenej… Nažalost, većina njih vjerovala je da su vremena Židova ona groza pustoši o kojoj je govorio prorok Danijel te da su zajedno s velikim progonima kršćana događaji koji su sada iza Crkve. Posljednji se dani ipak imaju ostvariti na razini koja obuhvaća puninu vremena.
Najvažniji apostolski zapis koji se tiče tih događaja zasigurno je tzv. Barnabina poslanica. Barnaba je bio apostol, jedan od prvih židovskih kršćana i Pavlov suradnik na misijskim putovanjima. Zauzimao je važno mjesto u zajednici helenista obraćenih na kršćanstvo. Njegova je poslanica nekanonska knjiga, ali službeno priznata. U toj poslanici možemo pročitati da Barnaba potvrđuje da se taj događaj dogodio. U Bibliju nije uvrštena zbog opadanja popularnosti židovskog kršćanstva u to vrijeme. Njegova nam poslanica opisuje događaje pada Jeruzalema u svjetlu Božje riječi:
“
U svim poslanicama i u Djelima apostolskim ne možemo naći podatke o padu Hrama i Jeruzalema pošto su sve spomenuti zapisi napisani prije 70. godine.
„
„Još ću vam glede Hrama reći da su se oni zabludjeli bijednici uzdali u zgradu kao da je Božja kuća, a ne u svojeg Boga, koji ih je stvorio. Gospodin napokon opet kaže: ‘Eto, oni koji su srušili Hram, oni će ga i sagraditi.’ To se zbiva jer su zbog njihova rata neprijatelji razorili Hram. Sad će ga opet izgraditi sluge neprijatelja. Bilo je i to obznanjeno da će biti izručen Grad, Hram i izraelski narod. Pismo kaže: ‘Dogodit će se na kraju dana. Gospodin će predati ovce paše, ovčinjak i njihovu kulu.’ I zbilo se kako je Gospodin rekao.“ (Barnabina poslanica 16, 1 – 4)
ZAŠTO TAJ DOGAĐAJ NIJE ZAPISAN U EVANĐELJIMA
Događaj pada Hrama i Jeruzalema pod Rimljanima 70. godine obilježio je početak dugotrajna židovskog izgnanstva. Ipak, Isus ne samo da je prorokovao uništenje Jeruzalema i Hrama, već je i nadodao: „A Jeruzalem će gaziti pogani dok se ne ispune vremena pogana.“ (Luka 21, 24) Istinitost tih riječi vidimo i danas. Isus Krist sjeo je na tron Davidov, dok je zemaljski tron uništen. Stari savez ispunja se, a Novi savez otvara put svim ljudima u Kristu, čije kraljevstvo uništava neprijateljevo kraljevstvo. U novozavjetnim knjigama ne pronalazimo opise pada Hrama, niti okolnosti kojima je obilježen taj važni događaj. Koliko god to išlo u korist evanđeljima, nema niti potvrde da se ispunilo Kristovo proroštvo koje se ticalo pada Hrama. Zašto pisci novozavjetnih knjiga nisu spomenuli niti zapisali taj događaj? To pitanje muči mnoge koji pokušavaju odrediti vremenske okvire nastanka evanđelja i smjestiti njihov nastanak na vremenski period prije ili poslije 70. godine. Uništenje Hrama, eshatološki gledano, zapravo je svjedočanstvo svim narodima o posljednjem vremenu, koje je počelo nakon Kristova uskrsnuća, a traje do dana današnjega te će se završiti Kristovim ponovnim dolaskom. Upozorenja na te dane počinju se nakon Krista vrlo brzo očitovati; kada promatramo biblijska proroštva o posljednjim vremenima, možemo primijetiti da se proroštva stalno ispunjavaju na način stalnog „rasta“ do punine ostvarenja na globalnoj razini (dok se evanđelje bude navijestilo svima na zemlji). Već prvi naraštaj kršćana vjerovao je da živi baš u tom vremenu samog kraja i da će Krist vrlo brzo ponovno doći. Promatrajući događaje koji su uslijedili nakon Krista u svjetlu Božjeg plana spasenja, prirodno je reći da Riječ Božja s razlogom nije dala uvid u ove događaje. Ona je u novom svjetlu ponudila primat Kristova učenja i milosti Božje koja nas sve u Njemu otkupi. Ovakvo svjetlo bacilo je u sjenu promatranje Božjeg djela isključivo kroz odnos sa odabranim narodom kroz povijest. Duh Sveti pisce evanđelja nije potaknuo na pisanje da bi opravdali vjerodostojnost evanđelja, već da bi Biblija potvrdila da joj je svrha vjera ljudska. Gledajući biblijsku cjelovitost, ne možemo reći da je izostavljeno nešto što je važno za duhovnost čovjeka i cjelokupnost Božje poruke čovječanstvu. Biblija isključivo opisuje duhovnu stvarnost, bez obzira na to što se pisci knjiga obraćaju „nama u svijetu“. Na događaj pada Jeruzalema počelo se je gledati kao na Božju kaznu za Izrael nakon što je razapeo Isusa, no Božja je nakana u tom slučaju bila potvrditi Izraelcima ispunjenje mesijanskog proroštva. Očevidci su željeli prenijeti ono što se tiče Isusa i spasenja, njima nisu bili potrebni dokazi da se je što dogodilo. Sve ostalo što bi ulazilo u njihove opise događaja zanemarivalo bi činjenicu osobnog Boga i kraljevske vlasti Isusa Krista.
