VIĐENJE TALIJANSKE MISTIČARKE Govor na gori – blaženstva Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke Marije Valtorta

Foto: Pixabay

Čitanje svetoga Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Isus, ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati:
»Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago ožalošćenima: oni će se utješiti!
Blago krotkima: oni će baštiniti zemlju!
Blago gladnima i žednima pravednosti: oni će se nasititi!
Blago milosrdnima: oni će zadobiti milosrđe!
Blago čistima srcem: oni će Boga gledati!
Blago mirotvorcima: oni će se sinovima Božjim zvati!
Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko!
Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas!
Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima! Ta progonili su tako proroke prije vas!«

Riječ Gospodnja. (Mt 5, 1-12a)

Što je Kraljevstvo?

Isus govori s apostolima i postavlja ih svakoga na svoje mjesto da upućuju i nadziru mnoštvo, koje se od prvih ju­tarnjih sati uspinje. Bolesnike nose na rukama ili na nosiljci, ili se sami vuku na štakama. Među svijetom su Stjepan i Herma.

Zrak je čist i malo prohladan. Ali, sunce brzo ublažava to peckanje brdskog zraka, a on ublažava sunce, pa postaje čist i svjež, ali ne oštar. Ljudi sjedaju na veliko i malo kamenje razbacano po dolini između dva vrha, drugi čekaju da sunce osuši rosnu travu pa da sjednu na zemlju. Svijeta je mnogo, iz svih palestinskih krajeva i svih slojeva. Apostoli se izgube u mnoštvu, ali se, poput pčela koje odlaze i opet sa livada do­laze u košnicu, brzo vraćaju k Učitelju, da jave, da pitaju, da uživaju što ih Učitelj izbliza gleda.

Isus se popne malo poviše livade koja se nalazi na dnu doline, stane ispred zida i počinje govoriti.

Pitali su me i što je Kraljevstvo i što je Bog. I napre­zao sam se da vam protumačim što je Kraljevstvo i što je Bog. Naprezao, ne zato jer mi je teško izraziti se, nego zato jer vas je zbog mnogih razloga, teško navesti da prihvatite istinu

»U prvoj godini propovijedanja mnogi su Me pitali: »’Ti, koji kažeš da si Sin Božji, reci nam, što je Nebo, što je Kra­ljevstvo, što je Bog. Jer mi imamo zbrkane misli o tome. Zna­mo da postoji Nebo s Bogom i anđelima. Ali, nitko nikada nije došao da nam kaže kakvo je, kad je zatvoreno pravedni­cima’. Pitali su me i što je Kraljevstvo i što je Bog. I napre­zao sam se da vam protumačim što je Kraljevstvo i što je Bog. Naprezao, ne zato jer mi je teško izraziti se, nego zato jer vas je zbog mnogih razloga, teško navesti da prihvatite istinu. Istina o Kraljevstvu, u vama se spotiče o čitavu zgradu ideja nastalih stoljećima, a istina o Bogu, o uzvišenost Njegove naravi.

Sinajski Zakon

Drugi su Me pitali: ‘U redu. To je Kraljevstvo i to je Bog. Ali, kako se zadobiva i jedno i drugo ?’ I tu sam neumorno na­stojao razjasniti vam pravu dušu sinajskog Zakona. Tko usvoji tu dušu, dobiva Nebo. Ali, da bi vam se protumačio sinajski Zakon, treba učiniti i da se čuje silna grmljavina Zakonodav­ca i njegova Proroka, koji, ako obećaju blagoslove opslužiteljima, prijete užasnim kaznama i prokletstvima neposlušnima.

Strašno je bilo ‘Bogojavljenje na Sinaju’ i njegova se strahovitost odražava u čitavom Zakonu, odražava se u svim sto­ljećima, odražava se na svim dušama.

Ali Bog nije samo zakonodavac. Bog je Otac. I Otac ne­izmjerno dobar. Bez sumnje vaše se duše ne mogu uzdići do promatranja beskrajnih Božjih savršenstava jer su oslabljene od istočnoga grijeha, od strasti, od grijeha, od mnogo sebičnosti svojih i tuđih, jer su vam tuđe sebičnosti dušu razdražile, a vaše su je sebičnosti zatvorile.

