Foto: Shutterstock
Izvor jedan mali stijene izdubio
Pa smjelo, polako u potok se slio.
I vijuga, mili, prepreke preskače,
S kamena hladnog na grančicu stat će.
Zove ptice, mrave, maše leptiru u letu,
Udara u greben, veseli se cvijetu.
Ali oblak crni mrak nad njime širi
I boji se potok, bježe mu leptiri.
Počela oluja. Vjetar lomi grane.
Prekrile su potok mutne vode strane.
Trajalo je kratko, tek nekoliko sati
I nad njim opet sunce poče sjati.
Iza borbe ove postao je jači
Pa proplankom juri, širi se, junači.
Samo malo mira, kad eto muka nova,
Izbistrit se mora skokom sa slapova.
Nitko ga ne pita hoće li ili neće,
Na glavu se baca u dubine veće.
U nepovrat ide, mislio je tako,
Al´ gle – kapi svoje skupio je lako
Pa čist, bistar, snažan,
Mijenja svoje ime –
Rijeka sad se zove, ponosi se time.
I raste, i raste, postaje sve veća,
S pritokom se ljubi – to je njima sreća.
Silazi u selo i gradove budi,
Igra se s djecom, dolaze joj ljudi.
…
Sada rijeka moja kroz livade teče
I smiješi se suncu, miluje cvijeće.
Evo, more gleda, već je blizu kraja,
Raduje se silno, s beskrajem se spaja.
Autorica: Marija Šahinović
