ZA PRAVE MUŠKARCE KATOLIKE // Što imam od toga što sam katolik? »Mnogi muškarci, budući da se ne osjećaju sposobnima, duhovne stvari i sve vezano za Crkvu drže podalje od svoga života. „Tko sam ja da ikome išta govorim? Najbolje mi je da šutim.” Tako si oni razmišljaju, zadržavaju stvari za sebe, a Crkva do njih ne dopire, štoviše, ne prepoznaje da su u potrebi. Na koncu zaključe: „Zapravo nemam ništa od toga što sam katolik”…«

Nije lako biti katolik

Kada sam se obratio, jedna od stvari koja me je privukla u Katoličku Crkvu bila je to da nije lako biti katolik. Odrastao sam na „lakoj vjeri” Baptističke crkve koju sam onda kao tinejdžer napustio te sam dvadeset i tri godine živio bez ikakve vjere da bi se moj život potpuno promijenio kada sam 2005. postao katolik. Neizmjerno sam zahvalan na katoličkoj vjeri i ne vidim razloga zašto bih gubio vrijeme suprotstavljajući se crkvenom nauku. Već sam potratio više od dva desetljeća odbijajući Boga pustiti u svoj život, a mogu vam reći da je to buntovništvo koje se temeljilo na mojoj vlastitoj oholosti bilo veoma iscrpljujuće. Nakon što sam Bogu napokon rekao DA, moj se život potpuno preobrazio. Već godinama pratim rad organizacije Crossing the Goal u njihovim nastojanjima da pomognu katoličkim muškarcima na njihovu putu vjere. Dok sam razmišljao i molio za osobu s kojom bih razgovarao u ovom poglavlju, znao sam da to mora biti netko iz ove službe te sam preko zajedničkog prijatelja stupio u kontakt s Peterom Herbeckom. Peter Herbeck je potpredsjednik i direktor službe Missions for Renewal Ministries. Proteklih je dvadeset i pet godina aktivno uključen u evangelizaciju i katoličku obnovu u Duhu u SAD-u, Kanadi, Africi, Aziji, Latinskoj Americi i Istočnoj Europi. Član je organizacije Crossing the Goal. (…) Peter redovito govori na različitim konferencijama. Filozofiju je diplomirao na Sveučilištu St. Thomas, a teologiju na bogoslovnom fakultetu Sacred Heart u Detroitu. U braku je sa svojom suprugom Debbie već dvadeset i dvije godine te imaju četvero djece (Sarah, Michaela, Joshuu i Rachel). Peter i njegova obitelj župljani su Župe Krista Kralja u Ann Arboru.

Pružaju li katolički muškarci dobar primjer

Peter, u svome radu unutar službe Crossing the Goal and Renewal Ministries kontaktiraš s brojnim vjernicima, stoga me zanima kako ti vidiš stvari, pružaju li katolički muškarci dobar primjer svojim obiteljima, prijateljima i kolegama na poslu?

Većina muškaraca koje susrećem upravo mi govori o tom problemu: kako biti dobar duhovni vođa u svojoj obitelji i u životu općenito. Većini tih istih vjernika zapravo je potrebno ono osnovno obraćenje. Pritom mislim na obraćenje o kakvom sveti papa Ivan Pavao II. piše u enciklici Redemptoris missio kazavši da ono počinje „vjerom koja je potpuna i radikalna”, a osobu vodi k tome da „osobnom odlukom prihvati Krista kao svoga Spasitelja i postane njegov učenik” (br. 46).

Većina muškaraca sebe ne vidi ili ne smatra Isusovim učenicima. Mnogi još Isusa tek trebaju upoznati na osoban način. Posljedica toga je da se osjećaju izgubljenima kada su u pitanju duhovne stvari. Nekako im promiče poziv Crkve da svoje krštenje svakoga dana žive kao svećenici, proroci i kraljevi. Rijetki znaju kako moliti, komunicirati vjeru ili služiti se darovima koje im je Gospodin dao kako bi bili znak Njegova kraljevstva u svijetu.

Budući da nisu sazreli u svom odnosu s Kristom, ne znaju kako u duhovnom smislu voditi svoju obitelj, odnosno biti glava svoje domaće crkve. Danas je malo muškaraca koji će u svojim obiteljima povesti molitvu. Nekako svojoj ženi prepušta tu ulogu jer njemu je samom neugodno predvoditi molitvu.

On nema pouzdanja biti vođa drugima jer sam nema čvrste temelje u Kristu. Osjeća da nije dorastao tom zadatku i da ne zna što treba činiti. Temelji koji mu nedostaju i treba ih sagraditi su: svakodnevna molitva, čitanje Svetoga pisma, redovito pristupanje sakramentima, velikodušno davanje i posvećenost širenju Božjega kraljevstva.

U nedostatku navedenog on svoj duhovni život doživljava kao oblik religije. Sve mu se to čini dosadno, kao hrpa pravila kojih se teško pridržavati, ali ipak ga proganja nekakav osjećaj krivnje da bi nešto trebao napraviti po tom pitanju. Sve to vezano za Crkvu čini mu se nekako čudnim i pretjeranim.

Mnogi muškarci kada je riječ o duhovnim stvarima i njihovom unutarnjem životu žive kao da su se nasukali na pusti otok. Nose svoje terete, strahove, grijehe, iskušenja, promašaje i sve ih to pritišće. Mnogi su zatvoreni u krugu u kojem ponavljaju isti grijeh; žive dvostrukim životom. Budući da se ne osjećaju sposobnima ,duhovne stvari i sve vezano za Crkvu drže podalje od svoga života. „Tko sam ja da ikome išta govorim? Najbolje mi je da šutim.” Tako si oni razmišljaju, zadržavaju stvari za sebe, a Crkva do njih ne dopire, štoviše, ne prepoznaje da su u potrebi. Na koncu zaključe: „Zapravo nemam ništa od toga što sam katolik”.

Nedostaju živi primjeri

Mlađim ljudima nedostaju živi primjeri radikalnog i praktičnog vjerničkog života. Poznaju li oni kojeg uspješnog poslovnog čovjeka katolika koji otvoreno govori o svom odnosu s Isusom i što za njega znači biti dijelom Crkve? Papa Franjo život katolika opisuje kao „zajednicu na zadatku”, krštenike kao „učenike na zadatku” čiji je život u „u neprestanom stanju misionarenja”. Gdje mladi ljudi mogu vidjeti muškarce koji tako žive?

Većina mladića koje susrećem još se bori sa sazrijevanjem i odgovornim shvaćanjem svoga poslanja. Današnja kultura kod muškaraca nastoji odgoditi odrastanje, produljiti adolescenciju, a to znači izbjegavati odgovornosti, igrati igrice, „biti slobodan”, tj. ući u brak što je kasnije moguće, što luđe se zabavljati što je dulje moguće. Djeca, obiteljske obveze, žrtva za drugoga… sve im se to čini kao nešto što bi ih sputavalo ili gušilo. Čini im se da uzeti i nositi svoj križ znači propustiti svaku priliku za zabavom. (…)

Ulomak iz knjige Randyja Haina Putokaz za nebo za prave muškarce katolike.