VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Ovo je Sin moj ljubljeni Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana i povede ih na goru visoku, u osamu, same, i preobrazi se pred njima. I haljine mu postadoše sjajne, bijele veoma – nijedan ih bjelilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem te razgovarahu s Isusom. A Petar prihvati i reče Isusu: »Učitelju, dobro nam je ovdje biti! Načinimo tri sjenice: tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu.« Doista nije znao što da kaže jer bijahu prestrašeni. I pojavi se oblak i zasjeni ih, a iz oblaka se začu glas: »Ovo je Sin moj ljubljeni! Slušajte ga!« I odjednom, obazrevši se uokolo, nikoga uza se ne vidješe doli Isusa sama.
Dok su silazili s gore, naloži im da nikomu ne pripovijedaju što su vidjeli dok Sin Čovječji od mrtvih ne ustane. Oni održaše tu riječ, ali se među sobom pitahu što znači to njegovo »od mrtvih ustati«.

Riječ Gospodnja. (Mk 9, 2-10)

Tko od ljudi nije vidio, barem jedanput, vedru ožujsku zoru? Ako takav postoji, velik je nesretnik, jer ne pozna najljepši dar probuđe­ne prirode u proljeće, koja je ponovno postala djevičanska, djetinje nevina, kakva je morala biti prvoga dana.

Isus, apostoli i učenici hodaju u tom daru, čistom u svakom po­gledu. Tu je svježa rosna travica, cvjetići što se upravo rastvaraju, po­put novorođenčadi, u prvom osmijehu danjega svjetla. Ptice se bude uz šuštanje krila i izgovaraju prvi upitni “ćip?”, kao uvod u njihova pijevna čavrljanja čitavog dana. Miris, pak zraka, zbog umivanja rosom i odsutnosti čovjeka, noću je izgubio svu prašnjavu zasićenost, zadimljenost i zadah ljudskih tijela. S Isusom i njegovom pratnjom je, također, Šimun Alfejev. Idu u pravcu jugo-istoka, prelaze preko brežuljaka koji prave vijenac oko Nazareta, gaze preko nekog potoka, prolaze neku usku ra­van stisnutu između nazaretskih brežuljaka i skupine brda prema is­toku. Pred ovim brdima stoji krnji čun Tabora, koji me, malo čudno, podsjeća svojim vrškom na dvorogi šešir naših karabinjera gledan u profilu:

“Petar, Ivan i Jakov Zebedejev neka dođu sa Mnom na brdo. Vi se raziđite uz njegovo podnožje, razmjestite se po putovima
oko njega i propovijedajte Gospodina. Pred večer želim ponovno biti u Nazaretu. Ne udaljujte se, dakle, mno­go. Mir s vama.”

Dođu do njega. Isus se zaustavi pa kaže: “Petar, Ivan i Jakov Zebedejev neka dođu sa Mnom na brdo. Vi se raziđite uz njegovo podnožje, razmjestite se po putovima
oko njega i propovijedajte Gospodina. Pred večer želim ponovno biti u Nazaretu. Ne udaljujte se, dakle, mno­go. Mir s vama.” Pa, okrenuvši se prema trojici pozvanih, reče: “Idimo.” I stade se uspinjati, ne okrećući se natrag i to tako brzim kora­kom da je umorio Petra i učinio da mu ostane otraga.

U času predaha, Petar crven i oznojen, upita ga s velikim uzda­hom: “Ali, kamo idemo? Nema kuća na brdu. Na vrhu je ona stara utvr­da. Hoćeš li tamo poći propovijedati?”

“Mogao sam poći drugim obronkom. Ali, vidiš da mu okrećem leđa. Nećemo ići utvrđavu, a oni koji su tamo neće nas ni vidjeti. Idem se sjediniti sa svojim Ocem, pa
sam htio da i vi budete sa Mnom, jer vas ljubim. Hajdemo, brže!”

“Oh. moj Gospodine! Ne bismo li mogli ići malo polakše, a dotle razgovarati o svemu što smo jučer čuli i vidjeli i što nas je, razgovarajući o tome, cijele noći držalo budnima?”

“Na sastanak s Bogom ide se žurno. Hrabro, Šimune Petre! Ta­mo gore, dat ću da se odmorite.” I ponovno se stane uspinjati…

S mojim sam Isusom sada na visokom brdu. S Isusom su Petar, Jakov i Ivan. Uspinju se još na više i oko kruži po širokim prostranstvima, što ih lijepi vedri dan čini vidljivima do pojedinosti sve do daljina.

