Osobni razvoj

VJERUJEŠ LI DA ON IMA PLAN I ZA TEBE? // Zašto bismo se trebali usuditi ostati praznih ruku Prodaješ li svoje snove zbog mrvica, ili vjeruješ da Gospodin ima plan za tebe, iako se ponekad čini kao da je na tebe zaboravio…?

Zašto bismo se trebali usuditi ostati praznih ruku

Često se bojimo da ne ostanemo praznih ruku, pa skupljamo i držimo na svojim dlanovima sve i svašta samo da ne bismo pristali na prazninu i samoću. Bolje bilo što nego ništa. Bolje s bilo kim nego sami. Bacimo pogled na ‘tržište’: žena, muškaraca, prijatelja… pa uzmemo od onoga što se nudi, bez obzira je li to ono što želimo, volimo. Bez obzira jesmo li to htjeli ili ne. Sve, samo da ne ostanemo praznih ruku. Sve, samo da selo i susjedstvo ne priča kako smo još sami. Sve, samo da se imamo s kime pohvaliti u društvu. Sve, samo da ne ostanemo bez nekoga tko će nam kratiti vrijeme, zadovoljavati potrebe, ‘liječiti’ frustracije. Sve, samo da ne ostanemo bez nekoga tko će nam ‘puniti’ ego i činiti život zanimljivijim. Sve, samo da ne ostanemo bez ‘prijatelja’, koji su ovdje samo kad im nešto treba.


Prodaješ li svoje snove zbog mrvica?

Bojimo se da ne ostanemo praznih ruku, a na koncu ostanemo praznih duša. Bojimo se da ne ostanemo praznih ruku, a na kraju nam taj isti teret koji smo preuzeli otežava korake, zarobljava slobodu i kvari pogled na svijet. Pristanemo na malo, ono dovoljno, pa shvatimo da smo zbog mrvica prodali svoje snove. Snove koje smo stvarali i sanjali godinama. Pa proklinjemo frustraciju i gorčinu koja nam se uvukla pod kožu. Upadnemo u zamku površnosti i okrutnu naviku. Nismo sami, al’ se osjećamo gore nego da jesmo. Zatvaramo oči, guramo probleme pod tepih, ono što nam smeta uljepšamo heštegom ljubav i slikom na Instagramu. I sve blista. Sve sjaji. Sve je divno! Al’ s vremenom nam ni to zavaravanje nije dovoljno. Više nas ne zadovoljava. Nije nam to to. Nije nam bilo od samog početka. Al’ smo se užasavali samoće i pristajali na bilo što. Užasavali se usamljenih noći, buđenja uz prazan jastuk i šetnji s promrzlim rukama u džepovima. Ježili se od godina i starenja u samoći. Mislili smo da radimo dobro, da zaslužujemo onoliko koliko prihvaćamo, da će s vremenom biti bolje, lakše. Ali nije bilo.

Život s pogrešnom osobom nije život. Osuda je. Pokora je. Zatvor je na slobodi. Guši te noćima, ne da ti mira, čini te lošom i ogorčenom osobom. Pa shvatiš da ni samoća nije loša ni teška ako ju iskoristiš na pravi način. Ako se kroz nju naučiš razvijati, izgrađivati i voljeti. Shvaćaš da će ono što iskreno želiš i o čemu oduvijek sanjaš doći samo pod uvjetom da ne pristaneš na sve ono što to nije.

Vjeruješ li da On ima plan i za tebe?

I opet se vraćaš natrag, na početak. Jer samo je trebalo ostati praznih ruku. Usuditi se ostati praznih ruku! Preuzeti rizik, hrabrost, snagu! Vratiti vjeru u Onoga koji ima plan za sve nas… Ne moramo uzeti baš sve što nam život pruža. Nešto je za nas dobro, nešto je loše. Naučimo se razlikovati.

Uostalom, davno su nas učili da je bolje ostati praznih ruku, nego napuniti ih bezvrijednim stvarima, i površnim ljudima. Lakše hodamo, dišemo, živimo… Bolje sâm sa sobom, nego sâm s takvima. Zato otiđimo od onih ljudi koji nas čine usamljenima. Usudimo se ostati praznih ruku, jer ćemo tada, bude li potrebno, lakše uhvatiti – one prave!

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh