VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Screenshot

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme: Isus dođe u svoj zavičaj. A doprate ga učenici. I kada dođe subota, poče učiti u sinagogi. I mnogi što su ga slušali preneraženi govorahu: »Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin, i brat Jakovljev, i Josipov, i Judin, i Šimunov? I nisu li mu sestre ovdje među nama?« I sablažnjavahu se o njega.
A Isus im govoraše: »Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.« I ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo, osim što ozdravi nekoliko nemoćnika stavivši ruke na njih. I čudio se njihovoj nevjeri.
Riječ Gospodnja. (Mk 6,1-6)

Vidim jednu četvornu ‘veliku sobu’. Kažem ‘veliku sobu’ iako shvaćam da je to nazaretska sinagoga (kako mi kaže nutarnji upozoritelj) jer nema drugog osim golih zidova žućkasto obojenih i neke vrste katedre na jednoj strani. Također, tu je i visoka polica sa svicima na sebi. Polica, nazovite to kako hoćete, ali je neka vrsta nagnutog sto­la, koji stoji na jednoj nozi i na kojem su poredani svici.

Tu ima naroda koji moli, ne kao što mi molimo, nego svi okrenuti na jednu stranu s rukama ne sklopljenima, nego po prilici kako stoji svećenik kod oltara.

Ima tu svjetiljki, koje su postavljene ovako: iz­nad katedre i polica (štionika).

Ne vidim svrhe ovom viđenju, koje se ne mijenja i koje mi ostaje tako ne po­mično kroz dosta vremena. Ali Isus mi kaže da ga napišem i to činim.

Ponovno se nalazim u Nazaretskoj sinagogi.

Sada rabin čita. Čujem pjevanje nosnog glasa, ali ne razumijem riječi izrečene u jeziku koji mi je nepoznat. Među narodom je i Isus s bratićima apostolima i s +  drugima koji su mu sigurno također rođaci, ali koje ne poznajem.

Nakon čitanja rabin upravlja pogled k mnoštvu s nijemim pita­njem. Isus ide naprijed i moli da On danas vodi sastanak.

Čujem gdje svojim lijepim glasom čita odlomak Izaije što ga Evanđelje citira:

»Duh Gospodnji je na meni…« Čujem i tumačenje što ga daje tom odlomku nazivajući se »donosiocem Dobre vijesti, za­kona ljubavi, koju prijašnju oštrinu zamjenjuje milosrđem, po kojemu će postići spasenje svi koji su zbog Adamove krivice bolesni u duhu i u tijelu, jer se bolest duha u njemu održava, pošto grijeh uvijek izaziva porok, a porok bolest, pa i fizičku. Po njemu će biti oslobođeni svi oni koji su zarobljenici Duha zla. Ja sam došao da raskinem te lance, da ponovno otvorim put k Nebu, da dadem svjetlost zasljep­ljenim dušama i sluh gluhim dušama. Došlo je vrijeme Milosti Gospodnje. Ona je među vama, ona je ova koja vam govori. Patrijarsi su željeli vidjeti ovaj dan, čije postojanje je proglasio glas Svevišnjeg, a proroci su prorekli vrijeme.
I pošto im je od nadnaravne službe pri­općeno, već znaju da se rodila zora ovoga dana i njihov ulazak u Raj sad je već blizu pa kliču u svojim dusima, sveti kojima manjka samo moj blagoslov da budu građani Neba. Vi ga vidite. Dođite k Svjetlosti koja je izašla. Lišite se svojih strasti da biste hitno išli za Kristom. Imajte dobru volju da vjerujete, da se popravite, da želite spasenje i spasenje će vam biti dano. Ono je u mojoj ruci. Jer bi bila uvreda Milosti dati ga onome koji hoće nastaviti služiti Mamonu.«

Zato vam kažem da uistinu ni jedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini

Zbornicom se diže žamor. Isus kruži pogledom. Čita na licima i u srcima pa nastavlja: »Shvaćam vašu misao. Budući da sam iz Nazareta, vi biste htjeli izuzetnu povlasticu. Ali to iz vaše sebičnosti, ne iz snage vjere. Zato vam kažem da uistinu ni jedan prorok nije dobro primljen u svojoj domovini. Druga su me mjesta primila i primat će Me s većom vjerom, pa i oni čije ime je među vama sablazan. Ondje ću Ja željeti svoje sljedbenike, dok u ovoj zemlji neću moći ništa učiniti, jer mi je zatvorena i neprijateljska. Ali vas podsjećam na Iliju i Elizeja. Prvi je našao vjeru u jedne feničke žene, a drugi u jednog Sirca. I njoj i njemu mogli su učiniti čudo. Izraelovi sinovi koji su umirali od gladi i Izraelovi gubavci nisu dobili kruha niti očišćenja, jer njihovo srce nije imalo dobre volje poput finog bisera što ga je prorok gledao. To će se dogoditi i vama, koji ste neprijateljski raspo­loženi prema Riječi Božjoj i ne vjerujete joj.«

bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda

Mnoštvo buči i proklinje i nastoji staviti ruke na Isusa. Ali ga apostoli bratići Juda, Jakov i Šimun brane, a onda bijesni Nazarećani tjeraju Isusa iz grada. Progone ga uz prijetnje, ne samo usmene, sve do vrha brda. Ali se Isus okreće, svojim magnetskim pogledom čini ih nepomičnima pa nepovrijeđen prolazi između njih iščezavajući po jednoj brdskoj stazi.

Vidim jedno maleno, veoma maleno seoce. Jednu šaku kuća.

Je­dan zaselak, kazali bismo mi danas. Smješteno je poviše od Nazareta, koji se vidi niže, a od ovog je seoca udaljen malo kilometara. Selašce vrlo bijedno.

Isus govori s Marijom sjedeći na jednom zidiću kraj jedne kućice. Možda je to neka prijateljska kuća, ili barem gostoljubiva, po istočnjačkom zakonu o gostoprimstvu. A Isus se tamo sklonio pošto je bio istjeran iz Nazareta da pričeka apostole, koji su se sigurno bili razišli po onom području dok je Isus bio kod Majke.

S Njime su samo trojica apostola-bratića, koji su ovog časa na okupu u kuhinji i razgovaraju s jednom starom ženom koju Tadej na­ziva »majkom«. Zato shvaćam da je to Marija Kleofina. To je pri­lično stara žena, a prepoznajem je kao onu koja je bila s presvetom Marijom na piru u Kani. Sigurno su se Marija Kleofina i sinovi po­vukli onamo da bi Isus i Marija mogli slobodno razgovarati.

Žalosna Marija

Marija zaklinje Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje su svi loše raspoloženi prema Njemu

Marija je žalosna. Doznala je za događaj u sinagogi pa je ucvi­ljena. Isus je tješi. Marija zaklinje Isusa da bude daleko od Nazareta, gdje su svi loše raspoloženi prema Njemu, čak i ostala rodbina, koja ga smatra luđakom željnim da izaziva neprijateljstva i svađe.

Mama, kad bi Sin čovječji morao ići jedino onamo gdje ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo

Ali Isus pravi gestu smiješeći se. Kao da kaže: »Ne ide to tako jednostavno, ne misli na to!« Ali Marija ne popušta. Onda On odgovara: »Mama, kad bi Sin čovječji morao ići jedino onamo gdje ga ljube, morao bi krenuti sa ove zemlje i vratiti se u Nebo. Posvuda imam neprijatelja. Jer Istina se mrzi, a Ja sam Istina. Ali nisam došao da nađem laganu ljubav. Došao sam da vršim Očevu volju i da otku­pim čovjeka.

Ljubav si ti, Mama, moja ljubav, ona koja mi nadok­nađuje sve. To i ovo malo stado koje svakim danom raste s pokojom ovčicom što je istrgnem vukovima strasti i donesem u Božji ovčinjak. Ostalo je dužnost. Došao sam da vršim tu dužnost i moram je vršiti i dotle da se razmrskam o kamenje srdaca koja su otporna pro­tiv dobra. Štoviše, samo kad padnem i okupam krvlju ta srca, smekšat ću ih i utisnuti u njih svoj Znak koji uništava znak Neprijateljev. Mama, za to sam sišao s Neba. Ne mogu nego željeti da to izvršim.«

»Ah Sinko! Sinko moj!« Marijin glas je bolan. Isus je miluje. Primjećujem da Marija ima na glavi, osim koprene, također i ogr­tač. Zastrta je više nego ikada, kao svećenica.

»Bit ću odsutan neko vrijeme da ti udovoljim. Kad budem blizu, obavijestit ću te.«

Ah, onaj čas! Kako srce tvoje Mame dršće zbog onoga časa! Što će ti učiniti, Sinko? Sin­ko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo?

»Pošalji Ivana. Čini mi se da malo vidim Tebe kad vidim Ivana. I njegova majka je u brizi za mene i za Tebe. Istina je, ona se nada povlaštenom mjestu za svoje sinove. Žena je i majka je, Isuse. Treba je razumjeti. Govorit će i s Tobom. Ali ti je iskreno odana. A kad se oslobodi od ljudskog shvaćanja koje vrije u njoj kao i u njezinim sinovima, kao i u drugima, kao i u svima, Sinko moj, bit će velika u vjeri. Bolno je da se svi nadaju od Tebe nekom ljudskom dobru, nek­om dobru koje ako i nije ljudsko, ipak je sebično. Ali u njima je gri­jeh sa svojom požudom. Još nije došao blagoslovljeni čas u kojemu ćeš Ti uništiti grijeh, čas kojega se tako jako bojim, mada me ljubav prema Bogu i prema čovjeku potiče da ga želim. Ah, onaj čas! Kako srce tvoje Mame dršće zbog onoga časa! Što će ti učiniti, Sinko? Sin­ko Otkupitelju, o kojemu proroci proriču takvo mučeništvo?«

»Ne misli na to, Mama. Bog će ti pomoći u onaj čas. Bog će pomoći Meni i tebi. A onda će biti mir. To ti kažem još jedanput. Sad idi, jer se spušta večer, a put je dug. Ja te blagoslivljam.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”