Brdo nije dio nekog planinskog lanca, kao što je to u Judeji; diže se samotno, a s obzirom na mjesto gdje se nalazimo, istok nam sto­ji sučelice, sjever na lijevo, jug s desna, a otraga prema zapadu je vršak koji se uzdiže još kojih stotinjak koraka.

Vrlo je visoko i oko slobodno gleda široko područje. Genezaretsko jezero izgleda kao komadić neba, koje je sišlo u zemaljsko zelenilo. To je modar tirkiz u ovalnom obliku, zatvoren smaragdima različitih preljeva, zrcalo koje podrhtava i nabire se na laganom vjetru, po kojem klize, živošću galebova, lađe s raširenim jedrima, lagano nagnute prema plavetnim valovima, upravo dražesno, poput snježno bijelog leta vodo­mara, koji klizi nad valom u potrazi za plijenom. A, onda gle, iz modrog prostranstva izlazi jedna žila nešto slabijeg plavetila, tamo gdje je obala najšira, a najtamnijeg, tamo gdje se obale približuju i gdje je voda dublja i tamnija zbog sjene što je tu bacaju stabla što snažno rastu uz rijeku, hranjena njezinom vlagom. Jordan izgleda kao gotovo ravan potez kis­tom u zelenilu ravnice. Seoca su rasuta po ravnici s ove i s one strane rijeke.

Mora da je proljeće, možda ožujak, ako računam prostranost Palestine (Izraela)­, jer vidim da je žito već poraslo, no, još zeleno, leluja kao sinje more. I vidim latice najranije sazrelih voćaka kako se poput bijelih i ru­menih oblačića talože na ovo malo biljno more…

Neka su zapravo pregršt kuća, druga su nešto veća i već naliče na gradiće. Glavne su ceste blijedo-žute crte među zelenilom. Ali ovdje, uz brdo, ravnica je mnogo bolje obrađena i plodna, vrlo lijepa. Vidi se razno raslinstvo s njihovim raznovrsnim bojama, kako se smiješi krasnom suncu što sjaji s vedroga neba.

Mora da je proljeće, možda ožujak, ako računam prostranost Palestine (Izraela)­, jer vidim da je žito već poraslo, no, još zeleno, leluja kao sinje more. I vidim latice najranije sazrelih voćaka kako se poput bijelih i ru­menih oblačića talože na ovo malo biljno more. A onda, cvjetne livade s bujnim sijenom, na kojima ovce što pasu, izgledaju kao hrpice snijega pobacane amo-tamo po zelenilu. Sasvim blizu brda, na niskim i malim brežuljcima, kao na svom te­melju, nalaze se dva gradića, jedan prema jugu, drugi prema sjeveru. Naj­plodniji dio ravnice proteže se posebno i obilnije prema jugu.

Isus, poslije kratke stanke, na svježini male skupine stabala, a ta je stanka napravljena sigurno iz smilovanja prema Petru, koji se kod uspinjanja očito muči, stane ponovno uzlaziti. Ide skoro do vrha, na kojem je travnata visoravan oko koje su stabla u polukrugu prema obronku .

“Odmorite se, prijatelji. Ja idem tamo da se pomolim.” I rukom pokaže na veliki kamen, pećinu koja izbija iz brda i koja stoga ne stoji prema obronku, nego prema unutrašnjosti, prema vršku

“Odmorite se, prijatelji. Ja idem tamo da se pomolim.” I rukom pokaže na veliki kamen, pećinu koja izbija iz brda i koja stoga ne stoji prema obronku, nego prema unutrašnjosti, prema vršku.

Isus poklekne na travnatu zemlju, te nasloni ruke i glavu na hrid, u položaju kako će ga imati kod molitve i u Getsemaniju. Sunce u nj ne udara, jer ga štiti vršak brda. Ali, sva ostala travnata čistina je sva obasjana suncem, sve do sjene što je prave stabla i u kojoj su posjedali apostoli.

Petar izuje sandale, te otresa prašinu i kamenčiće, pa stoji tako izuven, s umornim nogama na svježoj travi, gotovo prostrt, s glavom na zelenom busenu koji strši više od ostalih, kao na jastuku. Jakov ga oponaša, ali da bi stao komotno traži trupac od stabla na kojega položi svoj plašt, a na nj svoja pleća. Ivan sjedi i promatra Učitelja.