OKOLNOSTI NASTANKA EVANĐELJA
Pavlove su poslanice kronološki napisane prve. One su neposredno bile upućivane određenim zajednicama. U svim poslanicama i u Djelima apostolskim ne možemo naći podatke o padu Hrama i Jeruzalema pošto su sve spomenuti zapisi napisani prije 70. godine. Evanđelist Luka Djela apostolska piše oko 67. godine, opisujući djelovanje apostola te njihova misijska putovanja. Da su Djela apostolska bila napisana kasnije, pad Jeruzalema zasigurno bi bio spomenut i zapisan kao jedno od svjedočanstava prve zajednice.
“
Postoje mnoga neslaganja među biblijskim stručnjacima o tome u koje vrijeme smjestiti nastanak evanđelja.
„
Nakon što su učenici primili Duha Svetoga, otvorile su im se oči te su shvatili da su već na putu svojeg poslanja. Nastojali su tako što vjernije opisati događaje koji su im se dogodili i prenijeti svoje svjedočanstvo Isusa Krista. Apostoli su isprva usmeno u svojim propovijedima izvještavali o onome što su primili od Krista. Uskoro se je javila potreba da se događaji zapišu što vjernije po određenom modelu; modelu po kojem su propovijedali apostoli. Očevidci su dali osnovne elemente za izradu evanđeoske predaje. Nastali su tako prvi izvori: logije ili ono što je Isus rekao, tj. njegovi govori, i sami opisi događaja koji su se odvili vezano uz Isusa. Ti opisi bili su izvedeni iz apostolskoga narativnog propovijedanja. Društveni kontekst sačinjavala je isključivo skupina vjernika i ti su izvori nastali za potrebe zajednice, odnosno za vjerničku službu. Predaja se, dakle, rodila u zajednici i za zajednicu. Oni kojima je upućena, bili su u naglašenu iščekivanju neposrednoga sudnjeg dana, i to zbog progona kojima su bili izloženi. Događaje koji su se zbili bilo je potrebno što vjernije prenijeti i zapisati; taj su zadatak preuzeli evanđelisti. Što se tiče vremenskog perioda nastanka evanđelja, dolazimo do problema. Postoje mnoga neslaganja među biblijskim stručnjacima o tome u koje vrijeme smjestiti nastanak evanđelja. Oni koji tvrde da je evanđelje nastalo prije 70. godine tvrde to samo na temelju činjenice da u evanđeljima nije napomenut pad Hrama, što je ključan događaj u povijesti izabranog naroda. Josip Flavije i židovski apokaliptičari navode da apostoli nisu mogli ignorirati tu činjenicu i simboliku događaja pošto su se oni dogodili. Za datiranje je ipak potrebna pomna analiza, koja se još i danas provodi među stručnjacima. Većina bibličara smješta vrijeme nastanka otprilike u sljedeće okvire: Markovo evanđelje nastalo je prvo, oko 65./66. godine, Matejevo oko 70. godine, Lukino 80. – 85., a Ivanovo 90. – 100. Važno je reći da, bez obzira na to što sva evanđelja preuzimaju apostolsku predaju, ipak postoje razne teorije o tome koliko su jedna evanđelja utjecala na druga. Ono što sigurno znamo jest to da su prva tri evanđelja (Matej, Marko i Luka) gotovo iste forme i na isti način opisuju Isusovu pouku i glavne događaje iz njegova života.
Početkom 19. stoljeća u Njemačkoj se počinju javljati novi pristupi sinoptičkim evanđeljima. Tumačenje srodnosti među evanđeljima pomoću zajedničkih izvora dovelo je do otkrića da su postojala dva izvora korištena u prvoj kršćanskoj zajednici, a na temelju kojih su napisana evanđelja. Ta dva izvora uključuju Markovo evanđelje, koje je najstarije od svih evanđelja, i spomenutu zbirku zapisanih izreka i govora Isusa Krista.
Matej i Luka pri pisanju evanđelja bilu su ovisni o Marku i koristili su ga kao glavni izvor. S druge strane, oni su i precizniji u opisima okolnosti razaranja Jeruzalema nego Marko. To vidimo po dijelovima gdje opisuju Isusovu muku. Oni stanovništvo Jeruzalema upozoravaju na kaznu za „djecu“, odnosno idući naraštaj (Mt 27, 25; Lk 23, 28). Sinoptička evanđelja ne čine književnu cjelinu, nego su mozaik napravljen od različitih ulomaka zapisanih događaja i Isusovih riječi.
“
Iako je taj događaj ogromna prekretnica u povijesti, nije zaslužio mjesto u navještaju „radosne vijesti“, koja otkriva stvarnu Kristovu kraljevsku vlast.
