Aktualnosti

MARIJA VALTORTA

VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE Isus joj je pokazao kako je izgledalo Njegovo uskrsnuće  A svjetlost Božja, sav rajski sjaj skupio se u jedno Biće, ljudskom riječju neopisiva…

Foto: https://pursuitofglory.org


 

„Kada Božja me volja odnijela u vrt gdje se diže On…“ Marija Valtorta primila je neizrecivi dar, proživjeti život Isusa i Marije. U dobi od 4,5 godine polazila je u azil sestara uršulinka, gdje je i doživjela svoj prvi susret s Bogom. Kroz cijeli svoj život imala je milost biti vjernom Marijinom družicom i „slušateljicom njezinih spisa“. Za svog života dobila je mnoge Kristove objave. Jedna od njih je i Kristova muka i uskrsnuće.

„Tko da povjeruje u ono što nam je objavljeno, kome se otkri ruka Jahvina?“ (Izaija 53,1)
„Trebalo je da Isus ustane od mrtvih.“ (Evanđelje po Ivanu 20,1-9)

Viđenje Uskrslog Krista

U vrtu vlada potpuna tišina i blistanje rose. Nad njim nebo koje postaje poput sve svjetlijega safira nakon što je izgubilo svoju plavo-crnu boju, načičkano zvijezdama, koje je svu noć bdjelo nad svijetom. Zora gura od istoka prema zapadu one još tamne predjele, kao što čini voda u vrijeme plime, koja sve više napreduje i prekriva tamnu obalu zamjenjujući sivo-crnu boju zala i grebena s plavetnilom morske vode.

»Probudite se! Dan je svanuo«

Poneka zvjezdica još ne želi umrijeti te sve slabije žmirka ispod poplave bijelo-plavkastog svjetla zore, mliječne boje s nijansom sive, poput lišća pospanih maslina što prave vijenac tome nedalekom brežuljku. A zatim utone potopljena od poplave zore kao zemlja što je preplavi voda. I tako je jedna manje… zatim opet jedna manje… još jedna, i još jedna.
Nebo gubi svoja stada zvijezda. Jedino tamo na krajnjem zapadu ostaju tri, potom dvije, zatim jedna da gledaju to svakodnevno čudo: svitanje zore.  I evo, kad jedna ružičasta nit povuče crtu po tirkiznoj svili istočnog neba, prođe dah vjetra preko lisnatih krošanja i preko trave i kaže: »Probudite se! Dan je svanuo«.

Stražari mrzovoljni, promrzli, pospani, u raznim položajima čuvaju Grob čija su kamena vrata bila učvršćena na svom rubu debelim slojem žbuke kao nekim pojačanjem

Ali ne probudi samo krošnje i travu, koje drhte pod svojim rosnim dijamantima koji tiho padajući zašušte uz lomljenje zvuka kao na harfi. Još se ne bude ptice u gustom granju vrlo visokog čempresa, koji kao da poput gospodara vlada u svom kraljevstvu, niti u zamršenom spletu lovorove ograde koja štiti od vjetra sa zapada.
Stražari mrzovoljni, promrzli, pospani, u raznim položajima čuvaju Grob čija su kamena vrata bila učvršćena na svom rubu debelim slojem žbuke kao nekim pojačanjem. Na zagasito bijeloj boji žbuke ističu se široke rozete crvenog voska hramskog pečata utisnute s drugima izravno u nedavno napravljenu žbuku.

…dolazeći iz nepoznatih dubina, veoma svijetao meteor koji silazi poput ognjene lopte nepodnošljiva sjaja…

Mora da su stražari noću palili nešto vatre jer na tlu ima pepela i nedogorjelih ugaraka. Mora da su igrali i jeli jer još ima razbacanih ostataka jela i malenih očišćenih kosti koje su sigurno poslužile za neku igru, kao što je naš domino ili naša dječja igra na kuglice i rupice, što su je igrali na primitivnom poput šahovske ploče igraćem polju zacrtanom na stazi. Onda su se umorili i sve napustili i potražili položaje više ili manje udobne za spavanje ili za bdijenje. Na vedrom istočnom nebu, na koje se sasvim ružičasti predjel sve više proteže, a na kome uostalom još nema sunčane zrake, pokazuje se, dolazeći iz nepoznatih dubina, veoma svijetao meteor koji silazi poput ognjene lopte nepodnošljiva sjaja, a slijedi ga blistajući trag, koji možda nije drugo do sjećanje na njegov sjaj u mrežici našeg oka.
Spušta se veoma brzo k zemlji šireći svjetlost tako intenzivnu, čarobnu, zastrašujuću u njenoj ljepoti, da se zorina ružičasta svjetlost poništava, jer je nadmašuje ta usijana bjelina.

To je aleluja, anđeoski Slava, koji prati Kristov Duh koji se vraća u njegovo slavno tijelo

Stražari podignu glave zapanjeni, i zato što sa svjetlošću dođe i ori se snažno, skladno, svečano, gromoglasno brujanje koje ispunja sav svemir. Dolazi iz rajskih dubina. To je aleluja, anđeoski Slava, koji prati Kristov Duh koji se vraća u njegovo slavno tijelo.
Meteor se sruči na kamen koji je uzalud zatvarao Grob, istrgne ga, baci na zemlju, kao gromom ošinu strahom i praskom stražare postavljene za tamničare Gospodara svemira, prouzročivši svojim povratkom na zemlju novi potres kao što je to učinio
kad je ovaj Gospodinov Duh bio pobjegao sa Zemlje.  Uđe u mračan Grob koji se sav rasvijetli njegovom neopisivom svjetlošću. I dok svjetlost nepomična lebdi u zraku, Duh se ponovno izlije u tijelo koje je nepomično u mrtvačkim povojima.

Ali ljudsko uho ne zamijeti ni jedne riječi…

I sve to, ne u jednoj minuti, nego u djeliću minute, tako je bilo brzo pojavljivanje, spuštanje, ulazak i isčeznuće Božjega Svjetla … »Hoću«.  Ta naredba božanskoga Duha svome hladnome Tijelu nema zvuka. Izrekla ju je Bit nepomičnoj materiji. Ali ljudsko uho ne zamijeti ni jedne riječi. Tijelo primi naredbu i posluša je s dubokim dahom … Ništa drugo kroz nekoliko minuta.

Još jedan tren i evo naglog pokreta ispod teškog sindona…

Ispod ubrusa i sindona slavno se Tijelo sredi u vječnu ljepotu, probudi se od smrtnoga sna, vrati se iz »ničega« u kome je bilo, živi nakon što je bilo mrtvo.  Sigurno, srce se probudi i izvede prvi kucaj, potjera po žilama preostalu zgrušanu krv i odmah je stvori potpunu mjeru u ispražnjenim arterijama, u nepomičnim plućima, u potamnjelom mozgu, te opet unosi toplinu, zdravlje, snagu, misao. Još jedan tren i evo naglog pokreta ispod teškog sindona. Tako nagloga, da od trena kad pomakne sigurno prekrižene ruke pa do časa kad se pojavi na nogama, impozantan, presjajan u svojoj haljini od nematerijalne materije, nadnaravno lijep i veličanstven, u dostojanstvu koje ga mijenja i uzdiže iako dopušta prepoznati ga, oko jedva na vrijeme uhvati te prijelaze.

Kad učini prvi korak, tada je stvarno „Svjetlost“ koja je uzela tijelo…

I sada mu se divi, tako različitom od onoga kakva se pamet sjeća, urednome, bez rana i krvi, nego sasvim sjajnom od svjetla što u mlazovima izbija iz pet rana i izvire iz svake pore njegove kože. Kad učini prvi korak, tada je stvarno “Svjetlost” koja je uzela tijelo. Jer kad se kreće, zrake što izbijaju iz ruku i nogu prave mu aureolu od snopova svjetla, od glave koja je okružena svijetlim vijencem što ga čine bezbrojne malene rane prouzročene od trnove krune, iz kojih više ne izlazi krv, nego samo sjaj, do ruba haljine, a kad raširi ruke koje su mu prekrižene na prsima, otkrije područje veoma žive svjetlosti koja probija kroz haljinu i čini da je u visini Srca sjajna kao sunce. Stvarno »Svjetlost« koja je uzela tijelo.

…sav rajski sjaj koji se skuplja u samo jedno Biće i dariva mu svoju nepojmljivu azurnu boju za zjenice…

Ali ne siromašna svjetlost zemlje, ne siromašna svjetlost zvijezda, ne siromašna svjetlost sunca. Nego svjetlost Božja; sav rajski sjaj koji se skuplja u samo jedno Biće i dariva mu svoju nepojmljivu azurnu boju za zjenice, ognjenozlatnu boju za kosu, svoju anđeosku bjelinu za haljinu i za boju lica; i sve ono što je ljudskom riječi neopisiv izvanredni žar presvetoga Trojstva, koje svojom žarkom moći zasjenjuje svaki rajski oganj i upija ga u Sebe da ga iznova rodi svakoga trena vječnoga vremena, Srce neba koje privlači i razlijeva svoju krv, nebrojene kapi svoje bestjelesne krvi; blaženici, anđeli, sve što sačinjava raj; Ljubav Božja, ljubav prema Bogu, – sve je to Svjetlost koja je uskrsli Krist, koja ga oblikuje.

…i izlazi napuštajući grobnu spilju i ponovno hodi po zemlji

Kad se pomakne dolazeći prema ulazu i kad oko može vidjeti još nešto, a ne samo njegov sjaj, ukažu mi se dva svjetla, prekrasna ali slična zvijezdama u odnosu na sunce, jedno s ove, a drugo s one strane vrata, ničice u klanjanju svome Bogu koji prolazi obavijen svojim svjetlom, usrećujući svojim osmijehom, i izlazi napuštajući grobnu spilju i ponovno hodi po zemlji, koja se uzbuđuje od radosti i sva blista u svojoj rosi, u bojama trave i ruža, u bezbrojnim cvjetićima jabuka koji se nekim čudom otvaraju s prvim suncem koje ih cjeliva i na vječnom Suncu koje ispod njih prolazi.

Njegov osmijeh, njegov pogled koji miluje cvijeće, granje, koji se diže prema vedrom nebu, povećava ljepotu svemu…

Stražari su tu, onesviješteni … Pokvarene čovjekove sile ne vide Boga. Dok čiste sile svemira: cvijeće, trava, ptice dive se i časte Moćnoga u moru njegova vlastitog svjetla i u nimbusu svjetla sunčanog.
Njegov osmijeh, njegov pogled koji miluje cvijeće, granje, koji se diže prema vedrom nebu,
povećava ljepotu svemu. I milijuni latica koje prave cvjetnu pjenu nad glavom Pobjednika
mekše su i mirisnije od svilene ruže.  Življi su i dijamanti rose.  Modrije je i nebo koje odražava njegove blistave oči, veselije i sunce koje daje radostan izgled jednom oblačiću
što ga nosi tihi vjetar, koji dolazi da poljubi svoga Kralja s mirisima što ih je ugrabio vrtovima
i milovanjem svilenih latica.

Isus podigne ruku i blagoslovi. A potom, dok ptice jače pjevaju i vjetar miriše, iščezava mom pogledu, ostavljajući me u radosti koja briše i najbljeđe sjećanje na tugu i bol i na nesigurnost za sutra.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Evanđelje kako mi je bilo objavljeno”. Izvor: https://valtortahr.wordpress.com

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

Komentirajte

Najčitanije

Na vrh