Ni jedan od trojice ne spava duboko, nego su u onoj ljetnoj pospanosti koja zamagljuje. Prodrma ih tako živa svjetlost, da poništava sjaj sunca i proširuje se i prodire, čak ispod zelenih grmova i stabala pod kojima se nalaze. Prestrašeni otvore oči i ugledaju Isusa preobraženog

Ali, tišina mjesta, svježi povjetarac, šutnja i umornost pobijediše i njega, pa mu se glava spušta na prsa, a isto tako vjeđe na oči. Ni jedan od trojice ne spava duboko, nego su u onoj ljetnoj pospanosti koja zamagljuje.

Prodrma ih tako živa svjetlost, da poništava sjaj sunca i proširuje se i prodire, čak ispod zelenih grmova i stabala pod kojima se nalaze. Prestrašeni otvore oči i ugledaju Isusa preobraženog. On je sada, potpuno onakav, kako ga vidim u viđenjima Raja. Jasno, bez Rana i bez stijega Križa. Ali, veličanstvo Lica i Tijela je jednako, jednaka je sjajnost, jednaka je haljina koja se od crvenotamne pretvorila u odsjaj dijamanta i bisera, nematerijalna tkanina koja ga prekriva na Nebu.

Njegovo je Lice sunce najintezivnijega zvjezdanog sjaja, na kojem pro­sijavaju oči od safira. Izgleda viši, kao da mu je proslava uvećala stas. Ne bih znala reći da li sjajnost, koja čak i visoravan čini fosforescentnom, proizlazi sva iz Njega, ili se s njegovom svjetlošću pomiješala, usredo­točena na svom Gospodinu, sva svjetlost koja se nalazi u Svemiru i na Nebu. Znam da je to nešto neopisivo.

Isus je sada na nogama, rekla bih, dapače, da je uzdignut sa zemlje, jer između Njega i zelenila livade je neko kao isparivanje svjetla, prostor svjetla na kojem kao da se On uzdiže.

Ali, to je svjetlo tako živo da bih se mogla i prevariti, a to što ne vidim više zelenilo trave pod Isusovim stopalima, možda je izazvano od ovog jakog svjetla koje treperi i leluja se kao što se nekad opaža u velikim vatrama. Ti su svijetli valovi bijele boje, usijane. Isus stoji uzdignuta Lica prema nebu i smiješi se svojem vi­đenju koje ga uzdiže.

Apostoli su nad tim gotovo ustrašeni i dozivaju ga, jer ne izgleda im više njihov Učitelj, toliko je preobražen

Apostoli su nad tim gotovo ustrašeni i dozivaju ga, jer ne izgleda im više njihov Učitelj, toliko je preobražen. “Učitelju, Učitelju”, – do­zivaju tiho, ali s čeznućem.
On ne čuje.

Svjetlost se poveća još od dva plamena koja su sišla s neba i pos­tavila se s jedne i s druge strane Isusu. Kada su se učvrstili na visoravni, rastvori se njihova koprena i ukažu se dvije dostojanstvene i svijetle ličnosti.

“U zanosu je” – kaže Petar dršćući. “Što to gleda?”
Trojica su ustala na noge. Htjeli bi se približiti Isusu, ali se ne usu­đuju.

Svjetlost se poveća još od dva plamena koja su sišla s neba i pos­tavila se s jedne i s druge strane Isusu. Kada su se učvrstili na visoravni, rastvori se njihova koprena i ukažu se dvije dostojanstvene i svijetle ličnosti. Jedan stariji, oštra i stroga pogleda i s dugom bradom razdje­ljenom na dva dijela. Sa njegova čela izlaze zrake svjetla po čemu za­ključujem da je to Mojsije. Drugi je mlađi, mršav, bradat i rutav kao Kr­stitelj, a rekla bih da njemu sliči po stasu, mršavosti, izgledu i strogosti. Dok je svjetlost Mojsijeva sjajno bijela kao i Isusova, napose, u zrakama na čelu, ona koja izbija iz Ilije više je svjetlost sunca, svjetlost žive vatre.

Dvojica ‘Proroka’ zauzeše stav poštovanja pred svojim ‘Utjelovlje­nim Bogom’ i premda im ‘Ovaj’ govori s prisnošću, oni ne napuštaju svoj stav poštovanja. Ne razumijem nijedne riječi što su izgovorene.

