Foto: Shutterstock
I za Ivana i za Pavla, prilike života nisu mogle biti mračnije. Međutim, oba su svjedočila da su u svojim kušnjama vidjela Isusa…
U svojim kasnijim godinama, vjeran učenik Ivan bio je prognan na otok Patmos (Otk 1).
To je zapravo bila osuda na samicu. Ivan nije imao drugoga ljudskog kontakta na Patmosu osim ostalih zatvorenika. Bilo je to, za starijeg slugu, vrijeme krajnje hladnoće, gladi i mučne izolacije. Međutim, usred te kušnje Ivan je imao snažno viđenje Gospodina.
„Nemoj se bojati!“
„Kad ga opazih (Krista), padoh kao mrtav k njegovim nogama, a on stavi na me svoju desnicu i reče mi: ‘Nemoj se bojati! Ja sam Prvi i Posljednji, Onaj koji živi! Bio sam mrtav, ali, evo, živim u vijeke vjekova i imam ključeve smrti i podzemlja” (Otk 1,17-18).
Danas pokušavam zamisliti kako je to otprilike izgledalo u Ivanovoj situaciji. To je moralo biti vrijeme velike zbunjenosti i ispitivanja, čak i za ovoga pobožnog čovjeka. Zapravo, vjerujem da za Ivana stvari nisu mogle biti gore. Međutim, prve riječi koje je Isus rekao svome rastuženom sluzi bile su: „Nemoj se bojati!”.
„…usred svojih vlastitih kušnji, i on je vidio Isusa kako stoji pored njega“
Pa i apostol Pavao poznavao je tu vrstu ‘očajne’ osamljenosti. Međutim, usred svojih vlastitih kušnji, i on je vidio Isusa kako stoji pored njega te je bio u stanju izjaviti usred svoga progonstva: „Svi su me ostavili … Ali mi je Gospodin pritekao u pomoć i jačao me” (2 Tim 4,16-17).
I za Ivana i za Pavla životne prilike nisu mogle biti mračnije. Međutim, oba su svjedočila da su u svojim kušnjama vidjela Isusa. Dragi kršćanine, sad ja imam pitanje za tebe: Vidiš li i ti Isusa u svojoj sadašnjoj situaciji?
Isus je s tobom i možeš reći s pouzdanjem i autoritetom: „Krist stoji sa mnom. On mi daje snagu usprkos mojim prilikama”.
Autor: David Wilkerson (Novizivot.net)
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
