Gdje smo bili, gdje smo sada, kamo idemo? „Vjeruju li vaša djeca?”

»„Pitam se, Terencee, misliš li da su zbilja spremni sačuvati svoju vjeru u, recimo, studentskom okruženju?”

Dobro pitanje. Kad sam ga čuo tako jasno postavljena, moram priznati da me je naglo spopao strah. (…) Nisam joj mogao u tom trenutku posve pouzdano odgovoriti da su naša djeca zbilja dorasla suočiti se s kojim zadrtim profesorom ili s provocirajućim pitanjima cimera koji ima ozbiljne, ciničke sumnje o Božjem postojanju…«

Jednoga hladnog prosinačkog vikenda moja žena Wanda i ja otputovali smo povodom godišnjice braka u planine sjeverne Georgie. Nastojali smo svake godine otići na takvo kratko putovanje, ali taj je put bila posebna prigoda – slavili smo petnaest godina braka. Imali smo vremena u miru i tišini razgovarati o prošlosti i budućnosti, o našim sjećanjima i snovima, bez ikakva ometanja i uznemiravanja. Bilo je prekrasno. Uživao sam u svakoj minuti sve dok…

S obzirom na to da sam ja menadžer, a Wanda je promućurna žena, već smo unaprijed isplanirali da dio vremena provedemo u razmatranju triju specifičnih pitanja o našemu zajedničkom životu, a koja se odnose na našu djecu i obitelj: (1) Gdje smo bili?, (2) Gdje smo sada? i (3) Kamo idemo?. Nazovite to romantikom, ali Wanda i ja smo prepoznali da nas odvajanje vremena za planirani razgovor o našem odnosu i obitelji uvijek međusobno približava i poboljšava naš brak. Čak smo unaprijed zapisali i neke bilješke, poput liste naših nadanja, strahova i zapažanja. Nismo htjeli previdjeti ništa u trenutku dok smo imali potpunu pozornost jedno drugoga i zajedno planirali budućnost našeg braka, obitelji i života.

„

Ono što me je tada moja žena upitala nastavilo me je pratiti danima i ponukalo me je da od osobe koju je progutao njezin posao i tjedni raspored postanem osoba koja umjesto toga razmišlja kako će izgledati stotinu naraštaja naše obitelji u budućnosti…

„Misliš li da su zbilja spremni sačuvati svoju vjeru u, recimo, studentskom okruženju?”

Puno toga smo prošli otkada smo razmijenili zavjete prije više od desetljeća. Stvarni život u stvarnom vremenu. Doživjeli smo nešto od njegova bogatstva i punine; nešto od njegove kompetitivnosti, zbunjenosti i velike izazovnosti, jer kad imate djecu; kao što znate, uvijek imate brige i probleme. Čak i ako su vam djeca dobra, kao što su naša, čak i ako idu u crkvu, snažna su značaja, klone se nevolja – život im cijelo vrijeme postavlja izazove. I sve je uvijek protiv naše usmjerene pozornosti kao roditelja na ono što zbilja moramo biti svojoj djeci.

Wanda, pronicljiva kao i uvijek, stvarno se je trudila. Uza sav zahtjevan posao koji je svaki dan obavljala brinući se za naše kućanstvo i obitelj, počela je primjećivati opasnosti koje su se nazirale na putu puno prije nego sam ih ja uvidio. Bila je zahvalna na tomu kako su naša djeca ispala i ponosna na to kakva će biti kad odrastu. Ali već unaprijed se je počela brinuti za stvari i situacije koje su se ubrzano približavale u dobi kad odgovori s vjeronauka više nisu dostatni, kad će njihova vjera morati biti samo njihova, a ne tek produžetak naše, kad će pitanja bivati sve zahtjevnija, ulozi sve veći, a problemi daleko nadmašiti one s kojima su se prije suočavali.

„Pitam se, Terencee”, rekla mi je toga prosinačkog jutra kad smo bili pokraj vatre, „misliš li da su zbilja spremni sačuvati svoju vjeru u, recimo, studentskom okruženju?”

„

Kao otac, i ja sam to htio, i to ne samo za svoju djecu, već i za sebe. Htio sam da svi zajedno rastemo i sazrijemo. Postojao je samo jedan problem: nisam znao kako to postići…

Dobro pitanje. Kad sam ga čuo tako jasno postavljena, moram priznati da me je naglo spopao strah. Dobro smo izvršili svoju zadaću, mislio sam, odgajanja naše djece u poštenju, predanosti i osobnoj odgovornosti. Kako da upravljaju vremenom i novcem. Bio sam prilično zadovoljan svime time. Ali moja je supruga bila u pravu. Nisam joj mogao u tom trenutku posve pouzdano odgovoriti da su naša djeca zbilja dorasla suočiti se s kojim zadrtim profesorom ili s provocirajućim pitanjima cimera koji ima ozbiljne, ciničke sumnje o Božjem postojanju.

To je zbilja bio problem. Nešto o čemu stvarno moramo promisliti. Zapravo sam joj tako i odgovorio: „Što misliš da trebamo učiniti?”

Nastao je dugačak trenutak tišine, a onda je uslijedilo pitanje koje ne samo da je izmijenilo cijelo moje doživljavanje sebe kao roditelja tijekom niza godina, već je i dovelo do radikalne promjene u našoj obitelji, kao i do nastanka ove knjige. Ono što me je tada moja žena upitala nastavilo me je pratiti danima i ponukalo me je da od osobe koju je progutao njezin posao i tjedni raspored postanem osoba koja umjesto toga razmišlja kako će izgledati stotinu naraštaja naše obitelji u budućnosti. Više nisam nijem pred stvarnim stanjem odnosa moje djece s Bogom, ne imajući pojma gdje se oni nalaze u svojem traganju za biblijskom istinom i u želji da hode s njim. A sve to zbog samo jednoga jedinog pitanja, postavljena u pravom trenutku, pitanja koje je rastjeralo gustu maglu mojeg pridavanja važnosti karijeri, sileći me da u tom trenutku odredim tko ću biti kao muškarac.

Radi se o baštini

„Što misliš da trebamo učiniti?” pitao sam ju, što je bio moj nasumičan odgovor, u kojem se je odražavala sva pasivnost tipična muža i oca. Wandin je odgovor na to moje protupitanje bio puno bolji nego moj. Rekla je nešto otprilike kao:

„Mi? Ne. Što ti misliš da trebaš učiniti?”

Poslije toga ni ja ni mi nikada više nismo bili isti.

(…)

Uvjeren sam da i vi, kao i većina roditelja, želi učiniti ono što je ispravno. Želite da vam djeca duhovno rastu, budu zrela u vjeri i mogu, kako je rekao apostol Petar, „odgovoriti svakomu tko od vas zatraži obrazloženje nade koja je u vama” (1 Pt 3, 15) Kao otac, i ja sam to htio, i to ne samo za svoju djecu, već i za sebe. Htio sam da svi zajedno rastemo i sazrijemo.

Postojao je samo jedan problem: nisam znao kako to postići.

A vrlo vjerojatno ni vi. Želite to. Oduvijek ste to željeli. Ali nikada niste zapravo znali što trebate poduzeti u vezi s tim. Niste znali odakle bi počeli. Nisam ni ja. Čini se preteškim, nedostižnim. Nemogućim i predalekim da bi se dosegnulo.

Priznajem da je plan koji ću podijeliti s vama u ovoj knjizi izazovan. Sve što je vrijedno uvijek je izazovno. Ali u isto vrijeme – i to ne kažem samo zato da bih vas zadivio i namamio – to nije uopće teško nakon što jednom krene.

Ne trebate biti stručnjak za teologiju. Ne trebate pohađati studij da biste se pripremili i osposobili za to. Niti trebate pokušati prenijeti cijelo svoje životno iskustvo na svoju djecu tijekom godina koje će proživjeti pod vašim krovom. To je veće, šire i dalekosežnije od toga. Plan koji ću vam podastrijeti nije praktični priručnik koji ćete doslovno slijediti. Umjesto toga to je nešto što ćete s Božjom pomoći moći na jednostavan način primijeniti u svojoj obitelji – sada i, nadam se, tijekom mnogo budućih godina.

