VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE ‘Samo Ti imaš riječi Ži­vota vječnoga’ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Židovi mrmljahu protiv Isusa što je rekao: »Ja sam kruh koji je sišao s neba.« Govorahu: »Nije li to Isus, sin Josipov? Ne poznajemo li mu oca i majku? Kako sada govori: ’Sišao sam s neba?’«
Isus im odvrati: »Ne mrmljajte među sobom! Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla; i ja ću ga uskrisiti u posljednji dan. Pisano je u Prorocima: Svi će biti učenici Božji. Tko god čuje od Oca i pouči se, dolazi k meni. Ne da bi tko vidio Oca, doli onaj koji je kod Boga; on je vidio Oca. Zaista, zaista, kažem vam: tko vjeruje, ima život vječni. Ja sam kruh života. Očevi vaši jedoše u pustinji manu i pomriješe. Ovo je kruh koji silazi s neba: da tko od njega jede, ne umre. Ja sam kruh živi koji je s neba sišao. Tko bude jeo od ovoga kruha, živjet će uvijeke. Kruh koji ću ja dati tijelo je moje – za život svijeta.«
Riječ Gospodnja. (Iv 6, 41-51)

Na kafarnaumskoj obali vrvi svijet koji izlazi iz prave flote lađa svih veličina. I prvi koji izađu idu tražiti među svijetom neće li vidjeti Učitelja, nekoga apostola, ili barem nekoga učenika. I idu pitajući…

Napokon jedan čovjek odgovara: “Učitelja? Apostole? Ne. Ot­putovali su odmah nakon subote i nisu se vratili. Ali, vratit će se, jer ovdje ima učenika. Sada sam govorio s jednim od njih. Mora biti neki veliki učenik. Govori kao Jair! Otišao je u onu kuću između njiva, idu­ći uz more.”

Čovjek koji je pitao preda glas dalje i svi jurnu prema označe­nom mjestu. Ali, kad su prevalili svojih dvjesta metara, sretnu na obali čitavu skupinu učenika koji dolaze prema Kafarnaumu živo gestikuli­rajući. Pozdrave ih i upitaju: “Gdje je Učitelj?”

Učenici odgovore: “Otputovao je u noći nakon čuda sa svojima na lađama na onu stranu mora. Vidjesmo na sjaju mjesečine jedra gdje plove prema Dalmanuti.”

“A, eto! Mi smo ga tražili u Magdali kod Marijine kuće i nije ga bilo! Ipak… mogli su nam to reći ribari iz Magdale!” “Vjerojatno nisu znali. Možda je išao na arbelska brda na molit­vu. Već je bio ondje jedan drugi put, prošle godine pred Pashu. Ja sam se onda namjerio na njega, po prevelikoj milosti što ju je Gospodin dao svome siromašnome sluzi”, – kaže Stjepan. “A zar se neće vratiti ovamo?” “Sigurno će se vratiti. Treba da nas otpusti i da nam dade nared­be. Ali, što želite?” “Još ga čuti. Ići za njim. Postati njegovima.”

“Sada ide u Jeruzalem. Naći ćete ga ondje. I ondje, u domu Bož­jem, Gospodin će vam reći da li je za vas korisno slijediti ga. Jer, dobro je da znate da iako on ne odbija nikoga, mi u sebi imamo svojstva koja odbijaju ‘Svjetlost’. Stoga, ako ih tko ima toliko da je njima zasićen, što bi bilo maleno zlo, jer On je Svjetlost i kad iskreno s odlučnom vo­ljom postanemo njegovi, njegova svjetlost prodre u nas i pobijedi tmi­ne, ali tko je sastavljen od njih i njima privržen kao tijelu svoje osobe, onda je dobro da se taj uzdrži i ne dođe, osim ako se uništi da bi se, po­novno, stvorio novim.

Razmislite, dakle, imate li u sebi snage prihvatiti novi duh, nov način mišljenja, nov način htijenja. Molite da biste mogli vidjeti istinu o svojem zvanju. A tada dođite ako vam se čini shodnim. I udostojao se ‘Svevišnji’ koji je vodio Izraela u “Prijelazu’ voditi vas u ovom ‘pesahu’, da dođete tragom Jaganjca, bez pustinja, u vječnu zem­lju, u Kraljevstvo Božje”, – kaže Stjepan govoreći u ime sviju koji su u društvu.

On svojim sljedbeni­cima obećava ono što je njegova povlastica: bol, progonstvo, mučeništvo. Za “kriste” nisu spremne ruže, nego trnje; ne milovanja, nego ćuške; ne kruh, nego kamenje

“Ne, ne! Odmah! Nitko ne čini onoga što On čini. Hoćemo da ga slijedimo” – kaže mnoštvo u metežu. Stjepan pokazuje smiješak koji izražava mnogo toga. Raširi ruke i kaže: “Želite li doći zbog toga što vam je dao dobroga i obilatoga kru­ha? Mislite li da će vam ubuduće davati samo to? On svojim sljedbeni­cima obećava ono što je njegova povlastica: bol, progonstvo, mučeništvo. Za “kriste” nisu spremne ruže, nego trnje; ne milovanja, nego ćuške; ne kruh, nego kamenje. I tako kažem, a da stoga nisam hulitelj, jer će njegovi pravi vjernici biti pomazani svetim uljem napravljenim od njegove milosti i njegova trpljenja; i bit ćemo ‘pomazani’ da budemo žrtve na oltaru i kraljevi u nebu.” “Pa? Zar si možda ljubomoran? Jesi li ti tu? Tu hoćemo biti i mi. Učitelj pripada svima.” “U redu. To sam vam govorio, jer vas ljubim i da biste znali što znači biti ‘učenici’, da ne biste, zatim, bili bjegunci. Idimo, dakle, svi sku­pa k njegovoj kući da ga pričekamo. Počinje zalaz sunca, počinje i su­bota. On će doći da je provede ovdje, prije nego krene na put.”

