Intervju

RAZGOVOR ZA BOOK.HR

Veliki intervju: fra Ante Vučković o sjećanjima na djetinjstvo, pozivu, karizmatskom pokretu, novoj zbirci pjesama… Nedavno je izdavačka kuća „Salesiana“ izdala zbirku pjesama fra Ante Vučkovića, splitskog franjevca i svećenika, pod nazivom „Kolajna od šutnje“. Tim povodom razgovarali smo s fra Antom koji nam je otkrio kako je nastala njegova zbirka, što mu je ostalo u posebnom sjećanju iz njegova djetinjstva, kako se je odlučio poći u franjevce, zašto se je uključio u karizmatski pokret… Cijeli razgovor možete pročitati u nastavku

Veliki intervju: fra Ante Vučković o sjećanjima na djetinjstvo, pozivu, karizmatskom pokretu, novoj zbirki pjesama…

Foto: fra Ante Vučković


 

Upravo je izašla zbirka Vaših pjesmama Kolajna od šutnje. Zbirka je prilično intimna, na neki ste način ogolili svoju dušu…

fra Ante: To je točno. Djelomično. To je, naravno, samo dio mog doživljaja. U ovakve vrste tekstova ne stane mnogo. Uđu neki dijelovi, trenuci, stanja. I oni se tiču duše, doživljaja kako ih vidim i kušam iznutra.

Zašto s onim što je tako intimno izlaziti vani, u svijet, pred druge?

Iz potrebe da kušano uđe u riječ. To je prva potreba. Ono što zahvati dušu traži ulazak u riječ. Dočim se to dogodi, riječ bi htjela prema drugome. Riječi nisu samo naše. Njihova je nutarnja narav da se dijele. Potom se i sve ono što je ušlo u riječ pokazuje kao darovano. Darovano je da se daje. Podijeljena riječ i drugima otvara i osvjetljuje ono što je u početku htjelo u riječ. Tako ono što nam se činilo vrlo osobno i intimno postaje zajedničko, podijeljeno.

 

„Tekstovi koji su ušli u Kolajnu od šutnje nastali su gotovo pred drugima“

 

Kada ste otkrili svoju ljubav prema pisanju?

fra Ante: Ja oduvijek pišem s mukom. Rijetko mi se dogodi da mi pisanje teče. A i kad se dogodi, traje kratko. Kroz osnovno i srednje školovanje opažao sam veliku razliku između sebe i nekih kolegica i kolega. Njima je pisanje išlo. Meni nije. Oni su imali nadahnuća. Ja nisam. U njihovim radovima se osjećala lakoća. U mojima je nije bilo. No, volio sam čitati. Puno i raznovrsna štiva. Tek mi je za vrijeme studija bilo lakše pisati. Tada od mene više nitko nije tržio neko nadahnuće, nego sadržaj, misao, argumente. To mi je bilo lakše. Bilo je u tom vremenu trenutaka kada bi mi se za strojopisom dogodilo da pisanje krene i poteče. Ne sjećam se da mi je ikada i jedan pisani rad vraćen na doradu ili ispravke. Uvijek mi se nekako činilo da ga nastavnici nisu dovoljno pozorno čitali pa da samo zato nisu tražili dodatni rad.

Lirske sam tekstove počeo pisati iz potrebe da olakšam nutarnja stanja. To je najprije najviše naličilo terapeutskom pisanju. To nije bilo za druge. To je bio rad na sebi. Ponekad izrazito mučan. Sve je to nestalo u selidbama ili je zatrpano među papirima koje odavno već ne dodirujem.

Tekstovi koji su ušli u Kolajnu od šutnje nastali su gotovo pred drugima. Najvjerojatnije ne bi ni nastali da nije bilo Facebooka.

Kako to?

Facebook me je u početku oduševio. Tamo sam otkrivao mnoštvo stvari o ljudima koji su mi bili poznati, ali i dovoljno daleko da sam o njima poznavao samo jednu, najčešće površnu stranu. Na društvenoj se mreži odjednom vidjelo puno više. Nerijetko sam tek tamo zapravo upoznavao ljude. Tada je papa Benedikt XVI. rekao kako je potrebno naviještati Božju riječ i na društvenim mrežama, kako je potrebno ići tamo gdje su ljudi. To mi je zvučalo kao ohrabrenje da tekstove koji su došli iz odnosa s Riječju unesem među druge. To što su bili i vrlo osobni nije smetalo. Naprotiv!

