Foto: Screenshot
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Vrati se Isus iz krajeva tirskih pa preko Sidona dođe Galilejskom moru, u krajeve dekapolske.
Donesu mu nekoga gluhog mucavca pa ga zamole da stavi na nj ruku. On ga uzme nasamo od mnoštva, utisne svoje prste u njegove uši, zatim pljune i dotakne se njegova jezika. Upravi pogled u nebo, uzdahne i kaže mu: »Effata!« — to će reći: »Otvori se!« I odmah mu se otvoriše uši i razdriješi spona jezika te stade govoriti razgovijetno. (Mk 7, 31-37)
Ne znam gdje su putnici prenoćili. Znam da je ponovno jutro, da hodaju putem, stalno po brdovitom kraju i da Isus ima povijenu ruku, a Jakov Alfejev povijeno čelo, da Andrija na veliko šepa, a Jakov Zebedejev da je bez torbe koju je preuzeo njegov brat Ivan.
Dvaput je Isus pitao: „Možeš li hodati, Andrija?“ „Da, Učitelju. Slabo hodam radi povoja. Ali, bolovi nisu jaki.“ A drugi put nadoda: „A što je s tvojom rukom, Učitelju?“
„Ruka nije noga. Ona počiva i malo boli.“ „Hm! Ne vjerujem da malo boli, toliko je otekla, a ogrebana je do kostiju… Tu bi pomoglo ulje. Ali, možda bi bilo bolje da stavimo nešto od one pomasti od tvoje Majke…“ „Od moje Majke. Imaš pravo“ – reče hitro Isus, osjećajući što će ispasti iz Petrovih usta, koji se crveni smeten gledajući Isusa tako tužnim pogledom, da mu se On nasmiješi i položi na rame Petrovo upravo onu ranjenu ruku da bi ga privukao k Sebi. „Bit će ti zlo budeš li je tako držao.“
„Ne, Šimune. Ti me voliš i tvoja je ljubav veliko spasonosno ulje.“
„Oh, što se tiče toga, morao si već ozdraviti! Svi smo trpjeli videći kako s Tobom postupaju, a nekoji su i plakali.“ I Petar gleda Ivana i Andriju…
„Ulje i voda su dobar lijek, ali plač ljubavi i smilovanja je snažniji od svega. I, vidite li? Ja sam puno radosniji danas nego jučer. Jer, danas znam koliko ste poslušni i Meni privrženi. Svi“ i Isus ih gleda blagim pogledom u kojem je, ovog jutra, ona već uobičajena sjeta tanana zraka radosti.
„Ali, koje hijene! Nikada nisam vidio takve mržnje!“ – kaže Juda Alfejev.
„Mora da su svi Judejci.“ „
Ne, brate. Ne ulazi tu u obzir kraj. Mržnja je jednaka posvuda. Sjeti se da sam, pred nekoliko mjeseci, bio izbačen iz Nazareta, a htjeli su me i kamenovati. Zar se ne sjećaš ?“ – reče mirno Isus, a to je za utjehu onima koji su Judejci prema riječima Tadeja.
Riječi toliko utješne da Iškariot kaže: „Ali, to ću mu reći. Oh! Svakako ću mu reći! Nismo činili ništa zla. Nismo se suprostavljali, a On na početku kad je govorio bio je sama ljubav. A oni nas, kao zmije, zasuli kamenjem. Reći ću mu.“
„Komu to, kad su svi bili protiv nas?“ “Znam ja komu. Svakako, čim vidim Stjepana ili Hermu, reći ću im to. Odmah će to saznati Gamalijel. Ali, na Pashu ću to reći onomu komu ja znam. Reći ću: ‘Nije pravo činiti tako. Nepravedni ste u svome bijesu. Vi ste krivi, ne On’.“
„Bolje bi učinio da ne ideš odviše blizu onoj gospodi!… Čini mi se da si i ti krivac u njihovim očima“ – savjetuje razborito Filip.
„Istina je. Bolje je da im se nikad više ne približim. Da. Bolje je. Ali, Stjepanu ću to reći. On je dobar i ne truje…“
„Pusti to, Juda. Ne bi ništa na bolje promijenio. Ja sam oprostio. Ne mislimo o tome više“ – kaže Isus mirno i uvjerljivo.
Dva puta, prelazeći potočiće, Andrija kao i oba Jakova okvasiše zavoje što su im na ozljedama. Isus ne. Ide miran kao da ne osjeća bol. Pa, ipak, bol mora da je osjetna, jer kada se zaustave za jelo, mora tražiti od Andrije da mu odlomi kruha; ili ako mu se odriješi sandala, mora moliti Mateja da mu je ponovno zaveže…
Pogotovo kada, silazeći niz strmi prečac i spotakavši se za jedan panj, jer mu je kliznula noga, ne može suzdržati jauk, ili kada mu se ponovno zacrveni povoj od krvi, te kada se u prvoj kući u mjestu, gdje su stigli oko zapada sunca, zaustave i zatraže vode i ulja da mu liječe ruku, koja se, kada su uklonili zavoje pokazala puno natekla, modrikasta na hrptu s rumenom ranom u sredini.
Dok čekaju da dođe domaćica s onim što su zatražili, svi se saginju da promotre ranjenu ruku i prave svoje opaske. No, Ivan se malo povuče na stranu da sakrije svoj plač.
Isus ga poziva: „Dođi ovamo. Nema velikog zla. Nemoj plakati.“
„Znam. I kada bi to meni bilo ne bih plakao. Ali, to je Tebi. I ne govoriš koliko te boli ova draga ruka, koja nije nikad nikomu nanijela zla” – odgovara Ivan komu je Isus pustio svoju ranjenu ruku, koju Ivan lagano miluje vrškom prstiju po zapešću, te oko modrice i koju blago okreće da bi je poljubio na dlanu i naslonio svoje obraze u udubinu ruke govoreći: „Gori!… O kako te mora boljeti!“ i suze samilosti kanu na nju.
Žena donese vode i ulja, a Ivan nastoji tkaninom obrisati krv koja je zamazala ruku, te nježno polijeva toplu vodu po ranjenom mjestu, a onda je obriše, omota ju čistim povojima, pa na ‘zavez’ utisne poljubac. Isus mu položi drugu ruku na prignutu glavu.
Žena upita: „Da li ti je to brat?“
„Ne. To je moj Učitelj. Naš Učitelj.“
„Odakle dolazite?“ – pita ponovno ostale.
„Od Galilejskog mora.“ „Iz daleka! Zašto?“
„Da propovijedamo ‘Spasenje’.“
„Skoro je večer. Ostanite u mojoj kući. To je kuća siromaha. Ali, poštenih. Mogu vam dati mlijeka čim se moji sinovi vrate s ovcama. Moj će vas muž rado primiti.“ „Hvala, ženo. Bude li Učitelj htio ostat ćemo ovdje.“
Žena ode za svojim poslom, a apostoli pitaju Isusa što da rade.
„Da. Dobro je. Sutra ćemo poći u Kedeš (Kadeš), a zatim prema Paneadi. Razmislio sam, Bartolomeje. Dobro je da postupimo kako ti kažeš. Dao si mi dobar savjet. Nadam se da ću tako naći druge učenike i poslati ih pred sobom u Kafarnaum. Znam da u Kedešu mora da su već neki, a među njima tri libanska pastira.“
Žena se vrati te priupita: „Što onda?“ “Da, dobra ženo. Ostajemo ovdje kroz noć.“
„I za večeru. Oh, udovoljite mi. Nije mi teško. Jer su nas učili o milosrđu neki koji su učenici onoga Isusa iz Galileje, nazvanog Mesija, koji čini tolika čudesa i propovijeda Kraljevstvo Božje. Ali, ovamo nije nikada dolazio. Možda zato što smo na granici siro – feničkoj. Ali, dolazili su njegovi učenici. I to je već mnogo. Za Pashu želimo svi ići u Judeju da vidimo toga Isusa, ako bude moguće. Jer, imamo bolesnika i učenici su neke od njih ozdravili, ali druge nisu. A među ovima je mlađahni sin brata žene moga rođaka.“
„ Što mu je ?“ – pita Isus smiješeći se.
„Eh… Ne govori i ne čuje. Takav se rodio. Možda je neki đavao ušao u krilo majčino da je navede na očaj i patnju. Ali je dobar, što opsjednut od đavla ne bi bio. Učenici rekoše da bi za njega bio potreban Isus iz Nazareta, jer mora da je u nečemu oštećen, a samo taj Isus… Oh, evo mojih sinova i moga muža! Melkija, primila sam ove putnike u ime Gospodnje i upravo pripovijedam o Leviju… Sara, hajde brzo pomusti, a ti, Samuele, siđi u podrum donijeti ulja i vina i donesi meda s tavana. Požuri, Saro, spremit ćemo krevete u gornjim prostorijama.“
„Ne trudi se, ženo. Bit će nam dobro gdje bilo. Da li bih mogao vidjeti čovjeka okome si govorila?“ „Da… Ali… Oh, Gospodine! Da li si možda Ti Nazarenac?“
„Ja sam“. Žena padne na koljena vičući: „Melkija, Saro, Samuele! Dođite pokloniti se Mesiji! Kakvog li dana! Kakvog li dana! I ja Ga imam u svojoj kući! I tako sam mu govorila! I donijela sam mu vode da ispere ranu… Oh!…“ i guši se od uzbuđenja.
Onda potrči do umivaonika i vidi da je prazan: „Zašto ste prolili vodu? Bila je sveta! Oh! Melkija! Mesija je kod nas!“
„Jest, ali, ženo, budi dobra i ne govori o tome nikome. Idi radije po gluhonijemoga i dovedi mi ga ovamo…“ – reče Isus smiješeći se …
…I naskoro se vrati Melkija s gluhonijemim mladićem i s njegovim roditeljima i s barem pola sela… Majka nesretnikova pokloni se Isusu i moli ga.
„Da, bit će kako ti želiš“ – pa uzevši gluhonijemoga za ruku povuče ga malo od mnoštva koje se zbilo oko njega, a koje apostoli, zabrinuti za ranjenu ruku, stanu rastjeravati.
Isus se približi gluhonijemome, stavi mu kažiprste u oba uha i jezik na zatvorene usne, a onda, podigavši oči prema nebu koje se već mrači, dahne u lice gluhonijemoga i snažno zaviče: ‘Otvorite se!’ te ga pusti da hoda.
Mladić ga časkom gleda dok mnoštvo šapuće. Potresna je promjena lica gluhonijemoga koje je prije bilo apatično i tužno, a zatim iznenađeno i nasmiješeno. Primiče ruke k ušima, pritisne ih pa odmakne. Uvjeri se da, doista, čuje, pa otvori usta i reče:
„Mama! Ja čujem! Oh, Gospodine, ja ti se klanjam!“
Mnoštvo obuze zanos kao obično i još više, jer se pita: „A kako već zna govoriti ako nikada otkako je živ nije čuo riječ? Čudo u čudu! Odriješio mu je jezik i otvorio
uši, te ga ujedno naučio govoriti. Živio Isus iz Nazareta! Hosana, Svecu, Mesiji!“
I tiskaju se oko ‘Onoga’ koji podiže svoju ranjenu ruku na blagoslov, dok neki, poučeni od domaćice, ispiru oči i udove s kapljicama preostalim u umivaoniku.
Isus ih vidi pa poviče: „Poradi vaše vjere budite svi zdravi. Pođite svojim kućama. Budite dobri, pošteni. Vjerujte riječi Evanđelja. I zadržite za sebe ono što znate dok ne dođe čas da to razglasite po trgovima i putovima zemlje. Moj mir neka je s vama!“
I uđe u prostranu kuhinju gdje sjaji oganj i podrhtavaju svjetla dviju svjetiljki.
Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”
Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
