VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Marija, Josip i Isus bježe u Egipat jer ga Herod hoće ubiti

Foto: www.churchofjesuschrist.org

Mt 2,13-15.19-23

Uzmi dijete i njegovu majku te bježi u Egipat!

Noć je. Josip spava na svom ležaju u maloj sobici. To je miran san jednog čovjeka koji se odmara od mnogoga rada što ga je izveo u poštenju i marljivosti.

»Moramo odmah otići odavde. Ali odmah. Pripravi kovčeg i vreću i stavi unutra koliko stane. Ja ću pripraviti ostalo i nosit ću što više mogu … U zoru ćemo pobjeći…«

Vidim ga u mraku prostorije koji je jedva prekinut finom zrakom mjesečeva svjetla što prodire kroz pukotinu pritvorenog prozorskog kapka, ne potpuno zatvorenog kao da bi Josipu u maloj sobici bilo pretoplo ili da je on želio taj trak svjetla, da se lakše može ravnati za jutarnjeg osvita i ranije ustati. Ležeći na stranu, smiješi se u snu tko zna kakvoj viziji. Ali smiješak se pretvori u brigu. Kao netko koga pritišće mora, duboko uzdiše i iznenada se probudi. Sjeda na krevet, trlja oči i gleda unaokolo. Gleda prema prozorčiću odakle dolazi trak svjetla. Duboka je noć, ali on uzima haljinu koja je rastrta na dnu kreveta i dok još uvijek sjedi, navlači je na svoju bijelu tuniku s kratkim rukavima koju nosi na tijelu. Odbaci pokrivače na stranu, traži sandale po podu, koje zatim navlači i steže. Ustane na noge i pođe k vratima nasuprot svome ležaju, ne i onima koja se nalaze uz sam ležaj i što vode u sobu gdje su primljeni Mudraci. Vrškom prsta lagano kuca tako da se jedva čuje tik-tik. Mora da je čuo poziv da uđe, jer otvara s pažnjom vrata i polagano ih pritvara. Prije nego što je pošao k vratima zapalio je malu uljenu svjetiljku sa samo jednim plamenom i time si je svijetlio. Uđe. Ali u sobi malo većoj od njegove i u kojoj je niski krevetić kod jedne kolijevke, svijetli već jedno svjetlo i plamičak što titra u jednom kutu nalik je na zvjezdicu i njezina zlatna svjetla, koja dopušta da se vidi, a da ne smeta onome koji spava. Ali Marija ne spava. Kleči pokraj kolijevke u svojoj svijetloj odjeći i moli se, bdijući nad Isusom koji mirno spava.

Jedan mi je anđeo rekao: „Uzmi Dijete i Majku i bježi u Egipat“…

Isus u dobi u kojoj sam ga vidjela u viđenju Mudraca. Dijete u dobi od jedne godine po prilici, lijepo, ružičasto i plavo što spava s kovrčastom glavicom upalom u jastuk s jednom stisnutom šakicom ispod vrata.

»Ne spavaš?« pita Josip tihim i začuđenim glasom.

»Zašto? Zar Isusu nije dobro?«

»O, ne! Njemu je dobro. Molim se. Ali sigurno ću kasnije spavati. Zašto si došao, Josipe?« Marija pita ostajući na koljenima gdje bijaše.

Josip govori vrlo tiho da ne probudi Djetešce, ali uzbuđenim glasom: »Moramo odmah otići odavde. Ali odmah. Pripravi kovčeg i vreću i stavi unutra koliko stane. Ja ću pripraviti ostalo i nosit ću što više mogu… U zoru ćemo pobjeći. Učinio bih to i prije, ali moram govoriti s gospodaricom kuće…«

»Ali zašto taj bijeg?«

»Poslije ću ti objasniti bolje. To je zbog Isusa. Jedan mi je anđeo rekao: „Uzmi Dijete i Majku i bježi u Egipat“. Ne gubi vremena. Ja idem pripraviti što mogu.«

»Uzmi koliko najviše možeš. Ostalo ćemo izgubiti. Ali što više možeš uzmi. Koristit će ti jer… morat ćemo biti odsutni dugo vremena, Marijo! …«

Nije potrebno govoriti Mariji da ne gubi vremena. Tek što je čula govoriti o anđelu, o Isusu i o bijegu, shvatila je da je tu pogibelj za njezino Stvorenje i skočila je na noge bjelja u licu od voska, držeći se jednom rukom za srce, puna zebnje. I odmah se počela kretati hitra i lagana i počne spremati odjeću u kovčeg i u veliku vreću što ih je stavila na svoj još netaknuti krevet. Sigurno zabrinuta je, ali ne gubi glave i brižno uređuje stvari, ali uredno. Od vremena do vremena, prolazeći kraj kolijevke, gleda Dijete koje nevino spava.

»Trebaš li pomoć?« pita svako toliko Josip provirujući glavom kroz poluotvorena vrata.

»Ne, hvala« uvijek odgovara Marija. Samo kad je vreća puna, a mora biti teška, zove Josipa da joj pomogne svezati je i podići je s kreveta.

Ali Josip neće da bude potpomagan već čini sam, uzimajući dug omot i noseći ga u svoju sobicu. »Da uzmem i pokrivače od vune?« pita Marija.

»Uzmi koliko najviše možeš. Ostalo ćemo izgubiti. Ali što više možeš uzmi. Koristit će ti jer… morat ćemo biti odsutni dugo vremena, Marijo! …«

»Pred nama je dug i težak put, dijelom kroz brda, dijelom kroz pustinju. Isusa dobro pokrij. Noći će u brdima kao i u pustinjama biti hladne«

Josip to kaže s velikom boli. I kako je Mariji pri duši, možemo zamisliti. Uzdišući, složi svoje i Josipove pokrivače i on ih zaveže užetom.

»Poplune i madrace ostavit ćemo ovdje« kaže on dok zajedno vežu pokrivače.

»Kad bih i tri magarčića uzeo sa sobom, ne mogu ih pretovariti. Pred nama je dug i težak put, dijelom kroz brda, dijelom kroz pustinju. Isusa dobro pokrij. Noći će u brdima kao i u pustinjama biti hladne. Uzeo sam darove Mudraca, jer ondje će nam biti od velike koristi. Što imam, potrošit ću da kupim dva magarčića. Ne možemo ih vratiti natrag i zato ih moram kupiti.Idem odmah, da ne čekam zore. Znam gdje ću ih potražiti. Ti dovrši pripremanje.«

I izlazi. Marija pokupi još po koji predmet i zatim, nakon što je promatrala Isusa, izlazi i vraća se s malim haljinama, koje izgledaju još vlažne, možda su oprane dan prije. Složi ih i zamota u platno i priloži ih drugim stvarima. Više nema ništa. Okrene se unaokolo i opazi u kutu jednu Isusovu igračku: ovčica izrezana od drveta. Uzima je s jecajem i poljubi je. Drvo nosi tragove Isusovih zubića i uši su ovčice sasvim izgrizene. Marija miluje taj predmet bez vrijednosti, od siromašnog bijelog drveta, ali za Nju od velike vrijednosti, jer joj govori o Josipovoj ljubavi prema Isusu i govori joj o njezinu Djetetu. Stavi i to kraj drugih stvari na zatvoreni kovčeg. Sada stvarno nema više ništa. Samo je Isus u svojoj kolijevci. Marija misli da je dobro pripraviti i Dijete. Ide kolijevci i potrese je malo da probudi Mališana. Ali On samo malo zacvili i okrene se, nastavivši i dalje spavati.

Gleda je, začuđen, videći je da plače. Pruži jednu ručicu prema blistavim tracima suza i smoči ih u milovanju. Pun dražesti nasloni se ponovno na majčina prsa…

Marija ga polagano miluje po kovrčicama. Isus otvara ustašca da zijevne. Marija se prigiblje i poljubi ga u obraz. Isus se potpuno probudi. Otvori oči, vidi Mamu i smiješi se i pruža ručice prema Marijinim prsima.

»Da, ljubavi svoje Mame. Da, mlijeko. Prije običnog vremena… Ali Ti si uvijek spreman sisati svoju Mamu, janješce moje sveto!«

Isus se smije igrajući se nožicama izvan pokrivača, mašući ručicama, s jednom od onih dječjih radosti, tako lijepih pogledu. Upire nožicama o majčin trbuh, zgrči se u luk i stavi svoju plavu glavicu na njezina prsa. Zatim se baci unatrag i smije se, dok mu se ručice hvataju za vrpce što stišću o vrat haljinu Marijinu kušajući da je otvori. U svojoj lanenoj odječici On je prelijep, debeljuškast, ružičast kao cvijet. Marija se prigne i stojeći tako preko kolijevke kao zaštita, plače i smije se u isto vrijeme, dok Dijete cvrkuće svoje riječi koje su riječi sve dječice i u kojima je čista i ponavljana riječ »mama«. Gleda je, začuđen, videći je da plače. Pruži jednu ručicu prema blistavim tracima suza i smoči ih u milovanju. Pun dražesti nasloni se ponovno na majčina prsa, privine se sasvim na nju i miluje ju ručicama. Marija ga poljubi u kosu i uzme ga, prisloni oko vrata, sjedne i oblači ga. Evo, odječica od vune je navučena i obuvene su malešne sandalice. Daje mu mlijeko, a Isus pohlepno sisa dobro mlijeko svoje Mame i kad osjeti da mu iz desne dolazi malo, traži lijevu sisu i smije se to čineći, gledajući odozdo svoju Mamu. Zatim opet zaspi na njezinim prsima s obraščićem ružičastim i okruglim na bijeloj i okrugloj sisi.

Marija polagano ustaje i odloži ga na poplun kreveta. Pokrije ga svojim ogrtačem. Vrati se kolijevci i slaže malene pokrivače zajedno. Razmišlja bi li bilo dobro uzeti mali madrac. Tako je malen! Može se uzeti. Stavi ga, zajedno s jastukom k stvarima već stavljenim na kovčeg. I plače nad praznom kolijevkom, siromašna Mama, progonjena u svom Stvorenju. Vraća se Josip.

Dosta je da spasimo Isusa, i onda sve nam ostaje. Pa i onda kad ne bismo smjeli više vidjeti ovo nebo, ova polja, pa ni ona još draža u Galileji, uvijek bismo imali sve, jer ćemo imati Njega.

»Jesi li spremna? Je li spreman Isus? Jesi li uzela njegove pokrivače, njegov krevetić? Kolijevku ne možemo nositi, ali da barem On ima svoj madračić, siromašni Mališan koga hoće ubiti!«

»Josipe!« Marija krikne dok se hvata za Josipovu ruku.

»Da, Marijo, na smrt. Herod ga hoće ubiti… jer se boji… za svoje zemaljsko kraljevstvo, boji se tog Nevinoga, ona nečista zvijer. Što će učiniti kad shvati da je On pobjegao, ne znam. Ali, mi ćemo već biti daleko. Ne vjerujem da će se osvetiti tražeći ga sve do Galileje. Već bi mu bilo odviše teško otkriti da smo Galilejci i još manje da smo iz Nazareta i tko smo, točno uzevši. Osim da mu ne pomogne Sotona da mu zahvali što mu je vjerni sluga. Ali… ako bi se to dogodilo, Bog će nam svejedno pomoći. Ne plači, Marijo. Vidjeti te kako plačeš to mi je mnogo veća bol od ove što moramo ići u progonstvo.«

»Oprosti mi, Josipe! Ne plačem zbog sebe, niti zbog malo dobra što gubim. Plačem zbog tebe… Već si se morao toliko žrtvovati. I sada ponovno nećeš imati više ni klijenata, ni kuće. Koliko te stojim, Josipe!«

»Koliko? Ne, Marijo. Ne stojiš me. Tješiš me. Uvijek. Ne misli na sutra. Imamo bogatstvo Mudraca. Pomoći će nam u prvo vrijeme. Zatim ću naći posao. Pošten i sposoban radnik odmah prokrči put. Vidjela si ovdje. Nemam dosta vremena za posao koji imam.«

»To znam. Ali tko će te izvući iz nostalgije?«

»A tebe, tko će tebe izvući iz nostalgije za onom kućom koja ti je toliko draga?«

»Isus. Imajući Njega, imam opet ono što sam tamo imala.«

»I ja, imajući Isusa, imam domovinu koju sam očekivao do pred malo mjeseci. Imam svoga Boga. Vidiš da ništa ne gubim od onoga što mi je iznad svega drago. Dosta je da spasimo Isusa, i onda sve nam ostaje. Pa i onda kad ne bismo smjeli više vidjeti ovo nebo, ova polja, pa ni ona još draža u Galileji, uvijek bismo imali sve, jer ćemo imati Njega. Dođi, Marijo, jer zora već započinje. Vrijeme je da pozdravimo domaćicu i da natovarimo naše stvari. Sve će biti dobro.« Marija, poslušna, ustaje. Zaogrne se u ogrtač, dok Josip dovršava posljednji svežanj i izlazi natovaren njime.

Domaćica, u suzama, ljubi je i pozdravlja i otkrivajući jedan okrajak šala, poljubi u čelo Dijete koje mirno spava

Marija nježno podiže Dijete i zamota ga u jedan od šalova i privine ga na srce. Gleda zidove koji su ih ugostili mjesecima i pogladi ih rukom.

Blažena kuća koja je zaslužila da bude ljubljena i blagoslovljena od Marije!

Izlazi. Prelazi kroz Josipovu sobicu, ulazi u veliku sobu. Domaćica, u suzama, ljubi je i pozdravlja i otkrivajući jedan okrajak šala, poljubi u čelo Dijete koje mirno spava. Silaze vanjskim stubama. U prvom svitanju jedva se vidi. U slabom svjetlu vide se tri magareta. Najjači je natovaren kućnim potrepštinama. Ostali su sa sedlom. Josip se prihvaća posla. Dobro učvršćuje kovčeg i svežanj na samaru prvoga. Vidim povezano u svežanj i postavljeno na vreću njegovo oruđe drvodjelca. Još pozdravi i zatim se Marija popne na svoje magare, dok domaćica drži Isusa u naručju i još ga ljubi, zatim ga vraća Mariji. Zajaši i Josip koji je privezao svoga magarca na magare natovareno teretom tako da mu bude slobodno držati Marijina magarčića za uzde.

Bijeg je započeo, dok Betlehem, koji još sanja o fascinantnom prizoru Mudraca, mirno spava, nesvjestan što ga (sve još) čeka. (…)

Moja je majka kliknula od radosti, kad se je, nakon otprilike četiri godine, povratila u Nazaret… Ipak, ni moja Majka ni Josip nisu svoju ljubav prema rođacima pretpostavili volji Božjoj

Govori Isus:

Ljubili smo domovinu, i u domovini svoj mali Nazaret više negoli ikoji drugi grad Palestine. Osjećali smo sklonost prema svojoj kući, rođacima, prijateljima. Zašto toga ne bismo smjeli osjećati ? Nismo bili robovi toga, jer ništa nam ne smije biti gospodarom osim Boga. Ali njih smo učinili dobrim prijateljima. Moja je majka kliknula od radosti, kad se je, nakon otprilike četiri godine, povratila u Nazaret i stupila nogom na prag svoje kućice. Poljubila je one zidove među kojima je njezin „Da“ otvorio krilo da primi Klicu Božju. Josip je s radošću pozdravio rođake i bratiće, koji su porasli i brojem i godinama i bilo mu je drago vidjeti kako se njegovi sugrađani njega sjećaju i kako ga zbog njegove sposobnosti traže. Ja sam bio vrlo osjetljiv za prijateljstvo i zbog Judine izdaje trpio sam moralno razapinjanje. Ipak, ni moja Majka ni Josip nisu svoju ljubav prema rođacima pretpostavili volji Božjoj. (…)

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”.