Sve u svemu, ne radi se o vođenju biblijskog tečaja prema smjernicama ili izvršavanju popisa zadataka. Naposljetku, radi se o baštini.

Više od svega drugoga u mojem životu, kao posljedica putovanja na kojem nas je kao obitelj Bog vodio proteklih petnaest ili više godina, baština je ono što me budi ujutro. Doduše, trenutno sam ravnatelj i voditelj neprofitne organizacije sa strateškim iskorakom na tržište i radim s nekima od najvećih menadžera današnjice, ne samo u Americi nego i u stotinjak zemalja diljem svijeta. K tomu sam i dalje aktivno uključen u našu crkvenu zajednicu i volim njezine ljude i službenike svim svojim srcem. Svoje crkvene obveze shvaćam ozbiljno i sudjelujem u nekoliko skupina koje dijele moje vrijednosti i zanimanja.

Sva ta zaduženja oduzimaju vrijeme za ono što smatram prioritetom – da ostavim baštinu vjere svojoj djeci, unucima i svim budućim naraštajima svoje obitelji koji će nadoći i nastati prije negoli Isus dođe i odvede cijelu svoju obitelj u vječno prebivalište, koje već sada priprema za nas.

Iz tog razloga, ako je ono što ste pomislili na temelju onoga što ste dosada pročitali da je ovdje riječ o nekoj vrsti stereotipna metodičkog pristupa obiteljskoj molitvi, želim vam već u prvom poglavlju pokazati da se ne radi o tome. Ovdje je riječ o cjeloživotnu pristupu koji traži potpunu predanost i ne poznaje ograničenja niti izvlačenja. A radost koju ćete posljedično osjetiti, obećajem vam, potpuno je ispunjavajuća.

Naše je troje djece različite dobi, od dvadesetih do tridesetih. Dvoje je u braku, a svi vode aktivan, zaposlen život. Međutim svake druge nedjelje navečer – a po dogovoru i svaki tjedan, ali nikada rjeđe – naša se šira obitelj zajedno čuje telefonom i provede barem jedan sat u pohvalama, molitvi i zajedničkomu rastu u vjeri i međusobnu zbližavanju. Svake godine zajedno planiramo svoje duhovne ciljeve i svi zajedno odlučujemo što želimo postići. Nadam se da ćemo s Božjom pomoći nastaviti dijeliti to zajedničko vrijeme s našom djecom (i njihovom djecom) dok god smo živi.

Još uvijek nisam prestao biti njihov otac, mada su se oni odselili iz moje kuće. Nisam prestao biti duhovni vođa svoje obitelji, i to potpuno angažiran i osobno uključen.

Oni su moja baština.

Pozivam vas da mi se pridružite na slavu Božju i zbog još nepoznata potomstva vaše obitelji u budućnosti, za koje je Bog već pripravio mjesto u svojem kraljevstvu. Kao ni ja, ne ćete u tome biti savršeni. Zabrljat ćete. Činit ćete pogrješke. Ali Bog će biti ono što on jest: naš nadopunjavatelj, naš opskrbljivač, naš spasilac, naš putokaz prema kući. On će vas učiniti predstavnikom svojeg sina, Isusa Krista, na mjestu na kojem je vaš utjecaj nenadomjestiv. Sve zbog čega mislite da se jedva provlačite kroz svoj kršćanski život, činite stvari samo da biste ih činili, on će promijeniti u nešto potpuno novo i drugačije. Kao roditelj uvijek ste htjeli sve učiniti pravilno, a sada to zbilja možete postići, možda prvi put, s novim uzbuđenjem i strašću.

I to je ono, moj prijatelju, što ti (i Bog) trebaš učiniti u vezi s tim.

Iz knjige Terencea Chatmona Vjeruju li vaša djeca?