Foto: Unsplash, Thomas Vitali
Gotovo uvijek sam na misu išla sama, i često bi me velike obitelji nekako zgurale na stranu, zauzele cijelu klupu i onda me hladno ignorirale kad bismo si trebali pružiti mir. Makar je to bilo shvatljivo, nekako bih se osjećala nevidljivo i kao siromah nad siromasima, osobito nedjeljom koja je često teška za nas samce i kojima bi stisak ruke, smiješak ili dodir puno značio.
Moja zadaća, umjesto da mrmljam, bila je moliti za čistoću srca, radovati se obiteljima u crkvi, njihovoj djeci, pozdravljati ljude oko sebe uzvratili mi oni ili ne, i sve to ponijeti u svijet
A opet, malo-pomalo uvidjela sam da na skroman način sudjelovati u Kristovoj usamljenosti i siromaštvu pripada sablazni križa. Moja zadaća, umjesto da mrmljam, bila je moliti za čistoću srca, radovati se obiteljima u crkvi, njihovoj djeci, pozdravljati ljude oko sebe uzvratili mi oni ili ne, i sve to ponijeti u svijet: usamljenima, zaljubljenima, ljudima dovoljno starima da mi budu roditelji, onima dovoljno mladima da mi budu djeca.
Iz knjige „Košulja od vatre“, autorice Heather King. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.
Knjigu možete nabaviti ovdje.
Uključite se u našu Viber zajednicu.
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