I pođu prema gradu razgovarajući. I mnogi pitaju Stjepana i Hermu, koji ih je stigao, koji imaju osobito svjetlo u očima Izraelaca, jer su omiljeni učenici Gamalijelovi. Mnogi pitaju: “Ali, što kaže Gamalijel o Njemu?” A drugi: “Je li vas on poslao k Njemu?” A drugi opet: “Zar mu nije bilo žao što vas gubi ?” Ili: “A što kaže Učitelj o velikom rabbiju?” Ona dvojica odgovaraju strpljivo: “Gamalijel govori o Isusu iz Nazareta kao o najvećem Izraelovom čovjeku.” “O, zar je veći od Mojsija?” – kažu gotovo sablažnjeni. “On kaže da je Mojsije jedan od tolikih preteča Kristovih. Ali, nije drugo do sluga Kristov.” “Zar je onda za Gamalijela ovaj Krist? Zar, tako kaže? Ako tako kaže rabbi Gamalijel, stvar je riješena. On je Krist!” “Ne kaže to. To još ne može vjerovati, na svoju štetu. Ali, kaže da je Krist na zemlji, jer da je s njim govorio pred mnogo godina. On i mud­ri Hilel. I očekuje znak što mu ga je taj Krist obećao da bi ga prepoz­nao” – kaže Herma.

Vjerujte i vi, da biste mogli posjedovati pravi Život

“Ali, kako je mogao vjerovati da je ono bio Krist? Što je onaj či­nio? Ja sam star koliko i Gamalijel, ali nikada nisam čuo da bi kod nas bile učinjene stvari što ih čini Učitelj. Ako ga ne mogu uvjeriti ova ču­desa, što je onda čudesna vidio na onom Kristu, te mu je mogao vjerova­ti?”

“Vidio ga je pomazana od Božje Mudrosti. Tako on kaže” – odgo­vori, također, Herma.

“Što je onda ovaj za Gamalijela?” “Najveći Izraelov čovjek, učitelj i preteča. Kad bi mogao reći ‘On je Krist’, bila bi spašena mudra i pravedna duša mojega prvoga uči­telja”, – kaže Stjepan i završi: “I ja molim, da to bude, pošto-poto.”

“A ako ne vjeruje da je on Krist, zašto vas je poslao k Njemu?”

“Mi smo željeli doći k Njemu. On je pustio da dođemo rekavši da je dobro.”

“Možda zato da mogne znati i prijavljivati Sinedriju…” – kaže net­ko podvaljujući.

“Kako govoriš, čovječe? Gamalijel je poštenjak. Nije doušnik ni­čiji, a osobito ne neprijatelja nevinoga!” – plane Stjepan, a naliči na arhanđela, tako je ogorčen i gotovo blistav u svome svetome negodovanju.

“Ipak, bit će da mu je bilo neugodno izgubiti vas” – kaže netko drugi.

“Da i ne. Kao čovjeku koji nas je volio, da. Kao vrlo ispravnoj duši, ne. Jer, kazao je: ‘On je veći od mene i mlađi od mene. Stoga ću moći zaklopiti oči miran s obzirom na vašu budućnost, znajući da pri­padate ‘Učitelju nad učiteljima’.”

“A što veli ‘Isus iz Nazareta’ o velikom učitelju?” “Oh, ima samo birane riječi za njega!”

“Nije li mu zavidan?” “Bog ne zavidi” – kaže Herma strogo. “Ne pretpostavljaj sveto­grdne stvari.” (Ne uspoređuj profane stvari s Presvetim) “Zar je, dakle, ‘On’
za vas Bog? Jeste li sigurni?”

A njih dvojica jednim glasom: “Kao što smo sigurni da smo ovoga časa živi.” I Stjepan završi: “A, vjerujte i vi, da biste mogli posjedovati pravi Život.”

Opet su na obali koja se pretvara u trg i prelaze preko nje idući prema kući.

Na pragu je Isus, koji miluje djecu. Dolaze učenici i znatiželjnici, te pitaju: “Kada si došao, Učitelju?” “Pred nekoliko trenutaka.” Isusovo lice je još dostojanstveno i svečano, malo ushićeno, kako je mnogo molio.

“Zar si bio na molitvi, Učitelju?” – upita Stjepan glasom tihim iz poštovanja, kao što je i pognuta tijela iz istoga razloga. “Da. Po čemu to zaključuješ, sinko moj?” – upita Isus, prelazeći rukom po njegovoj tamnoj kosi u laganom milovanju. “Po tvome anđeoskom licu. Siromašan čovjek sam, ali tvoj je izgled tako bistar da se na njemu čitaju drhtaji i radnje tvoga duha.”

“I tvoj je bistar. Ti si jedan od onih koji ostaju djeca…”

“A što je na mom licu, Gospodine?” “Dođi na stranu, pa ću ti kazati.” I uhvati ga za zapešće i povede u jedan taman hodnik.

“Ljubav, vjera, čistoća, velikodušnost, mudrost. Njih ti je dao Bog, a ti si ih njegovao i još više ćeš to činiti. Napokon, imaš prema svom imenu, vijenac od čistoga zlata i s velikim dragim ka­menom koji blista na čelu. U zlato i u dragi kamen urezane su dvijeriječi: ‘Predodređenje’ i ‘Prvina’. Budi dostojan svoga određenja, Stjepane. Idi u miru s mojim blagoslovom.” I ponovno, položi ruku na nje­govu kosu, a Stjepan klekne i zatim se prigne da mu poljubi noge. Vrate se k ostalima.

“Ovaj svijet je došao da te čuje…” – kaže Filip.

“Ovdje se ne može govoriti. Idimo u sinagogu. Jair će biti zado­voljan .”

Isus sprijeda, a iza njega povorka ostalih idu u lijepu kafarnaumsku sinagogu i Isus, koga je Jair pozdravio, uđe u nju i naredi da sva vrata ostanu otvorena kako bi ga, oni koji ne budu mogli ući, čuli s ulice ili s trga, koji su tik do sinagoge.

…s radoznalošću ostaje putenost i manj­kavo shvaćanje. Putenost koja se skriva, dovitljiva kao i zloduh čija je kćerka, iza spoljašnosti i u djelima, koja su na oko dobra i manjkavo shvaćanje, koje je jednostavno bolesno zastranjenje shvaćanja, a koje, kao što sve ono što je ‘bolesno’, treba i želi mirodije koje nisu jednostavna hrana, kao što je dobar kruh, dobra voda, pravo ulje, naravno mlijeko dovoljno da se živi i da se dobro živi

Isus pođe na svoje mjesto u toj prijateljskoj sinagogi, u kojoj da­nas, na svu sreću, nema farizeja, koji su, možda, već svečano krenuli put Jeruzalema. I počne
govoriti:

“Uistinu, kažem vam: tražite me, ne zato da me slušate i zbog ču­desa što ste ih vidjeli,nego zbog, onoga, kruha što sam vam ga dao jesti, dosita i bez troška. Tri  četvrtine vas tražili ste me zbog toga i zbog ra­doznalosti, dolazeći sa svih strana naše domovine. Stoga u tom traženju nema dovoljno nadnaravnoga duha i ostaje pretežno ljudski duh sa svo­jim nezdravim radoznalostima, ili barem djetinjski nesavršen, ne stoga što je priprosto nesavršen, kao kod malenih, nego zato što je umanjen kao razum u tupoglava čovjeka. A s radoznalošću ostaje putenost i manj­kavo shvaćanje. Putenost koja se skriva, dovitljiva kao i zloduh čija je kćerka, iza spoljašnosti i u djelima, koja su na oko dobra i manjkavo shvaćanje, koje je jednostavno bolesno zastranjenje shvaćanja, a koje, kao što sve ono što je ‘bolesno’, treba i želi mirodije koje nisu jednostavna hrana, kao što je dobar kruh, dobra voda, pravo ulje, naravno mlijeko dovoljno da se živi i da se dobro živi. Manjkavo shvaćanje želi izvanred­ne stvari da ga trgnu i da izazovu ugodni osjećaj, (poput negativnih strasti) bolesni osjećaj uzetih ljudi, kojima su potrebne droge da bi osjetili uzbuđenja, koja ih zavaravaju da su još čitavi i muževni. Putenost koja želi, bez napora, zadovoljiti lako­most, u ovom slučaju s kruhom za koji se nije potrošio znoj, dobivenim po Božjoj dobroti.

Mene treba sli­jediti radi mnogo većega, nego je malo kruha

Božji darovi nisu nešto obično, oni su nešto izvanredno. Ne može se polagati pravo na njih, ni zalijeniti se govoreći: ‘Bog će mi ih dati’. Rečeno je: ‘Jesti ćeš kruh natopljen znojem svoga čela’, tj. kruh ste­čen radom. Ako je onaj koji je ‘Milosrđe’ rekao: ‘Žao mi je tih masa koje me slijede već tri dana i više nemaju jela i mogle bi iznemoći putem pri­je nego dođu do Hipa na jezeru, ili do Gamale, ili do drugih gradova’ i pobrinuo se, nije rečeno da ga radi toga treba slijediti. Mene treba sli­jediti radi mnogo većega, nego je malo kruha, kojemu je određeno da postane izmetina nakon probave. Ne radi hrane koja napunja želudac, nego radi one koja hrani dušu. Jer, niste samo životinje koje moraju brs­titi i preživati, ili rovati i toviti se. Nego ste duše ! To ste ! Tijelo je odi­jelo, duša je osoba. Ona je trajna. Tijelo se, kako i svako odijelo, tro­ši i završava i ne zaslužuje brigu kao da je neka savršenost kojoj treba poklanjati svu brigu.

Nastojte, dakle, priskrbiti sebi ono što je pravedno, ne ono što nije pravedno. Nastojte pribaviti sebi, ne hranu koja propada, nego onu koja traje za život vječni.

