Ti si Pomazanik-Krist! … Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi
U ono vrijeme: Krenu Isus i njegovi učenici u sela Cezareje Filipove. Putem on upita učenike: »Što govore ljudi, tko sam ja?« Oni mu rekoše: »Da si Ivan Krstitelj, drugi da si Ilija, treći opet da si neki od proroka.« On njih upita: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Petar prihvati i reče: »Ti si Pomazanik – Krist!« I zaprijeti im da nikomu ne kazuju o njemu.
I poče ih poučavati kako Sin Čovječji treba da mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i nakon tri dana da ustane. Otvoreno im to govoraše. Petar ga uze u stranu i poče odvraćati. A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«
Tada dozva narod i učenike pa im reče: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene i evanđelja, spasit će ga.«
Riječ Gospodnja.
Evanđelje po Marku 8,27-35
„Ti si Pomazanik, Krist!”
„Ti si Pomazanik, Krist!” Tako je Petar ispovjedio svoju vjeru. Bio je izazvan izravnim Isusovim pitanjem. Uvijek je lakše govoriti o tom što drugi govore, negoli svjesno i svjedočki izreći svoju osobnu riječ svjedočanstva. Petar se ipak usudio.
Ovo što je Petar rekao zapravo u našem rječniku znači jako puno. Kao da je Petar Isusu progovorio i iz dubina svoga srca i iz dubina svoje vjere: „Ti si onaj koga su stoljeća očekivala. Ti si onaj o kojem su sanjali patrijarsi i proroci, za kojim čezne sav židovski narod. Ti si obećanje stoljećâ, čisti dar neba. Ti si punina vremena. Ti si ispunjenje svih naših nadanja. Nakon tebe više nemamo koga drugoga čekati. Ti si ispunjenje svega. Ti si Krist, obećani Spasitelj.” Mogli bismo tako nizati toliko toga što je uključeno u ovo kratkoj, a ipak tako potpunoj ispovijesti vjere.
Mi bismo možda mogli nastaviti na sličan način i svoju ispovijest vjere u Isusa. To je ono što mu dugujemo, to on očekuje od nas. „Ti si onaj koji sve možeš, koji neizrecivo ljubiš. Ti si onaj koji dobro znaš sve naše tajne i sve naše potrebe i želje. Ti naslućuješ sve skrivene misli naših srdaca. Ti si onaj kojemu možemo podastrijeti i molbe ovoga časa. Ti si mirotvorac i mironosac. Ti si jedini koji možeš spasiti i našu domovinu i udijeliti joj trajni mir. Ti si i naš Krist, Mesija, Spasitelj. Nemamo drugoga osim tebe!” Je li to sadržaj naše ispovijesti vjere što je svake nedjelje recitiramo riječima Crkve odmah poslije evanđelja, odnosno propovijedi? Znamo li da bi sve to, i još puno toga osobnijega trebalo biti prisutno u nizu onih dubokih vjerskih izričaja što ih je Crkva zabilježila i nama darovala kao sigurnu i čvrstu vjeru svih naraštaja?
„Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!”
Međutim, današnje evanđelje ima i nastavak. To nam ne ide baš lako u srce. Nije bilo lako niti Petru. Isus govori o muci, trpljenju, nepravdi koju će podnijeti. Govori o križu i o darivanju života za druge. Apostoli ne mogu to shvatiti, čak ni Petar. Ne možemo ni mi. Doživljavam ovaj drugi dio evanđelja kao neku šok-terapiju. Jedva su apostoli dočekali i prepoznali u Isusu svoga Mesiju. Tek što su počeli naslućivati ispunjenje stoljetnih težnji svoga naroda i samo su čekali da se počnu radovati i vidljivim očitovanjima mesijanskog kraljevstva, Isus im ruši sve takve iluzije. U Isusovu kraljevstvu nema govora o vlasti i časti; Isus ne spominje zemaljsko oslobođenje od Rimljana, ne govori o nekoj pobjedi nad okupatorom. Ništa od svega što su apostoli zamišljali. Njihove su želje bile tako duboko usađene u njihova srca da su dvojica učenika na dan uskrsnuća još uvijek žalosni i rezignirani priznali da su se nadali da je on onaj koji ima otkupiti Izraela.
U nama i oko nas ima mnogo trpljenja. S vjerom u Isusa svaka takva muka, patnja i bol prestaje biti besmisleno trpljenje koje ničemu ne vodi. S vjerom u Isusa to postaje trpljenje oplemenjeno ljubavlju i predanjem. Takvo trpljenje postaje otkupiteljsko, sjedinjuje se s Isusovim trpljenjem i služi spasenju svijeta. To je ono pšenično zrno koje, pavši na zemlju, umre i tako donosi obilat rod!
Poziv na istiniti život
Ono što ti je Petar rekao u svojoj ispovijesti vjere, želim, Isuse, da ti kaže i svatko od nas na svoj način.
Da, Isuse, ti si Krist, ti si Pomazanik, Ti si ispunjenje svih naših očekivanja. Ti si onaj kojemu sve možemo reći. Ti si i naš Krist, naš Mesija, naš Spasitelj. Nemamo drugoga, Isuse! Imamo samo tebe i samo se u tebe pouzdajemo. Dođi nam, Isuse, i spasi nas!
Ti si onaj koji otkupljuješ našu domovinu, svakoga od nas! Ali na svoj, jedinstven način. Prema tvojim riječima i tvojem primjeru, primili smo život, obdareni smo njime, ali ne zato da ga sebično proživimo, da se zatvorimo u svoje interese i komotnost, nego da se razdajemo i da svojim životom nadarimo mnoge radošću i ljubavlju. Tada je to pravi život, darovani život, jer tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko ga izgubi, tko ga dadne, tko ga razda i potroši na druge, taj će ga naći.
Poziv je to na vjeru u pravi, istiniti život u hodu za tobom, na život u službi kraljevstva Božjega, u službi vječnosti!
Autor: fra Zvjezdan Linić (1941. – 2013.) Iz knjige „Neka mi bude po Riječi Tvojoj”. Izdavač: Teovizija.