Do promatranja Božje dobrote vaše se duše mogu manje uzdići nego do promatranja svake druge dobrote, jer je ona krepost koja je zajedno s ljubavlju rjeđe vrlina smrtnika

Do promatranja Božje dobrote vaše se duše mogu manje uzdići nego do promatranja svake druge dobrote, jer je ona krepost koja je zajedno s ljubavlju rjeđe vrlina smrtnika. Do­brota ! O, ugodno je biti dobar, bez mržnje, bez zavisti, bez oholosti. Imati oči koje gledaju samo s ljubavlju, ruke koje se pružaju iz ljubavi i usta koja izgovaraju samo riječi lju­bavi i srce, iznad svega srce, puno jedino ljubavi, koje sili oči, ruke i usta na čine ljubavi.

Najučeniji među vama znaju kakvim darovima je Bog bio obasuo Adama, za njega i za njegove potomke. I najneukiji među Izraelovim sinovima znaju da je u nama duh. Samo ga siromašni pogani ne poznaju, ne poznaju toga kra­ljevskoga gosta, taj životni dah, to nebesko svjetlo koje po­svećuje i oživljava naše tijelo. Ali, najučeniji znaju kakvi su darovi bili dani čovjeku, čovjekovom duhu.

Bog nije bio manje darežljiv prema duhu negoli prema tijelu i krvi stvorenja koje je sazdao od malo kala i svojim dahom. I kao što je dao naravne darove ljepote i cjelovitosti, razuma i volje, sposobnosti ljubiti sebe i druge tako je dao i moralne darove s podložnošću sjetilnosti razumu. Zato se u slobodu i gospodstvo nad sobom
i nad vlastitom voljom, kojom je Bog bio obdario Adama, nije uvlačilo zlo robovanje sjeti­lima i strastima, nego je bilo slobodno ljubiti se, slobodno ht­jenje, slobodno uživanje u pravednosti. Nije bilo onog uživanja koje vas čini robovima i čini da osjećate ujedanje toga otrova koji je Sotona izlio i koji se prelijeva, te vas iz bistrog ko­rita nosi na polja puna blata, u bare pune truleži, gdje vrije groznica tjelesne sjetilnosti i moralne sjetilnosti. Jer, znajte, da sjetilnosti pripada i požuda misli.
Dobili su i nadnaravne darove, to jest milost koja posvećuje, bili su određeni za nešto više, za gledanje Boga.

Milost posvetna: život duše

Milost posvetna: život duše. Ta, naj-duhovnija stvar po­hranjena u našu duhovnu dušu. Milost koja nas čini djecom Božjom, jer nas čuva od smrti grijeha, a tko nije mrtav, ‘živi’ u Očevoj kući: u raju; u mome kraljevstvu: u Nebu. Što je ta milost koja posvećuje i koja daje Život i Kraljevstvo ? O, ne upotrebljavajte mnogo riječi ! Milost je Ljubav. Zato je milost Bog. Ona je ‘Bog’ koji ljubi ‘Sebe’ diveći se samome ‘Sebi’ u stvorenju savršeno stvorenom, ‘Bog’ koji ‘Sebe promatra’, koji ‘Sebe’
želi, koji ‘Sebi’ daje ono što je njegovo da bi umnožio tu svoju imovinu, da bi se radovao tome svom umnožavanju, da bi ‘Sebe’ ljubio po svima koji su drugi ‘On’.

Kad i ne bi bilo vas, On bi svejedno bio beskrajan i njegova moć ne bi bila uma­njena. Ali, premda je potpun do mjere kojoj nema granica, neizmjeran, hoće, ne za Sebe i u Sebi, to ne bi mogao, jer je već neizmjeran, nego želi uvećati ljubav za stvoreni svijet

O djeco ! Ne otimajte Bogu to njegovo pravo ! Ne kradite Bogu tu njegovu imovinu ! Ne razočarajte Boga u toj njegovoj želji ! Mislite da On djeluje iz ljubavi.
Kad i ne bi bilo vas, On bi svejedno bio beskrajan i njegova moć ne bi bila uma­njena. Ali, premda je potpun do mjere kojoj nema granica, neizmjeran, hoće, ne za Sebe i u Sebi, to ne bi mogao, jer je već neizmjeran, nego želi uvećati ljubav za stvoreni svijet, za svoje stvorenje, ukoliko stvoreni svijet sadrži stvo­rove; zato vam daje milost: Ljubav, da je vi u sebi dovedete do savršenstva svetaca pa da pokažete to blago, dobiveno od blaga koje vam je Bog dao svojom milošću, a povećanoga svim vašim svetim djelima, cijelim vašim junačkim životom svetaca, da ga pošaljete u beskrajni Ocean gdje se nalazi Bog: u Nebo.

Božanske cisterne Ljubavi

Božanske, božanske, božanske cisterne Ljubavi ! Vi posto­jite i smrt nije namijenjena vašem bivstvu jer ste vječni kao Bog, budući da ste Bog. Postojat ćete i vašem postojanju neće biti određen kraj, jer ste besmrtni kao i sveti dusi koji su vas u najvećoj mjeri nahranili i opet se obogaćuju u vama po vlastitim zaslugama. Živite i hranite, živite i obogaćujte, živite i tvorite onu presvetu stvar: Zajedništvo duhova, od Boga, Presavršenoga Duha, do malog, istom rođenog djeteta, koje prvi put siše majčine prsi.

Ali, će se Grijeh, ta okrutna rastava koja je iskrsla između
Oca i djece, srušiti pred Otkupiteljevom moći kao zidina koju je uzdrmao novi Samson

Ne kritizirajte me u svom srcu, o učeni ! Ne govorite: ‘Taj je mahnit, taj je lažac ! Jer govori kao mahnit kada kaže da je milost u nama, koji smo bez nje zbog Grijeha. Jer, laže kada kaže da smo već sjedinjeni s Bogom’. Da, Grijeh postoji; da, odvojenost postoji. Ali, će se Grijeh, ta okrutna rastava koja je iskrsla između
Oca i djece, srušiti pred Otkupiteljevom moći kao zidina koju je uzdrmao novi Samson; već sam je zgrabio i drmam njome i ljulja se i Sotona dršće od jada i nemoći budući da ništa ne može protiv moje moći i budući da osjeća da mu se otima toliki plijen i da postaje teže privući čovjeka u grijeh. Jer kad vas Ja
odvedem svome Ocu i kad po čišćenju u mojoj Krvi i u mojoj boli postanete čisti i jaki, Mi­lost će opet u vama biti živa, budna, jaka i bit ćete pobjed­nici ako budete
htjeli biti pobjednici.

Bog vas ne prisiljava u mišljenju, pa ni na posvećivanje. Slobodni ste. Ali, vam vraća snagu. Vraća vam slobodu od vlasti Sotone. Do vas stoji hoćete li opet staviti na sebe pa­kleni jaram ili staviti duši anđeoska krila. Sve stoji do vas, sa Mnom kao s bratom (koji sam tu) da vas vodim i da vas hranim besmrtnom hranom.

Vi kažete: ‘Kako se može zadobiti Bog i njegovo Kraljev­stvo drugim, lakšim putem, ne onim strogim sa Sinaja ?’ Ne­ma drugoga puta. Ono je put. Ali, ne gledajmo na nj kroz boju prijetnje, nego kroz boju ljubavi. Ne kažimo: ‘Jao ako to ne činim !’ – drhtavo ostajući u očekivanju da sagriješimo, držeći da nismo sposobni ne sagriješiti. Nego recimo: ‘Blago meni ako to budem činio !’ – i u zanosu nadnaravne radosti, kličući, bacimo se na ova blaženstva, koja su nikla iz opsluži­vanja Zakona
kao vjenčići ruža iz bodljikava grma.

(Slijede BLAŽENSTVA:)

· ‘Blago meni ako budem siromašan duhom, jer onda je moje Kraljevstvo
nebesko !

· Blago meni ako budem krotak, jer onda ću baštiniti (svetu) ‘Ze­mlju’ !

· Blago meni ako budem sposoban plakati bez pobune, jer ću biti utješen !

· Blago meni ako budem gladovao i žeđao za pravednošću više nego za kruhom i vinom da nasitim tijelo. Pravednost će me nasititi !

· Blago meni ako budem milosrdan, jer će mi biti iska­zano Božansko milosrđe !

· Blago meni ako budem čista srca, jer će se Bog nagnuti nad moje čisto srce i ja ću ga vidjeti !

· Blago meni ako budem imao duh mira, jer će me Bog nazivati svojim sinom, jer u miru je ljubav, a Bog je Ljubav koja ljubi onoga koji je sličan Njemu !

· Blago meni ako budem progonjen zbog vjernosti prema pravednosti, jer će mi Bog, moj Otac, dati Kraljevstvo Nebe­sko da mi nadoknadi za zemaljska progonstva !

· Blago meni ako budem vrijeđan i lažno optuživan, zato jer sam znao biti tvojim sinom, o Bože ! Odatle mi ne smije dolaziti žalost nego radost, jer me to izjednačuje s tvojim naj­boljim sinovima, prorocima, koji su zbog istih razloga bili pro­ganjani i s kojima ću, čvrsto vjerujem, dijeliti istu veliku, vječnu, nagradu u Nebu, koje je moje !’

Tako gledajmo na put spasenja. Kroz radost svetaca.

»Blago meni ako budem siromašan duhom’.

O sotonska žeđo za bogatstvom, do kolikog ludila dovo­diš ! Kod bogatih, kod siromašnih. Bogataš koji živi za svoje zlato: sramotan idol svojega upropaštenog duha. Siromah koji živi od mržnje na bogataša jer on ima zlato, pa ako i ne počinja materijalno ubojstvo, baca svoja prokletstva na glave bogataša želeći im svakovrsno zlo. Nije dovoljno ne činiti zla, ne smije se ni željeti učiniti ga.

…želja nije drugo nego zadržan čin, kao biće začeto u utrobi koje je već oblikovano, ali još nije iz nje izašlo. Zla želja truje i kvari dublje negoli sam čin, jer se zadržava dulje od nasilnog čina

Onaj koji proklinje želeći nesreće i smrti ne razlikuje se mnogo od onoga koji materi­jalno ubija, jer u sebi želi vidjeti gdje gine onaj koga mrzi. U istinu, kažem vam da želja nije drugo nego zadržan čin, kao biće začeto u utrobi koje je već oblikovano, ali još nije iz nje izašlo. Zla želja truje i kvari dublje negoli sam čin, jer se zadržava dulje od nasilnog čina.

Ako je onaj koji je ‘duhom’ siromašan-bogat, ne griješi zlatom, nego se svojim zlatom posvećuje jer ga pretvara u lju­bav. Njega ljudi ljube i blagoslivljaju; sličan je onim izvo­rima koji u pustinjama spašavaju i koji se razdaju bez škr­tosti, radosni jer se mogu dati da olakšaju očaj iznemoglih.

Ako je siromašan, veseo je u svom siromaštvu i jede svoj kruh zaslađen dobrim raspoloženjem onoga koji je slobodan od vrućice zlata, spava svoj san bez utvara i ustaje odmoren na svoj miran posao, koji se uvijek čini laganim ako se obavlja bez
pohlepe i zavisti.

Čovjeka čine bogatim: zlato kao materija i naklonosti kao duhovna dobra. U zlato se ne ubraja samo novac, nego i kuće, polja, dragulji, namještaj, stada, ukratko: što čini život bogatim u materijalnom smislu. U naklonosti kao duhovna dobra ubrajaju se: krvne i bračne veze, prijateljstva, intelek­tualna dobra, javni položaji. Kako vidite, za prvu vrstu do­bara siromah može reći: ‘O, meni je dovoljno da ne zaviđam onome koji ima i onda sam na pravom putu, jer ja sam si­romašan, te sam i silom na pravom putu !’ Ali zbog druge vrste dobara i siromah mora bdjeti nad sobom, jer i najbjedniji čovjek može postati bogat duhom na grješan način. Griješi onaj koji se neumjereno priljubi uz nešto.

Ne ljubiti Boga kako ljubimo najdraže od svojih bližnjih, jednu jer nas je svojim mlijekom othranila, drugu jer spava na našim grudima i jer nam rađa djecu, nego lju­biti ga čitavim svojim bićem

Kazat ćete: ‘Pa zar onda moramo mrziti dobro koje nam je Bog udijelio ? A zašto onda zapovijeda da ljubimo oca i majku, suprugu, djecu, i zašto kaže:
‘Ljubi bližnjega kao sa­moga sebe ? Razlikujte. Moramo ljubiti oca i majku i su­prugu i bližnjega, ali mjerom koju je Bog dao: ‘kao same sebe’. Dok Boga moramo ljubiti više od svega, čitavim svo­jim bićem. Ne ljubiti Boga kako ljubimo najdraže od svojih bližnjih, jednu jer nas je svojim mlijekom othranila, drugu jer spava na našim grudima i jer nam rađa djecu, nego lju­biti ga čitavim svojim bićem, drugim riječima: svom sposobno­šću ljubljenja koja je u čovjeku: ljubavlju djeteta, ljubavlju zaručnika, ljubavlju prijatelja i o nemojte se sablazniti i lju­bavlju oca. Da, moramo se brinuti za Božje interese istom bri­gom kojom se otac brine za svoj porod, radi kojega s ljubavlju brani i povećava imanje, te se zauzima i u brizi je za njegov fizički i prosvjetni rast za njegov uspjeh u svijetu. Ljubav nije zlo i ne smije postati zlo. Milosti koje nam Bog dijeli nisu zlo i ne smiju postati zlo. One su ljubav. Iz ljubavi su dane. Treba se s ljubavlju služiti tim bogatstvom koje nam Bog dijeli u naklonostima i u posjedu. I samo onaj pokazuje da nije na grješan način priljubljen uza nj, koji od njega ne pravi idole, nego sredstva pomoću kojih sveto služi Bogu. Ta­da djelom provodi sveto siromaštvo duhom jer se lišava svega kako bi mogao biti slobodan da postigne Svetoga Boga, naj­veće bogatstvo. Da postigne Boga: to znači, da dobije Kra­ljevstvo Nebesko.

‘Blago meni ako budem krotak’.

Može se činiti da je ovo u suprotnosti s primjerima svag­danjeg života. Čini se dau obiteljima, u gradovima, u na­rodima imaju glavnu riječ oni koji nisu krotki. Ali
da li je to prava prednost ? Ne. Samo strah drži prividno podložnima one koje despot ugnjetava, ali to je samo zastor prebačen pre­ko previranja pobune protiv tiranina. Oni koji su naprasiti i nasilni ne drže u vlasti srdaca članova obitelji, ni sugrađana, ni podložnika. Ne predobivaju za svoje nauke um i srce oni učitelji
koji ponavljaju ‘rekao sam i rekao sam’. Oni samo stvaraju samouke ljude, ljude koji traže ključ koji bi mogao otvoriti zaključana vrata mudrosti ili znanosti koja, prema njihovom osjećanju, postoji, a suprotna je onoj koja im se na­meće.

Ne privode k Bogu oni svećenici koji ne idu za osvaja­njem duša strpljivom, poniznom ljubavi punom blagosti, nego su slični naoružanim ratnicima koji
žestoko jurišaju, tako že­stoko i nepomirljivo stupaju protiv duša … O siromašne duše ! Da su svete, ne biste im trebali vi, svećenici, da bi došle do Svjetla. Već bi ga imale u sebi. Da su pravedni, ne biste im trebali vi kao suci da ih obuzdavate pravednošću, jer bi je već imali u sebi. Da su zdravi, ne bi im trebalo nekoga koji liječi. Budite, dakle, krotki. Nemojte tjerati u bijeg duše. Privlačite ih ljubavlju. Jer krotkost je ljubav, kao što je ljubav i siro­maštvo duhom.

Ako budete takvi, baštinit ćete zemlju i privest ćete k Bogu ovo mjesto, prije Sotone, jer će vaša krotkost, koja je i poniznost, a ne samo ljubav, pobijediti mržnju i oholost ubivši u dušama odvratnog kralja oholosti i mržnje i svijet će biti vaš, tj. Božji, jer ćete biti pravednici koji će priznavati Boga za apsolutnog gospodara
stvorenog svijeta, kojega treba hva­liti i blagoslivljati i davati mu sve što je njegovo.

‘Blago meni ako budem znao plakati bez pobune’.

Na zemlji je bol. A bol mami suze čovjeku. Boli nije bilo, ali ju je čovjek doveo na zemlju i trudi se zbog iskvarenosti svoga uma da je sve više uveća, na sve
moguće načine. Osim bolesti i nesreća koje su posljedice munja, oluja, lavina, po­tresa, čovjek izmišlja sve strašnije ubojito oružje i sve do­mišljatije moralne okrutnosti da bi trpio, a osobito da bi dru­gome prouzročio trpljenje, jer htjeli bismo da samo drugi trpe od sredstava koja se izmišljaju zato da prouzrokuju tr­pljenje, a ne mi. Koliko suza izmami čovjek čovjeku na poticaj svoga potajnog kralja, Sotone ! A ipak, uistinu vam ka­žem, da te suze ne umanjuju čovjeka, nego usavršuju.

Samo oni koji plaču ili koji su plakali znaju ljubiti i razumjeti

Čovjek je rastreseno dijete, lakoumno i površno biće, stvo­renje nerazvijenog razuma, dok kroz plač ne postane odra­slim, promišljenim i razumnim. Samo oni koji plaču ili koji su plakali znaju ljubiti i razumjeti. Ljubiti braću koja plaču kao i oni, razumjeti ih dok trpe, pomagati im svojom dobro­tom, koja iz iskustva zna kako je teško biti sam u plaču. I Boga znaju ljubiti, jer su shvatili da je sve bol osim Boga, jer su shvatili da se bol smiruje ako se plače na Božjem srcu, jer su shvatili da smireni plač koji ne prekida vjeru, koji ne pre­suši molitvu, koji je posve bez pobune, mijenja narav i bol pretvara u utjehu.

Da. Oni koji plaču ljubeći Gospodina bit će utješeni.

‘Blago meni ako budem gladovao i žeđao za pravednošću’.

Od časa kad se rodi do časa kad umre čovjek pohlepno teži za hranom. Kod rođenja otvara usta: da uhvati bradavicu (majčinih grudi), otvara usne da proguta okrepu u stisci smrt­ne borbe. Radi da bi se mogao hraniti. Od zemlje pravi ogrom­nu bradavicu iz koje nezasitno siše, siše za ono što umire. Ali, tko je čovjek ? Životinja ? Ne, on je dijete Božje. U progonstvu manje ili više godina. Ali, njegov život ne prestaje time što promijeni svoje prebivalište.

U čovjeku se nalazi život kao što se u orahu nalazi jezgra. Nije ljuska orah, nego je orah nutarnja jezgra. Ako ukopate orahovu ljusku, ništa ne iznikne, aliako ukopate ljusku s jezgrom, iznikne veliko stablo. Takav je čovjek. Ne postaje tijelo besmrtnim, nego duša. I treba je hraniti da bismo je doveli do besmrtnosti, a ona će onda iz ljubavi dovesti tijelo do besmrtnosti u blaženom uskrsnuću.

Duševna hrana jest Mudrost, jest Pravednost. Njih treba usisivati kao tekućinu i hranu pa one krijepe i što se više od njih okusi, to više raste sveta pohlepa za posjedovanjem Mudrosti i za upoznavanjem Pravednosti

Duševna hrana jest Mudrost, jest Pravednost. Njih treba usisivati kao tekućinu i hranu pa one krijepe i što se više od njih okusi, to više raste sveta pohlepa za posjedovanjem Mudrosti i za upoznavanjem Pravednosti. Ali, će ipak doći dan kad će duša koja ne može zasititi tu svetu glad biti zasićena. Doći će. Bog će se dati svome djetetu i priljubit će ga izravno na svoje grudi i ro­đen za raj nasitit će se od divne Majke koja je sam Bog i ni­kada više neće poznavati gladi, nego će blažen otpočinuti na božanskim grudima. Nijedno ljudsko znanje nije jednako tome božanskom znanju. Znatiželja pameti može biti zado­voljena, ali potreba duha ne.
Štoviše, duh osjeća neugodnost zbog različitosti okusa i odvraća usta od gorke bradavice, ra­dije trpi glad nego da se nahrani hranom koja nije došla od Boga.

Ne bojte se, o žedni, o gladni Boga! Budite vjerni i nasitit će vas Onaj koji vas ljubi.

‘Blago meni ako budem milosrdan’.

Tko od ljudi može reći: ‘Ne treba mi milosrđa’ ? Nitko. Dakle, ako je u Starom Zakonu rečeno: ‘Oko za oko i zub za zub’, zašto se u Novom ne bi smjelo reći: ‘Tko bude milo­srdan, naći će milosrđe’ ? Svima treba oproštenja.

Pa dobro: ne zadobivaju oproštenje obrazac i oblik jednog obreda; oni su vanjske slike dane potamnjelom ljudskom men­talitetu, nego ga zadobiva nutarnji obred ljubavi, tj. opet mi­losrđe. Jer ako je bila određena žrtva jarca ili janjeta i koji novčani dar, to je bilo učinjeno zato jer se u temelju sva­koga zla nalaze uvijek dva korijena: pohlepa i oholost. Po­hlepa je kažnjena troškom za nabavu prinosa, a oholost otvo­renim priznanjem koje sadrži taj obred: ‘Prinosim ovu žrtvu’ jer sam sagriješio’. Učinjeno je i zato da navijesti vremena i znakove vremena, a u krvi koja se prolijeva slika je Krvi koja će se proliti zato da izbriše ljudske grijehe.

Blago, dakle, onome koji zna biti milosrdan prema gladni­ma, prema golima, prema onima koji su bez krova, prema bi­jednima koji trpe od još većih bijeda, a te su da imaju loše karaktere, koji su uzrok trpljenju i onima koji ih imaju i oni­ma koji s njima žive. Budite milosrdni.

Opraštajte, podnosite, pomažite, poučavajte, podižite

Opraštajte, podnosite, pomažite, poučavajte, podižite. Ne zatvarajte se u kristalnu kulu govoreći: ‘Ja sam čist i ne spuštam se među grešnike’. Ne govorite: ‘Ja sam bogat i sretan i ne želim čuti o tuđim bijedama’. Pazite da vašeg bogatstva, vašeg zdravlja, vašeg obiteljskog blagostanja može nestati brže od dima koji rasprši veliki vjetar. I sjećajte se da kristal služi kao leća, pa ono što bi prošlo neopaženo kad biste se miješali s mnoštvom, ne možete više držati skrivenim ako se stavite u kristalnu kulu jedini, odijeljeni, osvijetljeni sa svih strana.

Milosrđe da biste mogli izvršiti skrovitu, trajnu, svetu žrtvu okajanja i postigli za sebe (Božje) milosrđe.

‘Blago meni ako budem čista srca’.

Bog je čistoća. Raj kraljevstvo čistoće. Ništa nečisto ne može ući u nebo gdje je Bog. Zato nećete moći ući u Kraljev­stvo Božje ako budete nečisti. Ali, o radosti ! O radosti koju Otac unaprijed daje djeci ! Onaj koji je čist ima na zemlji po­četak neba, jer se Bog prigiba k čistome pa čovjek sa zemlje vidi svoga Boga. Ne pozna okus ljudskih ljubavi, ali kuša, do zanesenja, okus božanske ljubavi i može reći: ‘Ja sam s Tobom i Ti u meni, zato Te imam i poznam kao najmilijeg zaručnika svoje duše’. I vjerujte da onaj koji ima Boga do­življava značajne promjene, koje ni sam sebi ne može protu­mačiti, po kojima postaje svet, mudar, jak, a njegove usne go­vore riječi i njegova djela poprimaju snagu koje nikako ne potječu od stvorenja, nego od Boga koji u njemu živi.

Što je život onoga koji vidi Boga? Blaženstvo. Pa, zar biste se htjeli lišiti takva dara zbog smradnih nečistoća?

‘Blago meni ako budem imao duh mira’.

Mir je jedno od Božjih svojstava. Bog je samo u miru. Jer, mir je ljubav, dok je rat mržnja. Sotona je mržnja. Bog je mir. Ne može se zvati sinom Božjim niti Bog može zvati svojim sinom nekog čovjeka ako taj ima duh sklon gnjevu, uvijek spreman da podiže oluje. Ne samo taj. Nego, ni onaj se ne može zvati sinom Božjim koji iako nije podizač oluja, ne pridonosi svojim velikim mirom smirivanju oluja koje su dru­gi potakli. Onaj koji je miroljubiv širi mir i bez riječi. Go­spodar sebe i usuđujem se reći, gospodar Boga, nosi Ga kako i svjetiljka nosi svoje svjetlo, kako kadionica ispušta svoj mi­ris, kako mijeh nosi svoju tekućinu, pa svijetli u magli i di­mu mržnje; čisti se zrak od kužnog isparavanja zavisti i smi­ruju se razbješnjeli valovi svađa, tim blagim uljem, tj. duhom mira koji se širi od i oko Božje djece.

Nastojte da vas Bog i ljudi mogu tako zvati. (Mirotvorci – djeca mira – Božja djeca)

‘Blago meni ako budem progonjen zbog ljubavi prema pravednosti’.

Čovjek je toliko bijesan da mrzi dobro gdje god se na­lazi, da mrzi dobroga kao da ga onaj koji je dobar optužuje i kritizira iako šuti. Doista, dobrota jednoga čini da se zloća zloga pokaže još crnjom. Doista, vjera pravog vjernika čini da se licemjerstvo krivog vjernika još življe pokaže. Doista, nepravedni ne mogu ne mrziti onoga koji svojim načinom živ­ljenja neprestano svjedoči za pravednost. I zato, evo, bjesne protiv onih koji ljube pravednost.

I tu je kao i kod ratova. Čovjek više napreduje u soton­skoj vještini proganjanja negoli u svetoj vještini ljubavi. Ali, može proganjati samo ono što ima kratak život. Ono vječno što je u čovjeku izmiče zasjedi i naprotiv dobiva još snažniju životnost od progonstva. Život bježi od rana koje krvare ili od muka koje troše progonjenoga. Ali, krv pravi grimiz bu­dućega kralja, a muke su stube za uspon do prijestolja koja je Otac pripravio za svoje mučenike, za koje se čuvaju Kraljev­ske stolice Kraljevstva Nebeskoga.

‘Blago meni ako budem vrijeđan, ogovaran i klevetan’.

Nastojte samo da vaše ime može biti upisano u nebe­skim knjigama, ondje gdje imena nisu zapisana prema ljud­skim lažima koje hvale one koji manje zaslužuju pohvalu, nego gdje su napisana djela dobrih pravedno i s ljubavlju, da im se da nagrada koja je obećana blagoslovljenima od Boga.

I vi, i vi, vrijeđani i klevetani zato jer ste pripadali Bogu, imat ćete nebesko pobjedničko slavlje

Prije ovoga vremena bili su vrijeđani i klevetani proroci. Ali, kad se otvore nebeska vrata, oni će ući u ‘Božji Grad’ kao dostojanstveni kraljevi, a pred njima će se prignuti anđeli pjevajući od radosti. I vi, i vi, vrijeđani i klevetani zato jer ste pripadali Bogu, imat ćete nebesko pobjedničko slavlje. Kad završi vrijeme i kad raj bude popunjen, onda će vam, evo, svaka suza biti draga, jer ćete po njoj zadobiti tu ‘Vječnu slavu’, koju vam Ja obećavam u ime Očevo. Idite. Sutra ću vam opet govoriti. Sada neka ostanu samo bolesnici da im pomognem u njihovim patnjama. Mir bio s vama, a razmišljanje o spasenju neka vas uputi cestom koja završava u Nebu.«

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: jeshuahdinazareth