Nju će vam Sin čovječji dati uvijek kad želite. Jer, Sin čovječji raspolaže sa svime što dolazi od Boga i to može dati, ‘On’ – Gospodar i velikodušni Gospodar blaga Oca Boga, koji je na Njega utis­nuo svoj pečat da poštene oči ne budu zbunjene. I ako budete u sebi imali hranu koja ne propada, moći ćete činiti djela Božja, budući da ćete biti hranjeni Božjom hranom.”

“Što nam je činiti da bismo činili Božja djela? Držimo se Zakona i proroka. Stoga smo, već hranjeni od Boga i činimo Božja djela.”

“Istina je, držite se Zakona. Još bolje: ‘poznajete’ Zakon. Ali, poznavati ne znači vršiti. Mi, npr. poznajemo zakone Rima, a ipak ih, vjeran Izraelac, ne vrši, osim onih odredaba koje mu nameće njegov po­danički položaj. Što se ostaloga tiče mi, govorim o vjernim Izraelcima, ne opslužujemo poganskih običaja Rimljana, iako ih poznajemo. ‘Zakon’ što ga svi vi poznajete i ‘Proroci’, morali bi vas, doista, hraniti Bogom i sto­ga vam davati sposobnost da činite djela Božja. Ali, da biste to mogli činiti, oni bi morali postati jedno s vama, kao zrak što ga udišete i hra­na što je asimilirate, što se oboje mijenja u život i krv.

…da biste bili hranjeni od Boga i da biste činili djela Božja, nužno je da učinite osnovni posao, tj. ovo: da vjerujete u ‘Onoga’ kojeg je Bog poslao…

Međutim, oni ostaju izvan vas, iako pripadaju vašoj kući, kao što neki predmet koji vam je poznat i koristan može pripadati kući, ali vam ne oduzima ži­vota, ako ga nestane. Dok… ooo, pokušajte malo ne disati, kroz nekoliko minuta, pokušajte biti bez jela, danima i danima… i vidjet ćete da ne možete živjeti! Tako bi se moralo osjećati vaše ‘Ja’ u nedostatku hrane i zraka ‘Zakona’ i ‘Proroka’, koje poznajete, ali koje niste asimilirali i koji nisu postali jedno s vama. Ja sam došao to naučiti i dati: sok, zrak Za­kona i Proroka, da opet dadem krv i disanje vašim dušama, koje umiru od gladi i pomanjkanja zraka. Vi ste slični djeci, koja zbog neke bolesti, nisu sposobna spoznati ono što ih može nahraniti. Pred vama je obilje hrane, ali ne znate da je treba jesti, da bi se promijenila u nešto životno, tj. da je, uistinu, moramo učiniti svojom po čistoj i velikodušnoj vjernos­ti ‘Zakonu Gospodinovu’ koji je govorio ‘Mojsiju’ i ‘Prorocima’ za sve vas. Dužnost je, dakle, doći k Meni kako biste dobili zrak i sok vječnoga Ži­vota. Ali, ta dužnost pretpostavlja da imate vjeru. Jer, ako netko nema vjere, ne može vjerovati mojim riječima, a ako ne vjeruje, neće doći i kazati mi: ‘Daj mi pravi kruh’. A ako nema pravoga kruha, ne može či­niti djela Božja, jer nije sposoban činiti ih. Stoga, da biste bili hranjeni od Boga i da biste činili djela Božja, nužno je da učinite osnovni posao, tj. ovo: da vjerujete u ‘Onoga’ kojeg je Bog poslao.”

“Ali, koja Ti, pak, čudesa činiš da bismo mogli vjerovati u ‘Tebe’ kao u ‘Poslanika Božjega’ i da bismo mogli vidjeti na ‘Tebi’ pečat Božji? Što ‘Ti’ činiš što već nisu učinili proroci, iako u manjem obliku ? Mojsije te je, dapače, nadmašio, jer je hranio naše oce čudesnom hranom kroz ‘četrde­set godina’, a ne samo jedanput. Ovako je pisano: da su naši oci kroz ‘četrdeset godina’ jeli ‘manu’ u pustinji i zato je rečeno da im je ‘Mojsije’ dao jesti kruha, koji je došao s neba, on koji je mogao.”

“U zabludi ste. To je mogao učiniti, ne Mojsije, nego Gospodin. I u ‘Knjizi izlaska’ čita se: ‘Evo, učinit ću da daždi kruh s neba. Neka na­rod izlazi i sabire dan po dan koliko je dovoljno i tako provjerim hodi li narod po mojemu zakonu. Šestoga dana neka sabere dvostruko iz poštovanja prema ‘sedmome danu’ koji je subota’. I Hebreji vidješe gdje se pustinja prekriva jutro za jutrom ‘onom sitnom stvari’ kao onim što je tucano u mortaru i slično ‘slani’ zemlje, slično sjemenu ‘korijandra’, a po ugodnom okusu kao najbolje brašno pomiješano s medom’.

Dakle, ne Mojsije, nego Bog se pobrinuo za ‘manu’. Bog koji sve može. Sve. Kaz­niti i blagosloviti. Oduzeti i udijeliti. A ‘Ja’ vam kažem: od te dvije stva­ri, uvijek više voli blagosloviti i udijeliti, nego kazniti i oduzeti.

I sjetite se dobro onoga što kaže ‘Mudrost’ i budući da je dolazio s neba od Boga i pokazivao nje­govu nježnost prema sinovima, za svakoga je imao okus kakav je svaki pojedini želio i svakome je davao željene učinke

Bog, kako kaže ‘Mudrost’ iz ljubavi prema Mojsiju, koga ‘Propovjednik’ naziva (u knjizi Propovjednika) ‘dragim Bogu i ljudima, blagoslovljene uspomene, koga je Bog učinio sličnim svetima u slavi, velikim i strašnim za neprijatelje, sposobnim pokrenuti čudesa i učiniti im kraj, proslavljenim pred kra­ljevima, svojim poslanikom pred narodom, poznavaocem slave Božje i glasa Svevišnjega, čuvarom zapovijedi i Zakona života i znanja’, Bog je, rekoh, iz ljubavi prema Mojsiju, hranio svoj narod kruhom anđeoskim­ i darovao mu kruh s neba posve gotov, bez muke, koji je u sebi sadržavao svaku slast i svaki ugodan okus. I sjetite se dobro onoga što kaže ‘Mudrost’ i budući da je dolazio s neba od Boga i pokazivao nje­govu nježnost prema sinovima, za svakoga je imao okus kakav je svaki pojedini želio i svakome je davao željene učinke, pošto je bio koristan malom djetetu, još nesavršena želuca kao i odraslome snažnoga apetita i probave, nježnoj djevojci kao i oronulom starcu.

Daj nam, Gospodine, toga kruha i više nećemo umrijeti

Taj tajanstveni kruh preokrenuo je zakone elemenata da posvjedoči da nije čovjekovo djelo; zato je odolijevao vatri, on koji bi se rastopio o rađanju sunca kao sla­na. Ili bolje: vatra bi, i dalje govori Mudrost, zaboravila vlastitu na­rav iz poštovanja prema djelu Boga svojega Stvoritelja i prema potreba­ma Božjih pravednika; tako, dok običava usplamtjeti i mučiti, tu je pos­tala blaga da bi koristila onima koji su se uzdali u Gospodina.

Radi toga je, onda, mijenjajući se na sve načine, poslužila milosti Gospodinovoj, hraniteljici sviju, po volji onoga koji moljaše vječnoga Oca kako bi ljub­ljeni sinovi naučili da ljude ne hrani proizvodnja plodova, nego Gospo­dinova riječ uzdržava onoga koji vjeruje u Boga. Zaista, nije uništavala slatku manu kao što je mogla, ni ako je plamen bio velik i jak, a bilo je dovoljno blago jutarnje sunce da je rastopi kako bi se ljudi sjećali i nau­čili da Božje darove treba tražiti od početka dana i života i da treba pretjecati svjetlost da bismo ih dobili i ustajati u prvi jutarnji sat da hva­limo ‘Vječnoga’.

To je ‘mana’ naučila Hebreje. A ‘Ja’ vas podsjećam na to, jer je duž­nost koja traje i trajat će do kraja vjekova. Tražite Gospodina i njegove nebeske darove ne ljenčareći u postelji do kasnih sati dana ili života. Ustajte da ga hvalite još prije negoli ga slavi sunce koje se rađa i hranite se njegovom riječi koja posvećuje i čuva i vodi u pravi Život. Nije vam Mojsije dao nebeski kruh, nego ga je, uistinu, dao Bog Otac, a sada je, uisti­nu, nad istinama moj Otac, onaj koji vam daje pravi Kruh, novi Kruh, vječni Kruh, koji silazi s Neba, Kruh milosrđa, Kruh života, Kruh koji daje Život svijetu, Kruh koji utažuje svaku glad i oduzima svaku slabost, Kruh koji onome koji ga uzima daje vječni Život i vječnu radost.”

“Daj nam, Gospodine, toga kruha i više nećemo umrijeti.”

“Umrijet ćete kao što umire svaki čovjek, ali ćete uskrsnuti na vječni Život ako se budete sveto hranili ovim Kruhom, jer on čini da onaj koji ga jede bude neraspadljiv. Što se tiče dati vam ga, bit će dan onima koji ga mole u Oca mojega sa čistim srcem, ispravnom nakanom i svetom ljubavi.

Radi toga sam naučio govoriti: ‘Daj nam Kruh svagdaš­nji’. Ali, oni koji se njimebudu nedostojno hranili postat će vrtlog pa­klenih crvi, kao gomeri ‘mane’ sačuvane
protiv primljene naredbe. I taj ‘Kruh zdravlja i života’ postat će za njih ‘smrt i osuda’. Jer, će oni, koji ovaj ‘Kruh’ budu stavljali na pokvaren i smradan duhovni stol i koji ga budu oskvrnjivali miješajući ga sa sabiralištem svojih neizlječivih strasti, počinjati najveće svetogrđe. Za njih bi bilo bolje da ga nisu nikada uzeli!”

A ovo je Volja Oca mojega, Oca koji me je poslao: da ne izgubim nijednoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrisim u posljednji dan. A Volja je ‘Oca’, koji me je poslao, da tko god poznaje Sina i vjeruje u Njega ima Život vječni i da ga ‘Ja’ mogu uskrisiti u posljednji Dan, videći da je hranjen vjerom u Mene i da je označen mojim pečatom

“Ali, gdje je taj Kruh? Kako se može naći? Koje mu je ime?”

“Ja sam Kruh Života. U Mene se može naći. Njegovo ime je Isus. Tko dođe k Meni, više neće gladovati i tko vjeruje u Mene, ni­kada više neće žeđati, jer će se nebeske rijeke izliti u njega gaseći sva­ki materijalni žar. Sada sam vam rekao. Sada ste me upoznali. A, ipak, ne vjerujete. Ne možete vjerovati da je sve u ‘Meni’. A, ipak, je tako. U Meni je sve Božje blago. I Meni je dano sve što pripada zemlji; stoga su u Meni ujedinjena slavna Nebesa i vojujuća zemlja, u Meni je, štoviše, mnoštvo preminulih u milosti Božjoj koji trpe i iščekuju, jer u Meni i za Mene je svaka moć. I ‘Ja’ vam kažem: sve što mi da je Otac doći će k Meni. I onoga koji dolazi k Meni neću otjerati, jer sam sišao s Neba ne da vršim svoju volju, nego volju ‘Onoga’ koji me je poslao. A ovo je Volja Oca mojega, Oca koji me je poslao: da ne izgubim nijednoga od onih koje mi je dao, nego da ih uskrisim u posljednji dan. A Volja je ‘Oca’, koji me je poslao, da tko god poznaje Sina i vjeruje u Njega ima Život vječni i da ga ‘Ja’ mogu uskrisiti u posljednji Dan, videći da je hranjen vjerom u Mene i da je označen mojim pečatom.”

U sinagogi i izvan nje nemalen je žamor zbog novih i smionih Učiteljevih riječi. A On, pošto se časkom odmorio, svrati oči koje iskre od ushićenja onamo gdje se više mrmlja, a to su upravo skupine u kojima ima Judejaca. Nastavi govoriti:

“Zašto mrmljate među sobom? Da, ‘Ja’ sam Sin Marije iz Nazareta, kćeri Joakima od koljena Davidova, djevice posvećene u Hramu, a zatim udate za Josipa Jakovljeva od koljena Davidova. Vi ste mnogi poznavali pravednike, koji su dali život Josipu, kraljevskom drvodjelji i Mariji, djevici baštinici kraljevskoga koljena. To vas nutka da kažete: ‘Kako ovaj može reći da je sišao s Neba?’ i u vama se rađa sumnja.

Podsjećam vas na proroke s njihovim proroštvima o ‘Utjelovlje­nju Riječi’. Podsjećam vas, također, kako je još više za nas Izraelce, nego za bilo koji drugi narod nesumnjivo da ‘Onaj’ kome se ne usuđuje­mo spomenuti imena, ne bi mogao sebi dati Tijelo po zakonima čo­vječanstva i k tome propaloga čovječanstva. Ako se Prečisti, Nestvoreni ponizio dotle da postane ‘Čovjekom iz ljubavi prema čovjeku’, nije mogao nego odabrati ‘krilo Djevice’, čišće od ljiljana da svoje Bo­žanstvo zaodjene Tijelom.

‘Ja’ sam ‘sišao s Neba’ da izvršim odluku svoga Oca, odluku da spasi ljude

Kruh koji je sišao s neba u vrijeme Mojsijevo bio je stavljen u zlatnu škrinju pokrivenu ‘Pomirilištem’, čuvanu od keruba, iza šatorskih zastora. A s ‘Kruhom’ bila je i ‘Riječ Božja’. I pra­vedno je bilo da tako bude, jer darove Božje i ploče njegove presvete Riječi, valja nada sve poštivati. Ali, što onda mora da je Bog pripravio za samu svoju Riječ i za ‘pravi Kruh’ koji je došao s Neba ? Škrinju nepovredivu i dragocjeniju od zlatne škrinje, pokrivenu dragocjenim ‘Pomirilištem’ njezine čiste volje da se žrtvuje, čuvanu od Božjih keru­ba, zastrtu velom djevičanske bjeline, savršene poniznosti, uzvišene ljubavi i svih najsvetijih kreposti. Dakle?

Zar još ne razumijete, da je moje Očinstvo u Nebu i da ‘Ja’ stoga odande dolazim? Da, ‘Ja’ sam ‘sišao s Neba’ da izvršim odluku svoga Oca, odluku da spasi ljude, prema onome što je obećao u samom času osude, a ponovio Patrijarsima i Prorocima.

Vjeru daje Bog onomu u koga je duša dobre volje. Zbog toga nitko ne može doći k Meni, ako ga ne dovede k Meni moj Otac, videći da je taj u tminama, ali da ispravno želi svjetlost

Ali, to je vjera. A vjeru daje Bog onomu u koga je duša dobre volje. Zbog toga nitko ne može doći k Meni, ako ga ne dovede k Meni moj Otac, videći da je taj u tminama, ali da ispravno želi svjetlost. Kod ‘Proroka’ je pisano: ‘Svi će biti poučeni od Boga’. Eto. Rečeno je. Bog je onaj koji ih poučava, kamo moraju ići, da bi ih Bog poučio. Tko god je, dakle, čuo Boga gdje mu govori na dnu njegova pravičnoga srca, naučio je od Oca da dođe k Meni.”

“A tko je, po tvome, čuo Boga ili vidio njegovo Lice?” – pita više njih, koji počinju pokazivati znakove razdraženosti i sablažnjenosti. I završe: “Ti buncaš, ili pak živiš u oblacima.” “Nitko nije vidio Boga, osim ‘Onoga’ koji je od Boga; taj je vidio Oca. A taj sam ‘Ja’. A sada, čujte ‘Vjerovanje’ budućega Života, bez ko­jega se čovjek ne može spasiti.

Uistinu, uistinu vam kažem, da onaj koji vjeruje u Mene ima Ži­vot vječni. Uistinu, uistinu vam kažem, da sam ‘Ja Kruh vječnoga Ži­vota’. Vaši oci jeli su manu u pustinji i pomrli. Jer, mana je bila sveta hrana, ali vremenita i davala je život koliko je trebalo da se stigne u zemlju, što ju je Bog obećao svome narodu. Ali, mana koja sam ‘Ja’ neće biti ograničena, ni s obzirom na vrijeme niti na moć. Nije samo nebes­ka, nego je božanska i proizvodi ono što je božansko: neraspadljivost, besmrtnost onoga što je Bog stvorio na svoju sliku i priliku. Ona neće trajati četrdeset dana, četrdeset mjeseci, četrdeset godina, četr­deset stoljeća; nego će trajati dok bude trajalo ‘Vrijeme’ i davat će se svima onima koji budu imali svetu i Gospodinu ugodnu glad za njom. On će kliktati od radosti što se može davati bez mjere ljudima radi kojih se je utjelovio, da bi imali ‘Život’ koji ne umire.

Ovaj nauk je previše mučan i ovaj govor je previše tvrd!

Ja se mogu davati, Ja se mogu pretvoriti iz ljubavi prema ljudima tako, da kruh postane Tijelo i da Tijelo postane Kruh, da utaži duhov­nu glad ljudi koji bi bez te hrane umrli od gladi i od duhovnih bolesti. Ali, ako netko bude s pravednošću u duši jeo od ovoga Kruha, taj će živjeti uvijeke. Kruh što ću ga ‘Ja’ dati bit će moje ‘Tijelo’ žrtvovano za ‘Život svijeta’, bit će moja ‘Ljubav’ rasijana po Božjim kućama, da k Sto­lu Gospodinovu dođu svi oni koji ljube ili su nesretni i da zadovolje svoju potrebu sjediniti se s Bogom i da nađu olakšanje u svojim jadi­ma.”

“Ali, kako možeš dati svoje tijelo da ga jedemo? S kime si nas zamijenio? Sa krvoločnim zvijerima? Sa divljacima? S ubojicama? Nama je odvratna krv i zločin.”

“Uistinu, uistinu vam kažem, da je čovjek mnogo puta više (zločest) nego zvijer i da grijeh ljude čini više (pokvarenijima i zločestijima) nego (kod) divljaka, da oholost izaziva ubilačku žeđ i da se neće svima, ovdje prisutnima, gaditi krv ni zločin.

I ubuduće će čovjek biti takav, jer ga Sotona, putenost i oholost čine zvjerskim. Stoga, trebate jer je potrebnije nego ikada, da čovjek liječi sama sebe od užasnih klica (svijeta, tijela, sotone) sa ulijevanjem Svetoga. (Primanje Sv. Sakramenata)

Uistinu, uistinu vam kažem, da ako ne budete jeli ‘Tijela Sina čo­vječjega’ i ne budete pili njegove ‘Krvi’, nećete imati ‘Života u sebi’. Tko dostojno jede ‘moje Tijelo’ i pije ‘moju Krv’ ima ‘Život vječni’ i ‘Ja’ ću ga uskrisiti u’posljednji Dan’. Jer, moje je Tijelo, uistinu, jelo i moja je Krv, uistinu, piće.

jer da bi se mogao hraniti mojim ‘Tijelom i mojom Krvlju’, braniti će sebi grijehe i živjet će uspinjući se i svoj će uspon završiti do nogu ‘Vječnoga’

Tko jede moje Tijelo i pije ‘moju Krv’ ostaje u meni i ‘Ja’ u njemu. Kao što je ‘Mene’ poslao živi’ Otac’ i ‘Ja’ živim po ‘Ocu’, tako će i onaj koji ‘Mene’ jede živjeti po ‘Meni’ i ići će kamo ga pošaljem i činit će što ‘Ja’ hoću i živjet će strogo, kao čovjek, a žarko kao seraf i bit će svet, jer da bi se mogao hraniti mojim ‘Tijelom i mojom Krvlju’, braniti će sebi grijehe i živjet će uspinjući se i svoj će uspon završiti do nogu ‘Vječnoga’.”

“Pa, taj je lud! Tko može živjeti na taj način? U našoj vjeri samo se svećenik mora očistiti da prinese žrtvu. Ovdje ‘On’ hoće od nas učiniti tolike žrtve svoje ludosti. Ovaj nauk je previše mučan i ovaj govor je previše tvrd! Tko ga može slušati i vršiti?” – mrmljaju nazočni, a mnogi između njih su učenici, smatrani takvima.

Svijet se razilazi komentirajući. I redovi učenika pokazuju se vrlo razrijeđenima kad u sinagogi ostanu samo Učitelj i najvjerniji. Ne bro­jim ih, ali kažem da se brojeći površno stiže ‘da i ne’ do sto. Stoga mora da je bio velik otpad i u redovima starih učenika koji su već bili u služ­bi Božjoj. Među onima koji su ostali nalaze se apostoli, svećenik Ivan i pismoznanac Ivan, Stjepan, Herma, Timonej, Hermastej, Agap, Josip, Salomon, Abel iz Betlehema galilejskoga i Abel bivši gubavac iz Korozaima sa svojim prijateljem Samuelom, Ilija (onaj koji je napustio sahranu oca da bi slijedio Isusa), Filip iz Arbele, Aser i Izmael iz Nazareta i dru­gi, koje ne poznajem po imenu.

Svi oni govore tiho među sobom komen­tirajući otpad drugih i riječi Isusove, a on stoji zamišljen prekriženih ruku naslonjen na jedan visoki štionik.

“I sablažnjavate se zbog toga što sam rekao? A ako bih vam rekao da ćete jednoga dana vidjeti ‘Sina čovječjega’ gdje uzlazi na Nebo, gdje je prije bio i sjeda tik do Oca? A što ste razumjeli, usvojili, povjerovali do sada ? I čime ste čuli i usvojili? Zar samo s ljudskošću? Duh je onaj koji oživljava i koji je važan. Tijelo ne služi ničemu. Moje su riječi duh i život i treba ih čuti i razumjeti duhom da bi se imao život po njima.

Ali, među vama ima mnogo onih kojima je duh mrtav, jer je bez vjere. Mnogi od vas ne vjeruju istinski. I uzalud se nalaze uza Me. Zbog toga neće imati Života, nego Smrt. Jer se tu nalaze, kako sam vam rekao na početku, ili zbog radoznalosti, ili zbog ljudskoga zadovoljstva, ili gore: s još nedostojnijim nakanama. Nisu ovamo dovedeni od Oca za nagradu za njihovu dobru vjeru, nego od Sotone. Uistinu, nitko ne može doći k Meni ako mu nije dano od Oca mojega. Samo idite, vi koji se s mukom zadržavate, jer se na ljudsku stidite napustiti me, ali se još više stidite os­tati u službi Jednoga koji vam se čini ‘lud i tvrd’. Idite. Bolje da ste da­leko nego ovdje da škodite.”

Povlače se i mnogi drugi između učenika, među kojima pismoznanac Ivan i Marko, opsjednuti Gerazenac, izliječen kad je (Isus) zloduhe poslao u svinje. Dobri učenici se savjetuju i trče za tim vjerolomcima i nastoje zaustaviti ih. U sinagogi su sada Isus, upravitelj sinagoge i apostoli…

Isus se obrati apostolima koji stoje u jednom kutu zbunjeni i kaže: “Hoćete li i vi otići?” To kaže bez gorčine i bez žalosti, ali vrlo ozbiljno. Kaže mu Petar s bolnom naglošću:

“A kamo hoćeš da idemo, Go­spodine? Kome? Ti si naš život i naša ljubav. Samo Ti imaš riječi Ži­vota vječnoga. Mi smo spoznali da si Ti Krist, Sin Božji. Protjeraj nas, ako hoćeš. Ali, sa svoje strane mi te nećemo ostaviti, ni… ni onda ako nas više ne bi ljubio…” I Petar nečujno plače velikim suzama… Plaču otvoreno i Andrija, Ivan, dva sina Alfejeva, a ostali, blijedi ili crveni od uzbuđenja, ne plaču, ali je očito da im je teško. “Zašto bih vas morao protjerati? Zar nisam bio ‘Ja’ onaj koji sam izabrao
vas ‘Dvanaestoricu’?…”

Jair se razborito udaljio da ostavi Isusa slobodnim da utješi ili ukori svoje apostole. Isus, koji je opazio da se on šutke povukao, sjeda­jući klonuo kao da ga otkriće koje iznosi stoji većega napora negoli ga ‘On’ može podnijeti, onako umoran, ojađen, rastužen kaže: “Ipak, jedan od vas je zloduh.”

Riječ polagana, strahovita pade u sinagogi, u kojoj je veselo samo svjetlo mnogih svjetiljaka… i nitko se ne usuđuje išta kazati. Ali, se gle­daju međusobno sa strahovitom jezom i mučnim istraživanjem, a s još mučnijim i dubljim pitanjem ispituje svatko sam sebe…

Nitko se kroz neko vrijeme ne miče. I Isus ostane sam na svome sjedalu, ruku skrštenih na koljenima, spuštena pogleda. Napokon ga podigne i kaže: “Dođite. Još nisam gubavac! Ili me smatrate takvim?…”

Tada Ivan potrči naprijed, ovije mu se oko vrata govoreći: “Onda s Tobom u gubu, moja jedina ljubavi ! S Tobom u osudu, s Tobom u smrt, ako misliš da te to čeka …” A Petar klizne k njegovim nogama, pa ih uhvati i stavi na ramena jecajući: “Ovdje, pritišći, gazi! Ali, mi ne daj misliti da nemaš povjerenja u svoga Šimuna.”

Ostali, videći da Isus miluje prvu dvojicu, dođu naprijed i ljube Isusa u haljinu, u ruke, u kosu… Samo se Juda usudi poljubiti ga u lice.

Isus naglo ustane i gotovo ga oštro odgurne, tako je skok iznena­dan i kaže: “Idimo kući. Sutra uvečer, noću, krenut ćemo s lađama u Hipon.”

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor