VIĐENJE POZNATE MISTIČARKE A ovo je život vječni… "Zašto gotovo nikoga ne privlači život u, primjerice nekoj siromašnoj afričkoj zemlji, a mnogi bi htjeli živjeti u nekoj od bogatih zapadno-europskih zemalja? Odgovor je više nego jednostavan: zakoni, ekonomija, standard i sve drugo govore nam da nam je bolje živjeti na zapadu i zato tamo težimo otići. Tako je i sa životom vječnim: upoznati kralja te vječne zemlje od presudne je važnosti za nas, za to hoćemo li čeznuti prema vječnosti ili nećemo" (Nediljko Jelčić). Uz viđenje mističarke Marie Valtorta razmišljamo o sutrašnjem evanđelju, u kojem Isus izriče svoju molitvu Ocu za sve njegove učenike, malo prije nego što je započela njegova Muka.

Foto: www.christianwallpaperfree.com

Iv 17, 1-11a

Oče, proslavi Sina svoga!

Započinje trpljenje Svetoga Četvrtka. Apostoli, a ima ih deset, daju se na velik posao da pripreme Cenakul. (…)

Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina

Isus ustaje, otvara ruke na križ i izgovara rasvijetljena lica uzvišenu molitvu Ocu. Ivan je donosi u potpunosti:

»Oče, došao je čas! Proslavi Sina svoga, da i Sin tvoj proslavi tebe i da, kao što si mu dao vlast nad svim ljudima, dadne život vječni svima koje si mu dao. A ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinog pravog Boga i onoga koga si poslao, Isusa Krista. Ja sam tebe proslavio na zemlji i izvršivši djelo koje si mi dao da učinim. A sada, Oče, proslavi ti mene kod sebe samog slavom koju imadoh kod tebe prije nego postade svijet. Ja sam objavio ime tvoje ljudima koje si mi dao iz svijeta. Tvoji su bili. Meni si ih dao i držali su tvoju riječ. Sad su spoznali da je sve od tebe što god si mi dao. Jer riječi koje si dao meni dao sam njima. Oni su ih primili i doista saznali da sam od tebe izišao te vjerovali da si me ti poslao. Ja molim za njih. Ne molim za svijet, već za one koje si mi dao, jer su tvoji. Sve moje pripada tebi; sve tvoje pripada meni. Ja se u njima proslavih. Ja više ne ostajem u svijetu. A oni ostaju u svijetu, dok ja idem k tebi.

A ovo je život vječni: spoznati tebe, jedinog pravog Boga i onoga koga si poslao, Isusa Krista

Sveti Oče, čuvaj u svome imenu one koje si mi dao, da budu jedno kao mi! Dok sam bio s njima, ja sam ih čuvao u tvome imenu koje si mi dao i sačuvao ih, te nijedan od njih ne propadne, osim sina propasti – da se ispuni Pismo. Ali sad ja idem k tebi i ovo govorim dok sam u svijetu, da oni imadnu u sebi radost, koju ja posjedujem u svoj punini. Ja sam im predao riječ tvoju i svijet ih zamrzi, jer više ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Ne molim te da ih digneš sa svijeta, već da ih očuvaš od Zloga. Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samoga posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom. Ne molim samo za njih nego i za one koji će po njihovoj riječi vjerovati u mene, da svi budu jedno. Kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, tako neka i oni u nama budu jedno, da svijet vjeruje da si me ti poslao! Ja sam im predao slavu koju si ti meni dao, da budu jedno kao što smo mi jedno – ja u njima, a ti u meni – da postanu potpuno jedno, da svijet upozna da si me ti poslao i da si njih ljubio kao što si mene ljubio.

Oče, htio bih da oni koje si mi dao budu gdje sam ja, zajedno sa mnom, da promatraju slavu koju si mi dao, jer si me ljubio prije postanka svijeta. Oče pravedni, svijet te nije spoznao, a ja sam te upoznao i ovi su upoznali da si me ti poslao. Objavio sam im tvoje ime i ubuduće ću ga objavljivati, da u njima trajno bude ljubav kojom si me ljubio i ja u njima.«

Čini se da blagoslivlje zidove, namještaj, sve. Zatim se zaogrne ogrtačem i zaputi se. Za njim učenici. Uz njega je Ivan na koga se naslanja

Apostoli plaču više-manje očevidno i bučno. Naposljetku pjevaju neki himan. Isus ih blagoslovi. Zatim naređuje: »Stavimo si ogrtače, sada. I hajdemo. Andrija, reci kućedomaćinu neka sve ostane tako, po mojoj želji. Sutra… bit će vam drago iznova gledati ovo mjesto«. Isus ga gleda.

Čini se da blagoslivlje zidove, namještaj, sve. Zatim se zaogrne ogrtačem i zaputi se. Za njim učenici. Uz njega je Ivan na koga se naslanja.

»Nećeš pozdraviti Majku?« pita ga sin Zebedejev.

»Ne. Sve je već učinjeno. Idite ipak polagano, tiho.«

Šimun, koji je pripalio jednu baklju na zidnom usteru, rasvjetljuje široki hodnik što vodi do vratiju. Petar oprezno otvara velika vrata i izlaze svi na ulicu, a zatim, zavrtjevši nekom spravom, zatvaraju ih izvana.

I krenu na put.

Ulomak iz knjige Marije Valtorta „Spjev o Bogočovjeku”. Izvor: https://sites.google.com/site/jeshuahdinazareth/emaus