Foto: fra Ante Vučković/Loretta Martin

 

Stjepan Lice rekao je da se je osjećao „kao čovjek na putu k svomu domu“ dok je čitao Vaše pjesme. Kada pomislite na svoje djetinjstvo i obiteljski dom, što Vam je ostalo u posebno sjećanju? Kako je izgledalo to razdoblje Vašega života?

fra Ante: Stjepan Lice zasigurno nije mislio na put koji bi vodio u moje djetinjstvo. Pjesme ne vode tamo. Razumio sam ga ovako: prepoznajem iste znakove na istom Putu. Zahvalan sam mu za tu usporedbu. Gotovo da sam privilegiran jer Stjepan ima izrazito istančanu dušu pred Riječju.

No, ja se u sjećanjima mogu vratiti na svoje početke. Kad spomenete obiteljski dom, najprije mi na um pada velika obitelj. Bilo nas je sedmero braće i sestara. Zadnja je sestra došla kada sam ja zauvijek odlazio od kuće. Odrastao sam s drugih petoro. Pada mi na um siromaštvo, zapravo oskudica koja nas je doticala onako rubno. Naše se je odrastanje kretalo između Crkve, škole, kuće i slobodnog vremena. Crkva je bila uporišna točka. Škola je bila nositeljica podvojenog svijeta. Premda smo osjećali oskudicu u ovom ili onom, imali smo kuću. Gotovo na osami. Uz izvor vode. Sada znam da smo bili bogatiji od mnogih čiji su roditelji imali bolju zaradu od naših. Imali smo jedno drugo. Za igru, otkrivanje svijeta, rast. Imali smo svoj prostor. Slobodno vrijeme bilo je vezano uz prirodu, igru, odnose sa životinjama i ponešto rada. U Crkvi smo mogli govoriti o školi, ali u školi nismo smjeli govoriti o Crkvi i vjeri. To je moje rano iskustvo slobode i riječi. Pitanje slobode bilo je jedno od najvažnijih pitanja u mome životu. Meni je bilo jasno da ću krenuti samo tamo gdje sam osjećao da ima više slobode.

 

„Kao svećenik imam privilegij dobiti na uvid otvoreno ljudsko srce“

 

Odazvali ste se Božjem pozivu i postali franjevac i svećenik. Možete li nam opisati trenutak u kojem ste se odlučili za redovnički poziv?

fra Ante: Meni je odlazak u samostan značio više stvari odjednom. Odlazak od kuće značio mi je odlazak u širi prostor duha, u veću slobodu, veću samostalnost. To se dogodilo rano. S četrnaest godina. Htio sam biti franjevac. Biti za druge. Imati prigodu drugima život učiniti lakšim. Vidio sam se na raznim krajevima svijeta. To mi se kasnije doista tako i dogodilo. Razliku redovništva i dijecezanskih svećenika nisam poznavao. Znao sam da franjevci žive u zajednici, da imaju otvorena vrata za druge i da svoj život posvećuju Bogu. To mi je bilo dovoljno. Nije mi trebala neka usporedba s različitim oblicima religioznoga života. To sam otkrivao tek kasnije. I nikada mi nije privukao ni jedan drugi oblik. Osim pustinjaštva, monaštva u samoći. No, to će ostati samo tek neoblikovana sklonost kojoj tek tu i tamo dam za pravo.

Žalite li ikada zbog toga što nemate vlastitu obitelj?

fra Ante: Ne žalim. Bilo je trenutaka kada bi mi bilo draže da je moglo biti drukčije, ali nikada mi žaljenje nije bila dominantna emocija. S vremenom se u životu osjećam kao članom velike obitelji. Idem često po svijetu i u pravilu sam najčešće smješten kod subraće. To me uvijek iznova ispuni radošću. Gdje god dođem, kod kuće sam. Drugi ljudi putuju iz hotela u hotel. Ja idem iz kuće u kuću i posvuda susrećem braću, obitelj.

Kao svećenik i duhovnik susrećete se s različitim ljudima i njihovim poteškoćama. Jesu li ta ljudska traganja, patnje, sumnje… na neki način utjecale i na Vas osobno?

fra Ante: Naravno. Nitko me nije učio ozbiljnosti života i nitko me nije dovodio do najgrublje realnosti kao ti ljudi s kojima sam razgovarao, nad kojima sam molio i čije sam životne priče slušao. Najviše je na mene utjecalo ono što najmanje ovisi o meni. Kao svećenik imam privilegij dobiti na uvid otvoreno ljudsko srce. To ljudi rijetko čine i to ne rade pred svakim. Meni je to gotovo svakodnevni kruh. Sjednem nasuprot drugome i slušam. Ništa nisam ni učinio ni zaslužio ni tražio, a preda mnom se otvara cijeli život sa svim svojim zapetljanostima. Ja slušam, ponešto upitam i pokušam ukazati kamo bi se moglo gledati. I kada iskusim da i drugi opazi svjetlo, a još više kada doznam da se životne drame rješavaju, u meni proključa radost. Kako ostati nedodirnut kada slušate boli, patnje i muke izrečene kroz suze, strah i drhtanje ili kada vam netko svjedoči o pronalasku radosti, otkriću da je Bog živ, iskustvu rasterećenja oproštenjem?

 

Karizmatski pokret potreban je Crkvi zbog laika i njihove uloge

 

Govorili ste dosta o karizmatskom pokretu. Koja je, po Vama, njegova uloga u Crkvi (posebno danas) i zašto još uvijek postoji svojevrstan otpor/zatvorenost prema njemu?

fra Ante: U karizmatski sam pokret uvučen dijelom zbog potrebe vlastite duše, a dijelom zbog potreba pokreta za svećenikom. Pokret je potreban Crkvi zbog njezine sklonosti inerciji. Zbog napasti da se s ljudima ophodi administrativno u trenucima kada oni traže kako doći do Boga. Potreban je zbog jasnoće razlikovanja poganstva, ezoterije, okultnog od ozbiljnog odnosa sa živim Bogom. Potreban je zbog laika i njihove uloge. Oni su važni Bogu i imaju puno darova, a Crkvi se događa da ih, zbog onoga što papa Franjo naziva klerikalizmom, marginalizira, ne vidi, ne smatra ozbiljno… Potreban je Crkvi zato što je Duh Sveti voli i zato poučava da ima više ljudi nego što su vidljivi u Crkvi, da je On, Duh Sveti podijelio više darova nego ih neka lokalna Crkva opaža i da On, Duh Sveti hoće da Crkva bude živa i mjesto na kojem će moći rasti sve što dolazi od Duha Božjega.

Foto: fra Ante Vučković u Međugorju/Lidija Paris

 

Napisali ste i knjigu „Vrtlog grijeha“, u kojoj ste pisali o Davidovu grijehu s Bat-Šebom. Tako pišete da „tko upadne u vrtlog grijeha jedva da to opaža“…

fra Ante: Da. Najteže je opaziti svoje stanje. Posebno kada je ono opterećeno grijehom. Tada se pojavljuju mnoga obmanjujuća shvaćanja samoga sebe. Takav je život. Ni drugima nije bolje. Treba nositi svoj teret. Meni se ne može oprostiti. S krivnjom se odlazi u grob. Naravno da opterećen čovjek opaža svoj teret, ali on je najčešće posve slijep za to koliko je njegov teret suvišan i gluh za poruku kako ima izlaza iz tereta grijeha. Grijeh čovjeku i otežava život i zamagljuje pogled. Drugim riječima veže ga i zbunjuje sugerirajući mu da mu nema izlaza i da treba ostati zarobljen. Nijedno izvanjsko ropstvo nije toliko teško kao ovo nutarnje u kojem čovjek pristaje na samoobmanu. Na to mislim kada govorim o tome da čovjek jedva opaža što mu grijeh čini. Psalam 32 to sjajno opisuje. Ima prekrasne slike o težini, klonuću snaga i snazi riječi koja priznanjem krivnje uklanja krivnju.

Svoje stanje opažamo tek kada nas Bog oslobodi tereta. Ropstvo poznaje samo onaj tko je bio rob i potom oslobođen. Grijeh poznaje onaj tko je bio pod njegovom težinom i doživio da mu je grijeh uklonjen.

Vezano s tom temom, nedavno je objavljenja vijest da je zabilježen porast crkvenih razvoda brakova u Hrvatskoj, nakon Papine reforme. Što mislite, koji je korijen toga problema? Što radimo krivo?

