VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE Isus govori što zaista znači njegov poziv: „Dođite k meni svi koji ste izmoreni i opterećeni i ja ću vas odmoriti“ Razmišljamo o nedjeljnom evanđelju uz viđenje talijanske mističarke M. Valtorta

Foto: Shutterstock

Mt 11, 25-30
Krotka sam i ponizna srca.

Isusova pouka apostolima o ‘Krepostima’…

‘Ljubav’ je zahtjev i tajna slave

Isus s Manahenom izlazi iz kuće udovice govoreći: »Mir tebi i tvojima. Poslije subote ćemo se naći. Zbogom, mali Josipe, sutra se igraj i počivaj, pa ćeš mi još pomagati. Zašto plačeš?«

»Nisam li vam ovih šest dana dao najbolju riječ?« »Kada? Komu?« »Svima. Sa stolarskog stola. Kroz šest dana sam propovijedao da bližnjega treba ljubiti i pomagati na sve načine, posebno kad se radi o slabima kao što su udovice i sirote. Zbogom, Korozaimci. Razmišljajte u subotu o ovoj mojoj lekciji.«

»Bojim se da se nećeš više vratiti.«

»Ja uvijek govorim istinu. Zar ti je toliko žao da Ja idem?«

Dječak potvrđuje glavom. Isus ga miluje i govori: »Jedan dan brzo prođe. Sutra budi s majkom i s braćom. A Ja ću biti s mojim apostolima i njima ću govoriti. Ovih sam dana govorio tebi da te naučim raditi, a sada idem k njima da ih naučim propovijedati i da budu dobri. Ti se ne bi zabavljao sa Mnom, sam dječak među mnogim odraslima.«

»Oh! Zabavljao bih se, jer bih bio s Tobom.«

»Razumio sam, ženo, da tvoj sin čini kao mnogi i to oni bolji. Neće da Me ostavi. Pouzdaješ li se pustiti mi ga sve do prekosutra?«

»Oh, Gospodine! Sve bih Ti ih dala! S Tobom su sigurni kao u Nebu… A ovaj dječak, koji je više od svih bio s ocem, previše je pretrpio. Začas se je ovdje našao. Vidiš li?… samo plače i kuka! Nemoj plakati, sine moj. Pitaj Gospodina nije li istina što ti govorim. Učitelju, da ga utješim uvijek mu govorim da se otac nije izgubio, nego da je samo časovito otišao daleko od nas.«

»Istina je. Upravo kako kaže tvoja majka, mali Josipe!«

»Ali, dok ja ne umrem neću ga naći. A ja sam još malen. A da postanem star kako je bio Izak koliko još moram čekati?«

»Jadni dječače! Ali, vrijeme brzo leti.«

»Ne, Gospodine. Tri su tjedna da ja nemam oca, pa mi se čini dugo, dugo!… Ne mogu bez njega…«, i plače bez glasa u dubokoj boli.

»Vidiš li? Ovako uvijek. Posebno kad nije zabavljen stvarima koje ga zaokupljuju. Subota je mučna. Bojim se da mi ne umre…«

»Ne. Imam jednog drugog dječaka bez oca i majke. Bio je mršav i žalostan. Sada, kod jedne dobre žene u Betsaidi, siguran da nije rastavljen od roditelja, procvjetao je u tijelu i u duhu. Tako će biti i s tvojim. I zbog riječi koje ću mu Ja govoriti i jer je vrijeme veliki liječnik i kada te bude vidio mirnijom radi svagdanjega kruha, bit će i on mirniji. Zbogom, ženo. Sunce zalazi, pa moram ići. Dođi, Josipe. Pozdravi majku, braću i baku, pa trči za Mnom.«

I Isus polazi. »A što ćeš sada reći apostolima?«

»Da imam jednog starog učenika i jednog novog«.

Hodaju Korozaimom gdje navire sve više naroda. Jedna skupina ljudi zaustavlja Isusa: »Zar odlaziš? Ne ostaješ u subotu?«

»Ne. Idem u Kafarnaum.«

»A nisi rekao ni jedne riječi čitavog tjedna. Zar nismo dostojni tvoje riječi?«

»Nisam li vam ovih šest dana dao najbolju riječ?«

»Kada? Komu?«

»Svima. Sa stolarskog stola. Kroz šest dana sam propovijedao da bližnjega treba ljubiti i pomagati na sve načine, posebno kad se radi o slabima kao što su udovice i sirote. Zbogom, Korozaimci. Razmišljajte u subotu o ovoj mojoj lekciji.«

»Da naučim dijete vjerovati da je Bog Otac i da će u Bogu naći izgubljenog oca…«

I Isus opet ode ostavivši zbunjene građane. Ali, dijete, koje ga trčeći dostiže, čini da se građani razbude u znatiželjnosti i ponovno govore Isusu: »Zar uzimaš muškića udovici? Zašto?«

»Da naučim dijete vjerovati da je Bog Otac i da će u Bogu naći izgubljenog oca. A, također, zato da ovdje bude netko koji vjeruje. Mjesto staroga Izaka.«

»S tvojim su učenicima trojica iz Korozaima.«

»Jesu s mojima, ali nisu ovdje. Zbogom.«

I držeći dijete između Sebe i Manahena ide hitno po polju prema Kafarnaumu, razgovarajući s Manahenom. U Kafarnaum stigoše kad apostoli već bijahu došli. Sjedeći na terasi, u sjeni lozove strehe, oko Mateja, pripovijedaju svoje doživljaje kolegi koji još nije ozdravio. Na lagane korake sandala po stubama okreću se i vide plavu glavu Isusovu gdje se izdiže iznad zidića terase. Potrče k Njemu koji se smiješi… a oni ostaju namršteni videći da je iza Isusa jedno siromašno dijete. Manahenova prisutnost, koji se otmjeno penje u svojoj haljini od bijela lana koju još ljepšom čine dragocjeni pojas i plašt žarkocrvenog obojenog lana tako svijetao da izgleda svila, tek nataknut na pleća da se čini kao skut haljine preko leđa, pa naglavnik od bisa pridržan tankim zlatnim dijademom, izbrušenom pločicom koja mu dijeli prošireno čelo dajući mu izgled egipatskog kralja, zadržava gomilu pitanja što ih, ipak, izrazuju veoma sjajne oči. Ali, nakon izmijenjenih pozdrava, sjedeći već kod Isusa, apostoli pitaju: »A ovaj?« pokazujući na dijete.

»Ovo je moje posljednje osvajanje. Mali Josip, drvodjelac, kao veliki Josip koji mi je bio ocem. Zato mi je veoma drag, kao što sam i Ja njemu. Nije li tako, dječače? Dođi ovamo da te upoznam s ovim mojim prijateljima o kojima si toliko čuo govoriti. Ovo je Šimun Petar, najbolji za djecu što može biti. A ovo je Ivan: veliko dijete koji će ti govoriti o Bogu i pri igri. A ovo je Jakov, njegov brat, ozbiljan i dobar kao stariji brat. A ovo je Andrija – brat Šimuna Petra: s njime ćeš se odmah sprijateljiti jer je mio kao janje. A zatim, evo, Šimun Revnitelj: ovaj toliko ljubi djecu bez oca, te vjerujem da bi obišao, da nije sa Mnom, cijelu zemlju da ih traži. Zatim, evo, ovdje Juda Šimunov i s njime Filip iz Betsaide i Natanael. Vidiš li kako te gledaju. I oni imaju djece i ljube djecu. A ovo su moji rođaci Jakov i Juda. Oni vole sve ono što Ja volim, zato će i tebe voljeti. Sada idimo k Mateju kojega boli noga, a ipak se ne srdi na djecu koja su ga nesmotreno igrajući udarila oštrim kremenom. Je li tako, Mateju?«

»Oh, ne srdim se, Učitelju! Je li to sin udovice?«

»Da. Vrlo je valjan, ali je ‘ostao’ (nakon smrti oca) veoma žalostan.«

»O! Siromašno dijete! Učinit ću da pozovu malog Jakova, pa ćeš se s njime igrati«, pa ga Matej miluje privlačeći ga jednom rukom k sebi. Isus mu konačno predstavlja Tomu koji, kako je praktičan, nadopunja ovo predstavljanje nudeći djetetu grozd grožđa otrgnut sa strehe.

»Sada ste prijatelji«, zaključuje Isus. I opet sjedne, dok dijete zoblje svoje grožđe, odgovarajući Mateju koji ga drži blizu.

»Ali, gdje si bio čitav tjedan?«

»Pošao sam u Korozaim da propovijedam ljubav na djelu. Tamo je jedna udovica s petero djece i jednom bolesnom staricom. Muž joj je nedavno umro radeći za svojim drvodjeljskim stolom, ostavivši za sobom bijedu i nedovršene radove. Korozaim nije znao naći ni mrve milosrđa za ovu nesretnu obitelj. Pošao sam dovršiti radove i…«

»U Korozaimu, Šimune Ivanov.«

»To znam. Ali, što si radio? Jesi li bio kod Izaka?«

»Stari Izak je umro.«

»A onda?«

»Nije li ti rekao Matej?«

»Ne. Rekao mi je samo da si bio u Korozaimu od dana nakon našeg odlaska.«

»Matej je vrjedniji od tebe. On znade šutjeti, a ti ne znaš zauzdati svoju znatiželjnost.«

»Ne svoju, nego opću znatiželju.«

»Pa, dobro. Pošao sam u Korozaim da propovijedam ljubav na djelu.«

»Ljubav na djelu? Što hoćeš reći?« pitaju mnogi.

»U Korozaimu je jedna udovica s petero djece i jednom bolesnom staricom. Muž joj je nedavno umro radeći za svojim drvodjeljskim stolom, ostavivši za sobom bijedu i nedovršene radove. Korozaim nije znao naći ni mrve milosrđa za ovu nesretnu obitelj. Pošao sam dovršiti radove i…«

Nastao je opći metež. Netko pita, netko protestira, netko mrmlja na Mateja što Mu je dopustio, netko se divi, netko kritizira. A nažalost su u većini koji kritiziraju i protestiraju. Isus pušta da se bura smiri kako je i nastala i da odgovor bude čitav, veli: »I preksutra ću se vratiti. I tako ću činiti dok ne dovršim. I hoću i nadam se da ćete barem vi shvatiti. Korozaim je zatvoren orah i bez klice. Vi budite barem orasi s klicom. Daj mi, dječače, onaj orah što ti ga je dao Šimun, pa poslušaj i ti.

»Ljubav se ne iskazuje samo riječima ili novcem. Ljubav se iskazuje samom ljubavlju. Neka vam to ne izgleda igra riječi. Ja nisam imao novaca, a riječi nisu bile dosta za ovaj slučaj. Tu je bilo sedam osoba na pragu gladi i jada…«

Vidite li ovaj orah ? Uzimam ovaj, jer nemam pri ruci drugih koštica, ali da shvatite prispodobu pomislite na koštice borova ili palmi, na one najtvrđe, na primjer na maslinove. To su zatvorene kutijice za dragulje, bez pukotina, vrlo tvrde, od kompaktnog drva. Slični su magičnim kovčežićima, koji se samo silom otvaraju. A, ipak, ako je jedan od njih bačen u zemlju, te ga prolaznik prošavši odozgo zarine u nju samo toliko da se prilagodi tlu, što se događa? Tvrda se škrinja otvara i daje korijenje i lišće. Mi moramo mnogo tući batom, a sama se koštica, naprotiv, od sebe otvara. Zar je ta sjemenka magična? Ne. Unutra ima jezgru. Oh! To je nešto slabašno s obzirom na tvrdu košticu. Ona, ipak, hrani nešto, što je još nježnije: klicu. A to je ona poluga koja sili, otvara i daje biljku s korijenjem i lišćem. Kušajte zakopati orahe i čekajte. Vidjet ćete da jedan klije, a druge ne. Izvadite one koji nisu proklijali. Otvorite ih batom i vidjet ćete da nemaju sjemenke, što otvara orah nije, dakle, ni vlaga ni toplina zemlje. To čini jezgra i još više: duša jezgre: klica, koja bubri i daje poticaj za rast i otvaranje.

Ovo je usporedba. Ali, primijenimo je na sebe. Što sam Ja učinio što ne bi valjalo učiniti? Zar se još tako malo razumijemo da ne shvaćamo kako je licemjerje grijeh i kako je riječ vjetar, ako je ne potvrđuje djelo? Što vam Ja uvijek govorim? „Ljubite se među sobom. Ljubav je zahtjev i tajna slave.“

A, Ja koji to propovijedam, zar smijem biti bez ljubavi? Zar da vam dajem primjer lažnog učitelja? Ne. Nikada. Oh, prijatelji moji! Tvrd orah je naše tijelo, u tvrdom orahu je jezgra: duša, u jezgri je klica koju sam Ja postavio. Klica se sastoji od mnogih počela, a najglavnija je ljubav. Ona služi kao poluga za otvaranje oraha i oslobađanje duha od pritiska materije sjedinjujući ga s Bogom, koji je Ljubav. Ljubav se ne iskazuje samo riječima ili novcem. Ljubav se iskazuje samom ljubavlju. Neka vam to ne izgleda igra riječi. Ja nisam imao novaca, a riječi nisu bile dosta za ovaj slučaj. Tu je bilo sedam osoba na pragu gladi i jada. Očaj je pružio svoje crne šape da ščepa i uguši. Svijet se, okrutan i egoističan, povlači pred ovom nevoljom. Svijet je pokazivao da nije razumio Učitelja u njegovim riječima. Zato je Učitelj naviještao djelima. Bio sam sposoban i slobodan to učiniti. Bila mi je dužnost ljubiti za cijeli svijet ove nemoćnike što ih svijet nije ljubio. Sve sam Ja to učinio.

»Postavite u sebe onu klicu koja posvećuje i otvara orah. Inače, ćete uvijek ostati beskorisni ljudi. Što sam Ja učinio morate i vi uvijek biti spremni učiniti. Za ljubav prema bližnjemu, zato da privedete Bogu jednu dušu, nijedan vam posao ne smije biti težak«

Možete li Me još osuđivati? Ili moram Ja vas kritizirati, koji sam to učinio u prisutnosti jednog učenika koji se nije sablaznio doći među ostružinu i piljevinu, zato da ne ostavi Učitelja i koji je se, osvjedočen sam, više uvjerio o Meni negoli bi se uvjerio da Me je vidio na prijestolju; i u prisutnosti jednoga djeteta koje Me je shvatilo za onoga što jesam uza sve svoje neznanje i nevolje koje su ga otupile i uz potpuno neiskustvo u poznavanju Mesije kakav je u stvarnosti. Ne kažete ništa? Nemojte se mrgoditi kad Ja, samo malo, podignem glas da ispravim krive misli. To činim iz ljubavi. Nego postavite u sebe onu klicu koja posvećuje i otvara orah. Inače, ćete uvijek ostati beskorisni ljudi. Što sam Ja učinio morate i vi uvijek biti spremni učiniti. Za ljubav prema bližnjemu, zato da privedete Bogu jednu dušu, nijedan vam posao ne smije biti težak. Rad, kakav god on bio, nije nikada ponižavajući. Ponižavajuća su niska djela, prijevare, lažne prijave, okrutnosti, ugnjetavanja, umorstva, klevete, bludništva. Ova djela uništavaju čovjeka. A ipak se počinjaju bez stida, pa i od onih koji hoće da se zovu savršeni i koji su se, sigurno, sablaznili kad su me vidjeli da radim pilom i čekićem. Oh! Oh! Čekić! Nedostojan čekić, ako posluži zato da zabije čavle u drvo da se napravi zdjelica za hranu sirotama, kako li će plemenit postati? Čekić, ako je neplemenit u mojim rukama i kada služi za svetu svrhu, kako li se neće činiti još neplemenitijim i kako li će ga htjeti imati svi oni koji bi sada stali vikati sablažnjavajući se nad njime! Oh, čovječe, stvore koji bi morao biti svjetlo istine, kako li si tama i laž! Ali, vi, barem vi, shvatite što je Dobro! Što je Ljubav! Što je Poslušnost. Uistinu vam govorim da ima mnogo farizeja. Ima ih i među onima koji me okružuju.«

»Čovjek koji se uzda u Boga, svoga Gospodina, nužno ponižava svoju oholost koja bi htjela da se proglasi »bogom«, te priznaje da je ništa i da je Bog sve, da on ne može ništa, a Bog može sve, da je čovjek prašina koja prolazi, a da je Bog vječnost koja diže prašinu na viši stupanj dajući mu nagradu vječnosti«

»Ne, Učitelju! Nemoj toga govoriti! Mi neke stvari ne trpimo zato što te ljubimo.«

»To je stoga što još niste razumjeli ništa. Govorio sam vam o Vjeri i Nadi i mislio sam da ne bi trebalo novih riječi da vam govorim o Ljubavi, jer je Ja toliko ižarujem da biste morali biti njome zasićeni. Ali, vidim da je poznajete samo po imenu ne poznavajući njezinu narav i oblik. Sjećate li se kad sam vam rekao da je Nada kao poprečni krak slatkog jarma koji drži Vjeru i Ljubav, te je križ čovječnosti i prijestolje spasenja? Sjećate li se? Da. Ali, niste razumjeli mojih riječi u njihovu značenju. A zašto me niste pitali za razjašnjenje? Ja vam ga dajem. Nada je jaram jer obvezuje čovjeka da drži nisko svoju ludu oholost pod težinom vječnih istina. To je križ ove oholosti. Čovjek koji se uzda u Boga, svoga Gospodina, nužno ponižava svoju oholost koja bi htjela da se proglasi »bogom«, te priznaje da je ništa i da je Bog sve, da on ne može ništa, a Bog može sve, da je čovjek prašina koja prolazi, a da je Bog vječnost koja diže prašinu na viši stupanj dajući mu nagradu vječnosti. Čovjek se prikiva na svoj križ da postigne Život. Na križ ga prikivaju plamenovi Vjere i Ljubavi, ali ga prema Nebu podiže Nada koja se nalazi između Vjere i Ljubavi. Sada shvatite pouku: ako nema ljubavi, prijestolje je bez svjetla i tijelo, nepričvršćeno na jednoj strani, visi prema blatu i ne vidi više Neba. To poništava spasonosne učinke Nade i završava time da i Vjera postaje besplodna, jer je odvojena od drugih dviju bogoslovnih kreposti i pada u slabost i smrtni mraz. Nemojte odbijati Boga ni u najmanjim stvarima. A odbijati pomoć bližnjemu poganskom ohološću znači odbijati Boga. Moja ‘Nauka’ je jaram koji sagiblje grješno čovječanstvo: jaram je i bat što razbija tvrdu koru da oslobodi duh. Jaram je i bat, da. Ali, onaj koji je prihvaća ne osjeća umor što ga uzrokuju sve druge ljudske nauke i sve što je ljudsko. Ali i onaj koji je tim batom udaren ne osjeća boli što je skršen u ljudskome ja, nego osjeća da je oslobođen. Zašto tražite da se oslobodite jarma moje Nauke da mjesto njega dobijete samo olovo i bol? Svi vi imate svoje bolove i svoje napore.

»Moja ‘Nauka’ je jaram koji sagiblje grješno čovječanstvo: jaram je i bat što razbija tvrdu koru da oslobodi duh. Jaram je i bat, da. Ali, onaj koji je prihvaća ne osjeća umor što ga uzrokuju sve druge ljudske nauke i sve što je ljudsko. Ali i onaj koji je tim batom udaren ne osjeća boli što je skršen u ljudskome ja, nego osjeća da je oslobođen.«

Cijelo čovječanstvo ima svoje bolove i napore koji su, katkada, veći od ljudskih sila. Od djeteta kao što je ovo, koje već nosi na malenim plećima velik teret koji ga prigiba te mu skida djetinji osmijeh s usana i bezbrižnost s njegovih misli koje, ljudski govoreći, neće nikad više biti djetinje; pa do starca koji se prigiba k grobu sa svim svojim razočaranjima i naporima i sa svim teretima i ranama svoga dugog života. Ali, u mojoj ‘Nauci’ i u mojoj ‘Vjeri’ ima olakšanje za ove tegobe koje pritišću. Zato se i zove »Dobra (radosna) vijest«. Zato će onaj koji je prihvati i koji joj se pokorava biti blažen na Zemlji, jer će imati Boga u pomoći, a ‘Kreposti’ (vrline) će mu osvijetliti i olakšati put, kao da bi bile dobre sestre koje će mu, držeći ga za ruku, rasvijetliti put i život užganim svjetiljkama i koje će mu pjevati o vječnim Božjim obećanjima sve dok se, mirno sagnuvši umorno tijelo k zemlji, ne probudi u Raju. Zašto, o ljudi, hoćete biti opterećeni, usamljeni, umorni, ojađeni, očajni, kad možete biti okrijepljeni i utješeni? Zašto vi, moji apostoli, hoćete osjećati umornost svojeg poslanja, njegovu teškoću i oštrinu, dok uz djetinje pouzdanje možete imati veselu revnost, svijetlu lakoću u njegovu vršenju, te ga razumjeti i osjećati da je ono teško samo neskrušenima koji ne poznaju Boga, a za njegove vjernike je kao majka koja pomaže u hodu, ukazujući, nesigurnim koracima mališana, na kamenje i trnje, na zmijska legla i na jarke da ih mališan vidi, te ne upadne u opasnost?

»Zašto vi, moji apostoli, hoćete osjećati umornost svojeg poslanja, njegovu teškoću i oštrinu, dok uz djetinje pouzdanje možete imati veselu revnost, svijetlu lakoću u njegovu vršenju, te ga razumjeti i osjećati da je ono teško samo neskrušenima koji ne poznaju Boga, a za njegove vjernike je kao majka koja pomaže u hodu, ukazujući, nesigurnim koracima mališana, na kamenje i trnje, na zmijska legla i na jarke da ih mališan vidi, te ne upadne u opasnost?«

Sada ste vi žalosni. Vaša je žalost imala veoma bijedan početak. Vi ste žalosni prvo zbog moje poniznosti kao da bi ona bila grijeh protiv ‘Mene’ samoga. A sada ste žalosni, jer ste shvatili da ste ‘Mene’ ražalostili i da ste još daleko od savršenosti. Ali, u malo njih je ova žalost bez oholosti. Oholost je ranjena utvrđenom činjenicom da ste još na nuli, dok biste po oholosti htjeli biti savršeni. Vi imate samo poniznost volje da prihvatite ukor i da priznate da ste pogriješili obećavajući u svom srcu da ćete težiti za savršenošću radi nadljudske svrhe. A zatim, dolazite k Meni. Ja vas ispravljam, da vas razumijem i suosjećam s vama. Dođite k Meni, vi apostoli, dođite k Meni svi, ljudi koji patite od tjelesnih boli, od moralnih i duhovnih boli. Ove zadnje proizlaze od žalosti što se ne znate posvetiti kako biste htjeli iz ljubavi prema Bogu, revno i bez vraćanja k Zlu. Put posvećenja je dug i tajnovit i često ga putnik prevaljuje, a da i ne zna, idući kroz tminu, s okusom otrova u ustima, te misli da ne napreduje i da ne pije nebeski napitak, a ne zna da je i ova duhovna sljepoća sastavni dio savršenstva…

»Put posvećenja je dug i tajnovit i često ga putnik prevaljuje, a da i ne zna, idući kroz tminu, s okusom otrova u ustima, te misli da ne napreduje i da ne pije nebeski napitak, a ne zna da je i ova duhovna sljepoća sastavni dio savršenstva…«

Blaženi oni, triput blaženi koji idu naprijed bez uživanja svjetlosti, te ne odustaju zbog toga što ne vide ništa niti išta osjećaju, pa se ne zaustavljaju govoreći: ‘Ne idem dalje dok mi Bog ne pruži užitak’. Ja vam kažem ovo: najtamnija staza postat će najednom najsvijetlija otvarajući se nebeskim krajolicima. Trpkost, nakon što poništi svaku slast u ljudskim stvarima, promijenit će se u slatkoću Raja za one smione koji će začuđeni reći: »Kako to? Zašto meni tolika slast i radost?«

»Blaženi oni, triput blaženi koji idu naprijed bez uživanja svjetlosti, te ne odustaju zbog toga što ne vide ništa niti išta osjećaju, pa se ne zaustavljaju govoreći: ‘Ne idem dalje dok mi Bog ne pruži užitak’. Ja vam kažem ovo: najtamnija staza postat će najednom najsvijetlija otvarajući se nebeskim krajolicima«

Jer su ustrajali i Bog će učiniti da se na Zemlji raduju onom što je Nebo. Međutim, da se oduprete, dođite k Meni, vi svi koji ste opterećeni i umorni, vi apostoli i s vama svi ljudi koji traže Boga, koji plaču zbog zemaljskih boli, koji se skončavaju usamljeni i Ja ću vas okrijepiti. Uzmite na sebe moj jaram. Nije teret. To je potporanj. Prigrlite moju Nauku, kao da bi bila ljubljena zaručnica. Nasljedujte Učitelja koji se ne ograničuje na to da je blagoslivlja, nego ono što naučava stavlja u djelo. Učite se od Mene jer sam blaga i ponizna srca. Naći ćete spokoj svojim dušama, jer blagost i poniznost postižu Kraljevstvo na Zemlji i na Nebu.

»Pravi ‘trijumfatori’ (pobjednici) među ljudima oni koji ih predobiju ljubavlju, a ljubav je uvijek blaga i ponizna. Ja vam nikad ne bih zadao da činite išta što je preko (iznad) vaših sila, jer vas ljubim i hoću da budete sa Mnom u mojem Kraljevstvu.«

Već sam vam rekao da su pravi ‘trijumfatori’ (pobjednici) među ljudima oni koji ih predobiju ljubavlju, a ljubav je uvijek blaga i ponizna. Ja vam nikad ne bih zadao da činite išta što je preko (iznad) vaših sila, jer vas ljubim i hoću da budete sa Mnom u mojem Kraljevstvu. Primite, dakle, moju pouku i moj pravorijek i nastojte biti slični meni i kako uči moja Nauka. Nemojte se bojati, jer jaram je moj sladak i breme je moje lako, dok je neizmjerna moja slava koju ćete uživati ako Mi ostanete vjerni. Neizmjerna je i vječna…

Ostavljam vas neko vrijeme. S djetetom idem na jezero. Tamo će naći prijatelje. Zatim, ćemo zajedno lomiti kruh. Dođi, Josipe! Upoznat ću te s mališanima koji Mene vole«.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus