Foto: Pixabay
„Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?”
U jednoj američkoj školi, raspisali su nagradu za najbolju misao, koju učenik iznese. Misao, koja je osvojila nagradu, glasila je: „Ljudi mrmljaju, što je Bog ruži dao trnje. A zar ne bi prije morali zahvaljivati Bogu, što je dao da na trnju raste ruža?”
Zašto bi trebali zahvaliti Bogu na teškoćama?
Svi danas mrmljaju, štoviše, bijesne, što nas je Bog pohodio s ovakvim teškoćama. Ljudi postaju krajnji pesimisti. A ipak prije bismo morali zahvaljivati Bogu, što nam je dao živjeti u ovako teškim vremenima.
Jer baš u takvim prilikama pojedinci mogu pokazati najljepša svojstva svoje duše. Uzmite za primjer samo, koliko danas ‘teče’ suza na zemlji? A nema li baš tu prilike svaki barem malo plemenit čovjek, pokaže svoju sućut prema onima koji plaču? Ako nikako ne može pomoći, može im uputiti barem lijepu riječ, koja često vrijedi više nego li nekakav dar uz namršteno lice.
„Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis!”
Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš se Bog nije promijenio. On je i danas onaj isti brižni Otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje.
Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada. Kad čovjek završava, onda Bog tek počinje! Pogledajte jedan sag sa stražnje strane. Nećete ništa vidjeti doli zbrku ‘amo-tamo’ isprepletenih konaca. Pogledajte sprijeda, vidjet ćete često prekrasne figure.
Sve je u Božjim rukama
Sadašnji su događaji u svijetu tako zamršeni. A nije ni čudo, jer ih gledamo sa suprotne strane, iz preuskog vidika ovoga zemaljskog života. Bog ih gleda s prave strane.
Gleda, i zadivit će nas jednom i s ovim događajima, kad budemo vidjeli da su sve niti sadašnjih zbivanja bile u Njegovoj ruci, da se postigne ono, što je za nas najbolje.
Sursum corda!
Iz nagovora mladeži bl. Alojzija Stepinca 1944. godine
Autor: (Laudato Tv)
Priredila: Gabriela Jurković (Book.hr)
