Svjedočanstva

„Više volim nju od čokolade!”

„Više volim nju od čokolade!” - Ružica Bazina svjedočanstvo

Svjedočanstvo s molitveno-evangelizacijskog susreta u Osijeku

»Sjećam se da mi je u glavi ‘zvonila’ Josipova rečenica o tome kako se oduprijeti… Već sam na svoj tanjur bila stavila proizvod s čokoladom, a onda sam ga vratila s mišlju: „Više volim nju od čokolade!” I tako je bilo svaki put, sve do sinoć, kad je ta osoba, na svoju inicijativu, tražila da odemo na ispovijed…«

Svjedoči Ružica Bazina


Hvaljeni Isus i Marija!

Želim Vam zahvaliti za svaku riječ koju ste u ožujku ove godine izrekli na susretu u Osijeku. To je bio prvi put da sam došla sama, s namjerom da „samo” čujem teme o kojima će govornici govoriti. I da se malo odmorim uz slavljenje. Nisam došla moliti ni za koga i ni za što, nisam ništa tražila niti očekivala…

„Ja najbolje znam…”

Prvog dana korizme dijete mi se razboljelo. Nije to ništa strašno i znam da me takvi periodi čekaju još dosta puta. Ali sve se zakompliciralo i dosta odužilo. Traje još uvijek; iz bolnice u bolnicu, s odjela na odjel, iz neprospavane noći u još teži dan…

Marko je taj put govorio o našim padovima, o Šimunovim padovima i o prijateljstvu između Šimuna i Isusa od samog početka. U cijelom ovom periodu ja sam Šimun. Upijala sam svaku Markovu riječ u izrečenom prepoznajući sebe i misleći: „To je to, ustajem i neću Ga više napustiti”. Nisam znala da će dani koji slijede biti još teži, i da ću ih prolaziti bez Isusa. Sada sam Ga svjesno ignorirala, prolazila pustinju koju sam si sama nametnula. ‘Fascinantno’ je to da sam molila bližnje neka mole za moje dijete, a da u isto vrijeme sama nisam molila.

Taj mi je period bio toliko težak da ga mogu usporediti s danima kada mi je majka bila na umoru. Stalno sam se prepirala i svađala sa suprugom („jer ja dajem više, a on sve izbjegne!”), nisam prihvaćala pomoć okoline, mrgodila sam se na svaki savjet (jer „ja najbolje znam što je za moje dijete najbolje!”). Oholost mi je očito bila „najbolji prijatelj”. Zahvaljujem Bogu na sakramentu ispovijedi. Svaka mi je ispovijed posebno iskustvo, ali ona na koju sam išla u tom periodu bila je još posebnija: osjetila sam iskreno kajanje i olakšanje u trenutku pomirenja s Onim koji je Put, Istina i Život.

Bila sam svjesna da krećem u akciju

Josip je na tom susretu govorio o postu. Tada sam napokon shvatila bît te teme, te mogla naučeno primijeniti u svome životu, i pojasniti naučeno prijateljima.

Naime, u srcu sam godinama bila žalosna zbog jedne kolegice. Međutim, problem je bio u tome što sam mislila da joj nisam spremna i dostojna pomoći. Znala sam samo da se osjećam kao Juda svaki put kada se stopim s okolinom i samo okrenem glavu od nje, iako vidim da propada. U Josipovoj su mi propovijedi u srce osim nje došle još tri osobe. Moje su misli radile „sto na sat”: „Bože, te osobe je nemoguće vratiti tebi. Neki od njih i sada žive u grijehu… Neki imaju ogroman grijeh na duši. Ne znam kako da im se približim. Uostalom, i ja sam grešna i od mene ne vide dobar primjer…”

Mislim da sam tada bila svjesna da krećem u akciju, ali to još nisam prihvaćala i nisam znala kako da krenem.

U Josipovoj su mi propovijedi u srce osim nje došle još tri osobe. Moje su misli radile „sto na sat”: „Bože, te osobe je nemoguće vratiti tebi. Neki od njih i sada žive u grijehu… Neki imaju ogroman grijeh na duši. Ne znam kako da im se približim. Uostalom, i ja sam grešna i od mene ne vide dobar primjer…”

Ne jesti čokoladu?!

Sutradan sam prijateljici u Kristu prepričala sadržaj predavanja na susretu. Ona se na to odmah nadovezala primjerima i svjedočanstvima iz svog života i iz života osobâ koje su nama dvjema bliske.

I dok je ona tako govorila, ja sam uzela komadić papira i pisala. Zapisivala sam ono što mi je prvo dolazilo na pamet. Nisam ‘kalkulirala’ niti razmišljala ‘po ljudsku’, tj. nisam si zadavala ‘zadatke’ kakvi bi bili meni po volji niti sam promišljala za koga je potrebno veće i dulje odricanje, a za koga manje. Tek kad smo završile razgovor, pročitala sam sve što sam bila zapisala. Prva je rečenica glasila: „Bogu je sve moguće!” (Dobro poznata rečenica mog najdražeg patera Glogovića.) Bio je to odgovor na moju sumnju i nevjeru. A kad sam pročitala sve ostalo što sam zapisala, zaključila sam da je to meni preteško! Naime, na tom je papiriću pored imena osobe koja mi je na susretu „legla” na srce, i koja mi je veoma važna, pisalo otprilike ovako: „Ne jesti čokoladu ni u kakvom obliku dok god Gospodinu ne kaže DA!” A baš ona zna koliko volim čokoladu!

Prvo mi se nametnulo pitanje: kako ću okolini objasniti da odjednom ne jedem ono što najviše volim! I htjela sam to ‘odraditi’ u ‘svoja četiri zida’, kao što je rekao Josip…

Na tom je papiriću pored imena osobe koja mi je na susretu „legla” na srce, i koja mi je veoma važna, pisalo otprilike ovako: „Ne jesti čokoladu ni u kakvom obliku dok god Gospodinu ne kaže DA!” A baš ona zna koliko volim čokoladu!

Više volim nju od čokolade!

Prvi je test uslijedio samo sat-dva nakon toga razgovora. Sjećam se da mi je u glavi ‘zvonila’ Josipova rečenica o tome kako se oduprijeti… Već sam na svoj tanjur bila stavila proizvod s čokoladom, a onda sam ga vratila s mišlju: „Više volim nju od čokolade!” I tako je bilo svaki put – sve do sinoć, kad je ta osoba, na svoju inicijativu, tražila da odemo na ispovijed! Nisam je pitala kad se posljednji put ispovjedila (pogotovo da to nije bilo školski), ali vjerujem da je otada prošlo podosta vremena.

Ovaj sam put bila jako oprezna kad sam se s njom dogovarala za odlazak na večernju misu i ispovijed, bila je tu prisutna i doza straha, jer svaki kad bismo se dogovorile za odlazak na kakav susret na kojem se o Bogu govori i slavi ga – to bi palo u vodu. Npr. kad smo se dogovorile da ćemo otići na misu mladih u Osijek, ona je tamo otišla u osam sati ujutro umjesto u osam sati navečer, a onda nije mogla doći. I kad smo trebale otići na trodnevnu duhovnu obnovu u Vukovar, nešto se u zadnji čas ispriječilo. Bila sam se uplašila da će to poljuljati njezinu ionako malu volju za tako nečim.

Sat vremena prije dogovora prokomentirala sam suprugu da me zanima hoće li se sada nešto ispriječiti…

Tada smo se zagrlile. Poželjela sam da vrijeme stane zbog olakšanja koje sam sama osjećala i zbog mira i zahvalnosti u njezinim očima

Ispovijed je bila upravo onakva kakvu je trebala

U crkvi je u redu za ispovijed stajalo šezdesetak ljudi! Moj je suprug čuvao naše i njezino dijete, i bila sam uvjerena da će nas zvati da se vratimo kući jer dječaci idu rano spavati. Prije početka mise trojica svećenika su prestala ispovijedati, a pred ispovjedaonicom onog koji je ostao ispovijedati red se nije smanjivao dovoljno brzo. Ona mi je onda rekla da je primijetila kako sam strašno nervozna, da se stalno nešto vrtim… Već sam prihvatila mogućnost da se to ipak neće dogoditi ni taj put, ali sam Ga unatoč tome silno molila i vapila za tu Njegovu ovčicu. Samo da ostane.

Evo ukratko kako se sve to odvilo. Budući da je nakon mise dobar dio vjernika još uvijek čekao na ispovijed, došla su još trojica svećenika i red se podijelio na četiri. Ona je bila predzadnja a ja zadnja u redu u kojem je svećenik, zbog nedostatka prostora, primao u pokrajnju prostoriju. Tako sam, kad je ona došla na red, mogla sve vidjeti, primjerice kako svećenik maše rukama u silnoj želji da joj nešto objasni. Ispovijed je bila upravo onakva kakvu je trebala, ne školska i ne u pet minuta. Slavila sam Boga!

Evo još dvije „zanimljivosti”: kada je došla na red, pjevači, koji su tada imali probu, pjevali su: „Ovo je dan što ga učini Gospodin…” A gužva, koja je do tada vladala, odjednom se raščistila i nas smo dvije ostale same, uz gospođu koja se brine o crkvi. Tada smo se zagrlile. Poželjela sam da vrijeme stane zbog olakšanja koje sam sama osjećala i zbog mira i zahvalnosti u njezinim očima. Mir Kristov neka ju prati ostatak života.

*

Hvala vam, Kristofori, na svakom odvojenom trenutku. Hvala vam za sve što ste nam ikada pojasnili, približili nam. Hvala vam što nam dovodite živoga Isusa u srce. Hvala slavljeničkom timu na svakom CD-u, koji para uši mom susjedstvu kada ja, bez sluha, slavim s njima i onda kada niste u Osijeku.

Bog vas blagoslovio.

Tekst je prvotno bio objavljen u mjesečniku Book.

Na vrh