fra Ante: Porast proglašenja nevaljalih crkvenih brakova može biti rezultat ubrzanog i pojednostavljenoga postupka na crkvenim sudovima. Tako na vidjelo izlazi što nam se dogodilo zadnjih stoljeća sa brakom. Jedini prihvatljivi brak u našem svijetu je brak iz ljubavi. Ljubav je dobila mnoga obilježja romantizma i na nju se prebacilo preveliko očekivanje. Drugi stoji pred zahtjevom da mi život ispuni i da me učini sretnim. To ni jedan pojedinac nije u stanju. Kad se bračna ljubav odvojila od Božje ljubavi i kada je ljubav prema djeci otišla u sjenu, dogodilo se sakaćenje ljubavi. Ljubav je jedna. Ona uključuje odnos prema Bogu, drugome, samome sebi i životu kao takvom. Kad god dio te ljubavi odsiječemo, kljaštrimo je i slabimo. I neprimjetno očekujemo da taj osakaćeni dio nadomjesti sve odbačeno. To se pokazuje nemogućim. Drugi je životno važan, ali nije dovoljan. Drugi nije početak ni moga ni svoga života. Valja ući u odnos s Bogom. I ljubav koja se ne razlijeva preko i iznad odnosa udvoje je neprotočna. Stagnira. Ljubav se mora dijeliti da bi rasla. Mora zahvatiti sve. Ne samo osjećaje i očekivanja. Mora se ukorijeniti u svakidašnjem životu. No, mi živimo u vremenu koje je uskogrudno za dijeljenje i široko u očekivanjima. To je posve suprotno od onoga što Bog čini. Daje se beskonačno, a kao da nema nikakvih očekivanja.

Mladi ljudi jedva da išta od toga znaju. Zarobljeni su u slike društvenih medija. Život udvoje sve svoje snage troši u svečanost obreda. Za to troše vrijeme, snage, pozornost i novac. Ni približno svojih snaga ne posvećuju svojim potrebama, sklonostima, emocijama, odnosima. Zato su razočaranja duboka i bolna. Neizgovorena očekivanja i neshvaćene čežnje brzo se počnu osvećivati. I tada se opet dogode krivi koraci jer svijet ima samo jedno rješenje za mlade ljude koji se nisu uspjeli uskladiti: svatko svojim putem.

U vjeri je sve drukčije postavljeno. Ljubav je zapovijed i odgovor na nju. U ljubavi nismo samo udvoje, nego je Treći stalno tu. Sve što se događa između dvoje prolazi kroz Trećega i postaje obveza prema drugim ljudima. Tako se stvara drukčiji odnos. Bude nosiv, jer ima temelj izvan i ispod dvoje krhkih ljudi.

 

„Svjedočenje je naravni, temeljni i najvjerodostojniji način navještaja Riječi“

 

Sudjelujete u organizaciji „Susreta u Riječi“ u Splitu. Povezali ste Riječ i svjedočanstva… Zašto?

fra Ante: Zato što Riječ sama traži svjedočenje. Svjedočenje je naravni, temeljni i najvjerodostojniji način navještaja Riječi. To je razlog zašto ljudi koji nisu upoznali Božju ljubav do nje brže dođu kroz životnu priču nekog tko se susreo sa živim Bogom, nego li što se to događa preko službenih navještaja iza kojih ne naziremo osobnu pogođenost Riječju.

U čemu pronalazite inspiraciju za svakodnevno življenje svoga poziva?

fra Ante: Ja svoj poziv ne živim kao nešto što treba svakodnevnu inspiraciju. Kao da bih imao život, a onda bi mi za ovakav život trebala neprestana inspiracija. Ne. Moj život je to što jest. Ne vidim svoj život kao jedan mogući oblik koji bi se mogao promijeniti ukoliko se nešto značajno izmijeni. Pomiren sam s onim što jest. A to što jest je veliko, duboko i dobro. Zahvalan sam. Svako malo me zapljusne radost. Osjećam se privilegirano. Radim što volim. Živim u iznimno lijepoj zemlji. Okružen sam s mnogo dobrih ljudi. Gospodin je udaljio moje protivnike na neškodljivi odmak. Da sada odem, otišao bih sa zahvalnošću što mi je darovana čudesna avantura života.

Gabriela Jurković; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Portal Book.hr osim tekstova iz tiskanoga izdanja časopisa Book, nudi dodatne zanimljive i važne teme. Naša je želja doprijeti do ljudi, posebno mladih, koji su iz bilo kojeg razloga privremeno ili trajno odustali od Boga i/ili Crkve; želimo im ponuditi Božju riječ na način na koji će je moći shvatiti i prihvatiti. Jednako tako želimo onima koji su u vjeri pomoći da ustraju i da napreduju u svojem odnosu prema Bogu i prema Crkvi.

Ponosni član obitelji Rhema

Zaklada Rhema

Pratite nas

Pratite nas na Facebooku Pratite nas na Instagramu Pratite nas na Twitteru Pratite nas na Youtubeu

Kontakt

PORTAL I ČASOPIS BOOK
Franje Gažija 2
48 000 Koprivnica, HrvatskaTelefon: +385 (0)95 206 5421 | +385 (0)48 210 104

Sva prava pridržana © 2017. Ustanova Kristofori. Izrada: Kosinus.hr

Na vrh