„
Luka sam u predgovoru navodi: „Već mnogi poduzeše sastaviti izvješće o događajima koji se ispuniše među nama.“
U evanđeljima ne nalazimo na nikakve osobne ili povijesne opaske izvan obrasca i osnovnog modela apostolske propovijedi. Obrazac predaje bio je prenijeti sljedeće:
- Mesijansko proročanstvo se je ispunilo.
- Ispunilo se je po poslanju, smrti i uskrsnuću Isusa iz Nazareta.
- Snagom svojeg uskrsnuća uzdignut je zdesna Bogu kao Gospodin i Krist te je postao mesija Novog Izraela.
- Duh Sveti u Crkvi jest znak Kristove sadašnje moći i slave.
- Mesijansko vrijeme završit će se Kristovim ponovnim dolaskom.
- Vjera i djela apostola uvijek završavaju pozivom na obraćenje i krštenje za oprost grijeha.
Stručnjaci se gotovo jednodušno slažu da je evanđelje po Marku prvo od svih evanđelja, a da je napisano prije nego što su Rimljani razorili Jeruzalem. Irenej i Antimarcionski prolog svjedoče da je Marko svoje evanđelje pisao nakon Petrove smrti, koja se je zbila oko 64. godine u Rimu. Dakle Markovo evanđelje moglo je biti napisano 65. – 67. godine. Pošto Marko nije bio ni učenik ni očevidac, već učenik Petrov, želio je ostati vjeran Petrovu propovijedanju, odnosno izvornom obliku misionarskog propovijedanja, čiju smo shemu naveli. Marko je pritom veoma pazio i držao se izvornog reda, nije unosio nikakve vlastite dodatke niti opise, on je samo iznio preuzet izvor u obliku sustavnog evanđelja, koje je djelo jednog autora.
Moramo spomenuti to da je jedan od najvažnijih izvora bio Petrov utjecaj. Petar je bio jedan od najvažnijih i najuvaženijih očevidaca i Petrove kerigme (vjera i djela Petrova) bile su važan izvor u prvoj kršćanskoj zajednici. Markovo se evanđelje obraća kršćanima koji nisu židovskog podrijetla, to možemo prosuditi po tome što opisuje židovske običaje koji nisu bili poznati poganima. Svrha sastavljanja evanđelja jest objasniti tko je Isus i opisati njegovu mesijansku sudbinu, muku i uskrsnuće, za što je bilo potrebno opisati židovske okolnosti. Njemu je prvotna nakana bila sve otpočetka staviti u ozračje Kristove slave. Dakle Markovo evanđelje ne izlazi iz prvotnih okvira zaokruženih cjelina koje su već postojale, a koje uključuju Isusove riječi, prikaze čudesa te zgode koje se tiču Isusove mesijanske osobnosti. Uz te cjeline Marko uključuje opise Isusova djelovanja i parabole onako kako ih je prenio Petar.
Tako iznesene okolnosti nastanka evanđelja potvrdila je Biblijska komisija 21. travnja 1964. i ta teorija dosada nije srušena te je rezultat višegodišnjeg istraživanja i vjerodostojnosti biblijske cjelovitosti.
NOVI HRAM
Odgovori im Isus: „Razvalite ovaj hram i ja ću ga u tri dana podići.“
Kada gledamo u vjeri, ne čine li se ti događaji kao prirodan tijek stvari? Za Židove, ali i nas ostale takva je promjena situacije očigledna Božja inicijativa promjene cjelokupnog plana spasenja. Taj je događaj preusmjerio cijeli tijek povijesti za židovsku sinagogu. Nakon toga 19 stoljeća ostali su pod tuđom vlašću. To je zapravo za Židove trebalo predstavljati izravnu Božju objavu, prikazati im se kao ispunjenje mesijanskog proroštva. Nestao je razdor između Crkve i sinagoge i pozornica stvorenja otvorila se je na proročko promatranje svijeta u njegovu posljednjem vremenu (od uskrsnuća Isusa Krista do njegova ponovnog dolaska). Odgovor na pitanje zašto židovski hram nije nadalje spominjan u Novom zavjetu leži u hramu Božjem, koji smo mi u Kristu. Iako je taj događaj ogromna prekretnica u povijesti, nije zaslužio mjesto u navještaju „radosne vijesti“, koja otkriva stvarnu Kristovu kraljevsku vlast. Biblija je knjiga nadnaravnog reda i njezino je autorstvo zahvat osobnog Boga u svijetu. To ipak ne znači da povijest ne zauzima važno mjesto u istinama vjere, nego to da Božjoj riječi nije potrebno da se sama unutar sebe potvrđuje. Novi zavjet je očigledan prikaz te Božje odluke. Centar je Novog saveza sve otpočetka staviti u ozračje Kristove slave. Nakon njegova uskrsnuća Bog se objavljuje u kraljevstvu, moći i slavi. Krist je razdijelio zastor i tako otvorio novi put života, koji isključuje bilo što staro i već propalo.