Trojica Apostola padoše na koljena dršćući, s licem među ruka­ma. Htjeli bi vidjeti, ali ih je strah. Konačno, Petar progovori: “Učite­lju, Učitelju. Čuj me.” Isus okreće pogled i smiješi se prema svome Pet­ru koji se oslobađa i kaže: “Dobro je biti ovdje s Tobom, Mojsijem i Ilijom. Ako hoćeš, napravit ćemo tri sjenice za Tebe, za Mojsija i za Iliju, a mi ćemo biti tu da vam služimo …”

Isus ga još gleda i življe mu se smiješi. Gleda, također, Ivana i Ja­kova. To je pogled koji ih grli s ljubavlju. Pa i Mojsije i Ilija gledaju tro­jicu uporno. Njihove oči sijevaju. Mora da su kao zrake koje prodiru u srca. Apostoli se ne usuđuju reći što drugo. Šute prestrašeni. Izgledaju donekle pijani kao netko koji je omamljen. Ali, kada je zavjesa, što nije magla, nije oblak, nije zraka, ovila i odijelila Trojicu proslavljenih iza zastora još svjetlijeg od one svjetlosti što ih je već okruživala i sakrila ih pogledu trojice, jedan jaki i skladan glas treperi i sobom ispunja pros­tor, trojica padoše licem na travu.

“Ovo je Sin moj ljubljeni, u kome mi je milina. Slušajte ga.”Petar bacajući se potrbuške poviče: “Smilovanje za mene grješnika! To silazi Slava Božja!” Jakov ni ne diše. Ivan šapće uzdišući kao da će skoro pasti u nesvijest: “Gospodin govori!”

“Ovo je Sin moj ljubljeni, u kome mi je milina. Slušajte ga.”Petar bacajući se potrbuške poviče: “Smilovanje za mene grješnika! To silazi Slava Božja!” Jakov ni ne diše. Ivan šapće uzdišući kao da će skoro pasti u nesvijest: “Gospodin govori!”

Nitko se ne usuđuje podignuti glavu, ni onda kada se uspostavila potpuna tišina. Ne opažaju ni da se svjetlost vraća na naravno sunčano svjetlo da pokaže kako je Isus ostao sam i da je postao običan Isus u svojoj crvenoj haljini. On hoda prema njima smiješeći se, prodrma ih, dotakne i zove po imenu.

“Ustanite. Ja sam. Ne bojte se” – reče, jer trojica se ne usuđuju po­dignuti lice i zazivaju milosrđe za svoje grijehe, bojeći se da je to ‘Anđeo Božji’ koji im hoće pokazati Svevišnjega.

“Oh, Učitelju, Bože moj!” – usklikne Petar. “Kako ćemo moći sada živjeti uza Te pošto smo vidjeli tvoju Slavu?

“Ustanite, dakle. Zapovijedam vam” – ponavlja Isus odlučno. Oni podigoše lica i vide Isusa koji se smiješi.

“Oh, Učitelju, Bože moj!” – usklikne Petar. “Kako ćemo moći sada živjeti uza Te pošto smo vidjeli tvoju Slavu? Kako ćemo moći živjeti među ljudima i mi, ljudi grešnici, sada kad smo čuli Božji Glas ?”

“Morat ćete živjeti uza Me i gledati moju slavu sve do kraja. Bu­dite toga dostojni, jer je vrijeme blizu. Slušajte Oca mojega i vašega. Vra­timo se sada među ljude,
jer sam došao da budem među njima i da ih vodim k Bogu. Idimo. Sjećajući se ovoga časa budite sveti, jaki, vjerni. Imat ćete dijela u mojoj potpunijoj slavi. Ali, ne govorite sada nikomu o ovom što ste vidjeli. Niti kolegama. Kada ‘Sin čovječji’ bude uskrs­nuo od mrtvih i povratio se u slavu Očevu, tada ćete govoriti. Jer, tada će biti potrebno vjerovati da bi se imalo udjela u mojem Kraljevstvu.”

Ali, oni koji poučavaju ‘Objavu’ ne poznaju je i ne shvaćaju je i ne vide i ne prepoznaju ni znakove vremena, ni poslanike Božje

“Ali, zar ne mora doći Ilija, da pripremi tvoje Kraljevstvo? Tako kažu rabini.”

“Ilija je već došao i pripravio put Gospodinu. Sve se događa onako kako je bilo objavljeno. Ali, oni koji poučavaju ‘Objavu’ ne poznaju je i ne shvaćaju je i ne vide i ne prepoznaju ni znakove vremena, ni poslanike Božje. Ilija se jednom vratio. Drugi put će doći kad bude bli­zu posljednje vrijeme da pripravi one posljednje za Boga. Ali, sada je došao da pripravi one prve za Krista, a ljudi ga nisu htjeli prepoznati, mučili su ga i predali na smrt. Isto će učiniti sa ‘Sinom čovječjim’, jer ljudi ne žele upoznati ono što je za njihovo dobro.”

Trojica spustiše glavu zamišljeni i silaze putem kojim su se uspi­njali, zajedno s Isusom.

…I opet Petar progovori, dok su pomalo zaostali na sredini puta:

“Ah! Gospodine! Kažem i ja kao što je jučer rekla tvoja Majka: ‘Zašto si nam to učinio?’ i još kažem: ‘Zašto si nam ovo rekao?’ Tvoje posljed­nje riječi izbrisale su radost slavnog viđenja iz naših srdaca! Ovo je veliki dan straha! Najprije nam je zadala strah velika svjetlost koja nas je pro­budila, koja je bila jača, nego da je brdo gorjelo ili kao da je sišao mje­sec sjati nad ravnicom, pred našim očima; a onda, tvoj izgled i tvoje od­vajanje od zemlje kao da si imao odletjeti odavde. Bojao sam se da se ne bi Ti, ozlojeđen zlodjelima Izraela, vratio u Nebo, makar i po odredbi Svevišnjega. A, onda, sam se prestrašio gledati kako se pojavljuje Mojsije, koga njegovi u ono vrijeme nisu više mogli gledati bez zavjese, toliko je na njegovom licu sjao Božji odraz i još je bio čovjek, a sada je blaženi duh i od Boga upaljen i Ilija … O Božjeg li milosrđa!

Mislio sam da je došao moj posljednji čas i došli su mi u pamet svi grijesi moga ži­vota, otkada sam kao dječak krao voće iz smočnice, sve do posljednjeg, kada sam te pred nekoliko dana na zlo savjetovao

Mislio sam da je došao moj posljednji čas i došli su mi u pamet svi grijesi moga ži­vota, otkada sam kao dječak krao voće iz smočnice, sve do posljednjeg, kada sam te pred nekoliko dana na zlo savjetovao. S kakvim li sam se strahom kajao! A onda, mi se učinilo da me ona dvojica pravednika lju­be… pa sam se usudio govoriti. Ali, njihova ljubav mi je zadavala strah, jer ja ne zaslužujem ljubav, takvih duhova. A onda… a onda!… Strah nad strahovima! Božji glas!… Jahve koji je govorio! Nama!
Rekao nam je: ‘Slušajte ga!’ Tebe. I Tebe je proglasio ‘Svojim ljubljenim Sinom u ko­mu je njegova naslada’. Kakvog li straha! Jahve!… Nama! Sigurno, sa­mo nas
je tvoja snaga održala u životu!… Kad si nas Ti dotaknuo, a tvoji su prsti gorjeli kao plameni šiljci, uhvatila me je posljednja strava. Držao sam da je to čas kad imam biti suđen i da me se dotiče ‘Anđeo’ da mi uzme dušu i odnese je Svevišnjemu … Ali, kako je bilo tvojoj Majci vidjeti … čuti … pa i živjeti onaj čas o kome si Ti jučer govorio, a da nije umrla. Ona koja je bila sama, onako mlada, bez Tebe?”

“Marija, Bezgrešna, nije mogla imati straha od Boga. Eva, nije imala straha, dok je bila nevina. I ‘Ja’ sam bio tu prisutan. ‘Ja’, ‘Otac’ i ‘Duh Sveti’, ‘Mi’, koji smo na Nebu i na zemlji i na svakom mjestu i koji smo imali svoj šator u Marijinom srcu” – reče milo Isus.

“Ali, što! Ali, što!… Ti si poslije govorio o smrti… I svaka je ra­dost završila… Ali, zašto upravo nama trojici sve ovo? Zar ne bi bilo dobro da si svima dao ovo
viđenje tvoje slave?”

“Upravo zato, što ‘zamirete’ kad slušate govoriti o smrti i to kaz­nenoj smrti ‘Sina čovječjega’, ‘Čovjeka—Boga’, htio sam vas ojačati za onaj čas i za uvijek s predznanjem onoga što ću ‘Ja’ biti poslije ‘Smrti’. Sjećajte se svega ovoga, da biste to u svoje vrijeme rekli. Jeste li razu­mijeli ?” “Oh! Da, Gospodine. Nije moguće zaboraviti. I bilo bi beskorisno pripovijedati. Rekli bi nam da smo ‘pijani’.”

Vraćaju se putem prema dolini. Ali, došavši do jedne točke Isus skrene jednim strmim puteljkom u pravcu Endora, to jest protiv­nom stranom od one na kojoj je
ostavio učenike.

“Nećemo ih naći” – kaže Jakov. “Sunce počinje silaziti. Očekujući ‘Tebe’ sabirat će se na mjestu gdje si ih ostavio.” “Dođi i ne bulazni.”

I doista, kako se šuma otvara prema velikoj livadi koja polagano silazi do glavne ceste, ugledaju čitavu hrpu učenika, povećanu sa zna­tiželjnim putnicima i pismoznancima, koji su stigli tko zna od kuda, kako se komešaju na podnožju brda.

Spremali smo se da dođemo na ugovoreno mjesto. Ali su nas zadržali s rasprava­ma pismoznanci i s molbama jedan tužni otac…

“A joj! Pismoznanci!… I već raspravljaju!” – reče Petar pokazujući ih. I silazi posljednje metre zlovoljan. Ali i oni odozdo su ih ugledali i ukazuju na njih, a onda
stanu trčati prema Isusu vičući: “Kako to, Učitelju, s ove strane? Spremali smo se da dođemo na ugovoreno mjesto. Ali su nas zadržali s rasprava­ma pismoznanci i s molbama jedan tužni otac.”

“O čemu ste raspravljali među sobom?”

“O jednom opsjednutom. Pismoznanci su nas ismjehivali što ga nismo mogli osloboditi. Kao glavni se isprsio Juda iz Keriota iz prkosa. Ali, bilo je uzaludno. Tada smo rekli: ‘Pokušajte vi’. Odgovorili su nam: ‘Nismo mi istjerivači duhova’. Slučajno su prolazili neki koji su dolazi­li iz Kašlot—Tabora, a među njima su bili dvojica egzorcista. Ali, ni oni ništa. Evo, oca koji te dolazi moliti. Poslušaj ga.”

Dovodio sam Ti svoga nesretnog sina da bi ga Ti oslobodio. Ti koji izgoniš zloduhe i ozdravljaš svaku bolest. Njega često obuzme nijemi duh. Kada ga spopadne, on samo ispušta promukle gla­sove, kao životinja koja se davi

I doista, naprijed stupi čovjek koji pokorno moli, poklekne pred Isusa koji je ostao na kosoj livadi, tako da je barem tri metra iznad ces­te i zato su ga svi mogli vidjeti.

“Učitelju” – reče mu čovjek, “dolazio sam sa svojim sinom u Kafarnaum tražeći Te. Dovodio sam Ti svoga nesretnog sina da bi ga Ti oslobodio. Ti koji izgoniš zloduhe i ozdravljaš svaku bolest. Njega često obuzme nijemi duh. Kada ga spopadne, on samo ispušta promukle gla­sove, kao životinja koja se davi. Duh ga baca na zemlju i on se tu valja škripajući zubima, pjeneći se kao konj koji mljaska žvalima, ranjava se ili dolazi u pogibelj da umre od gušenja ili od vatre ili da bude raznesen, jer ga je duh više puta bacio u vodu, u oganj ili niz stepenice. Pokuša­vali su tvoji učenici, ali nisu mogli. Oh, dobri Gospodine ! Smiluj se me­ni i mojemu sinu !”

