Foto: Unsplash, Nguyễn Hiệp
Nakon prekrasnog iskustva dobrovoljnog darivanja krvi, sestra mi je rekla da obavezno moram pričekati prije nego što odem. Dok sam čekao, odjednom se sve uskomešalo
Sjeo sam na bus, odvezao se do grada i otišao do prve bolnice. Rekao sam da mi je prvi put i da ne znam koju krvnu grupu imam. Medicinska me sestra zamolila da sjednem i pričekam. Nakon prekrasnog iskustva dobrovoljnog darivanja krvi, sestra mi je rekla da obavezno moram pričekati prije nego što odem. Dok sam čekao, odjednom se sve uskomešalo. Žurba, strka, galama, jurnjava po hodnicima… Pomislio sam u sebi kako opet dolaze ranjenici s fronte i uhvatila me je tuga. Međutim, uskoro mi je prišao neki čovjek s još četvoricom!
„Je lʼ to taj?!” – upita on.
„Jest, on je!” – odgovori sestra.
„Što sam sada skrivio?” – pomislih ja.
I tada mi je objašnjeno kako je njegov sin upravo stradao u prometnoj nesreći i da je za operaciju bilo hitno potrebno pet doza krvne grupe B+ i da me je sam Bog poslao
I tada mi je objašnjeno kako je njegov sin upravo stradao u prometnoj nesreći i da je za operaciju bilo hitno potrebno pet doza krvne grupe B+ i da me je sam Bog poslao (a sâm sam došao) i da sada moram ići s njima na ručak, jer spasili smo život njegovu sinu. Ostao sam bez teksta i, još pravo niti ne shvaćajući što se dogodilo, dopustio sam da me vode i voze kamo žele. Najprije su me odveli u Caritas, jer ondje dobrovoljnim darivateljima krvi dijele pakete. Odlučno sam ga odbio uzeti, jer ja sam vojnik i imao sam dovoljno hrane. No morao sam ga primiti pa sam ga odmah proslijedio prvoj ženi koju sam sreo ispred Caritasa.
Od „alkoholičara i nesretnika”, postadoh „spasioc”
Nakon toga je taj dobri (ne)sretni otac odveo nas petoricu u neki prijateljev restoran gdje se već spremno vrtio janjac na ražnju. I tako sam pomalo jeo i pio s novim prijateljima po krvi. A budući da sam bio u uniformi Hrvatske vojske, pazili su me i mazili i jelom i pilom na poseban način pa sam se malo i napio… Eh… U vojarnu sam se vratio u kasno poslijepodne. Smrknuti me je zapovjednik gledao kako teturajući hihoćem i pjevušim neku zagorsku pjesmu hehe…
„Vojniče, gdje si bio? Šta si radio?”
Nisam mu uspio odgovoriti kako je stradali dječak dobio moju krv, jer mi je odmah zapovjedio da odem u krevet, pod OBAVEZNO, i da mu se ne pojavljujem pred očima do jutra, kad će odlučiti o pritvoru. Ne shvaćajući o čemu se radi, otišao sam na spavanje. A ujutro, dok još nisam pravo ni otvorio oči, zapovjednik mi stade čestitati i pohvaljivati za dobro učinjeno djelo. Naime, u novinama je pročitao kako su petorica spasila život dječaku, a eto, piše i moje ime. I tako, od „alkoholičara i nesretnika”, postadoh „spasioc”.
Kako je Bog divan i kako uvijek na dobro surađuje s onima koji žele dobro, iako su daleko od Njega, i kako me On, Bog Svevid, poslao, a da toga nisam bio ni svjestan. Po dolasku iz vojske počeo sam se rado odazivati svim akcijama dobrovoljnog darivanja krvi.
Iz knjige „Ispovijest bijednog grješnika“ autora Veseljka Kralja. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isljučivo za portal Book.hr. Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.