Isus plamti od moći dok viče: “O pokvareni naraštaju, o ruljo sotonska, pobunjenička četo, nevjerni i okrutni puče Pakla, dokle ću još biti u dodiru s tobom? Dokle ću te morati podnositi?” Toliko je veličanstven da je nastao potpuni muk i prestaju podrugljivi podsmijesi pismoznanaca. Isus reče ocu: “Ustani i donesi mi ovamo svoga sina.”
Čovjek ode i vraća se s ostalim ljudima, usred kojih je jedan dječak od kojih dvanaest do četrnaest godina. Lijepi dječak, ali malo blesava pogleda, kao da je izbezumljen. Na čelu mu se crveni dugačka ozljeda, a niže se bijeli neki stari ožiljak. Čim je ugledao Isusa koji ga oštro gle­da svojim magnetskim očima, oglasi se promuklim glasom i stade se grčevito previjati čitavim tijelom, a onda padne na zemlju pjeneći se i okrećući očima tako da izgleda kao bijeli gomolj, dok se prevrće po zemlji s karakterističnim grčevima padavičara.

Dovodio sam Ti svoga nesretnog sina da bi ga Ti oslobodio. Ti koji izgoniš zloduhe i ozdravljaš svaku bolest. Njega često obuzme nijemi duh. Kada ga spopadne, on samo ispušta promukle gla­sove, kao životinja koja se davi

Isus pođe nekoliko koraka naprijed da bi mu bio blizu i kaže: “Otkada mu se to događa? Govori glasno, da svi čuju.” A čovjek, dok se krug svjetine stišće oko njega, a pismoznanci se propinju iznad Isusa kako bi dominirali u tom prizoru, jaučući kaže: “Još od djetinjstva. Rekoh ti: često pada u vatru, u vodu, ili sa stepeni­ca i stabala, jer ga duh nenadano napada i baca ga tako da ga dokrajči. Pun je ožiljaka i opeklina. Velika je stvar što nije oslijepio od plamena na ognjištu. Nije ga mogao izliječiti nijedan liječnik, ali ni jedan istjerivač duhova (zloduha – egzorcist), a nisu to mogli ni tvoji učenici. Ali, Ti, kojem tako čvrsto vjeru­jem, možeš nešto, smiluj nam se i pomozi namc.” “Ako možeš tako vjerovati, sve mi je moguće, jer se sve daje onomu koji vjeruje.” “Oh, Gospodine, ja vjerujem ! Ali, ako još dovoljno ne vjerujem. Ti umnoži moju vjeru, da bude potpuna i da zadobije čudo” – reče čo­vjek plačući na koljenima kraj sina koji se grčio više nego ikada.

Isus se uspravi, povuče se dva koraka natrag, pa dok svjetina, kao nikada, stišće sve u krug, jako poviče: “Prokleti duše, koji dječaka či­niš gluhim i nijemim i mučiš ga. Ja, ti zapovijedam: izidi iz njega i ne vraćaj se u nj nikada više!”

Dječak, još povaljen na zemlji, pravi strašne skokove, postavlja glavu i noge u luk, ispušta neljudske glasove, a onda, nakon posljed­njeg skoka, pri kojem se okrene potrbuške, udari čelom i ustima o hrid koja je stršila iz trave i koja je postala crvena od krvi, te ostade nepomi­čan. “Mrtav je !” – viču mnogi. “Jadan dječak !” “Jadan otac!” – žaluju oni bolji.

Isus ga privuče k Sebi, zapovijedi da ustane na noge i preda ga ocu. Svjetina viče od oduševljenja, a pismoznanci bježe praćeni porugama mnoštva…

A pismoznanci se podsmjehuju: “Dobru ti je uslugu učinio Nazarenac!” ili “Učitelju, kako je? Ovog puta te je Belzebub obrukao…” i otrovno se smiju.

Isus ne odgovara nikomu. Pa, ni ocu koji je okrenuo sina, te mu otire krv sa ranjenog čela i izranjenih usana, uzdišući i zazivajući Isusa. I ‘Učitelj’ se sagnu, te uzme za ruku dječaka. A ovaj otvori oči uz duboki uzdah, kao da se je probudio oda sna, sjedne i smiješi se. Isus ga privuče k Sebi, zapovijedi da ustane na noge i preda ga ocu. Svjetina viče od oduševljenja, a pismoznanci bježe praćeni porugama mnoštva…

“A sada idimo” – reče Isus svojim učenicima. Pa, otpustivši mnoš­tvo, zaobilazi obronak brda i dođe na put kojim su išli jutros.

Isus govori:

“Pripravio sam te da promatraš moju Slavu. Sutra je Crkva slavi. Ali, Ja hoću da je moj mali Ivan vidi u njezinoj istini da bi je bolje razumio. Ne izabi­rem te samo da upoznaš žalosti tvoga Učitelja i njegove boli. Tko zna biti sa mnom u bolima mora sa mnom imati udjela i u radosti. Hoću da ti, mali Ivane, pred svojim Isusom koji ti se ukazuje, imaš isti osjećaj poniz­nosti i kajanja kao moji apostoli. Nikada oholosti. Bila bi kažnjena time što bi me tu izgubila.

Stalno misli na tvoja pomanjkanja i na moje savršenstvo da bi imala srce oprano skrušenošću. Ali, ujedno veliko pouzdanje u Me. Ja sam rekao: ‘Ne boj­te se. Ustanite, idimo. Idimo medu ljude, jer sam došao da budem među njima. Bu­dite sveti, jaki i vjerni sjećajući se ovoga časa.’ To kažem i tebi i svim mojim lju­bimcima medu ljudima, onima koji me imaju na poseban način. Ne bojte se Mene. Pokazujem se da vas uzdignem, a ne da vas uništim.

Ustanite: radost dara neka vam dade hrabrost, a ne da vas otupi u pospanosti kvietizma, smatrajući da ste već spašeni, zato što sam vam pokazao Nebo. Idimo zajedno među ljude. Nadljudskim ukazanjima i poukama pozvao sam vas na nadljudsko djelovanje, da biste mi mogli biti od veće pomoći. Pridružujem vas mojem djelu.

Otpočinut ćemo kada ‘Vrijeme’ bude završeno

Ali, ja nisam poznavao i ne poznam odmora. Jer, kako Zlo ne miruje nikada, to i Dobro mora biti uvijek djelotvorno kako bi se što je više moguće uništilo djelo Neprijatelja. Otpočinut ćemo kada ‘Vrijeme’ bude završeno. Sada treba ići neumorno, djelovati trajno, trošiti se bez prestanka za Božje žetve. Dodir sa Mnom neka vas posvećuje, moje trajne pouke neka vas ojačaju, a moja osobita ljubav neka vas učini vjernim protiv svih zasjeda. Ne budite kao stari rabini koji su naučavali ‘Objavu’, a zatim u nju nisu vjerovali tako da nisu raspoznali, ni znakove vremena, ni poslanike Božje.

…ono što će mnogi smatrati pobjedom nad Antikristom, tj. skori mir, biti tek stanka koja će dati vre­mena Kristovom Neprijatelju da se nanovo ojača

Prepoznajte preteče Kristove u njegovom drugom do­lasku, jer snage Antikristove nastupaju i s iznimkom prema mjeri koju sam sebi postavio, jer znam da ćete se napajati na nekim istinama ne s vrhunaravnim du­hom, nego žedom ljudske znatiželje, kažem vam, uistinu, da će ono što će mnogi smatrati pobjedom nad Antikristom, tj. skori mir, biti tek stanka koja će dati vre­mena Kristovom Neprijatelju da se nanovo ojača, da zaliječi rane, da sakupi svoju vojsku za jednu još okrutniju borbu.

Vi koji ste “glasovi” ovog vašeg Isusa, Kralja nad kraljevima. Vjernoga i Istinitoga koji sudi i bori se u pravdi i bit će Pobjednik nad Zvijeri i nad njezinim slugama i prorocima, spoznajte svoje Dobro i idite uvijek za njim.

Neka vas ne zavede nikakav lažni izgled i nikakvo progonstvo da vas zas­traši. Vaš “glas” neka govori moje riječi. Vaš život neka bude za ovo djelo. Pa, ako budete na zemlji imali sudbinu jednaku Kristovoj, sudbinu jednaku sudbini Preteče i Ilije, okrutnu sudbinu ili mučnu sudbinu moralnih zlostavljanja, smiješite se svojoj budućoj i sigurnoj sudbini koju ćete imati zajedno s Kristom, s njegovim Pretečom, s njegovim Prorokom.

Jednaki u radu, u boli, i u slavi. Ovdje sam Ja Učitelj i Primjer. Tamo Ja Nagrada i Kralj. Posjedovati Mene bit će vaše blaženstvo. To će značiti zaboraviti bol. Bit će to takovo što nam nijedna ‘Objava’ nije kadra učiniti shvatljivim, jer je radost vječnoga života odviše iznad mogućnosti što jedno stvorenje još združeno s tijelom može uopće zamisliti.”

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor