Svjedočanstva

ISPIT SVETOSTI

Velika tajna svetosti: Tko je moj bližnji…? Važno je samo jedno…

Velika tajna svetosti Tko je moj bližnji…

U nekom osrednjem, tmurnjikavom raspoloženju radim nešto što inače baš ne prakticiram… (Nisam „tipično žensko“, što god to značilo…) Dakle, stojim pred izlogom jedne od najskupljih trgovina obućom u dragom Varaždinu. Baš me je zanimalo kakve su to „obične“ ženske cipele kojima cijena nije ispod 600 kuna. Pa gledam tenisice: stoje ‘samo’ 800 kuna, i više. Kimam glavom i čudom se čudim. A onda već izdaleka primijetim „kolegu“ Roma na biciklu, i već znam da će me „zašprehati“. I zato se pravim kao da mi ova ‘čuda’ u izlogu pričaju nešto ful napeto dok „kolega“ na biciklu zašprehava narod oko sebe. Čak jednoj skupini turista dobacuje: „Hellooo, do you speak english?“


Kolutam očima pred izlogom i mislim si: „Hajde, učini si uslugu i mimoiđi me“.

„Ne smiješ, nema na čemu i oprošteno ti je“

Ali ne, eto ga već u sljedećoj minuti do mene. A evo što momak priča: „Oprostite, gospođo, smijem li vas nešto pitati?“ Savršena, kakva već jesam, gledajući i dalje u izlog, ispalim: „Ne smiješ, nema na čemu i oprošteno ti je“.

Dok se smijem svojoj opakosti, malo me već peče savjest, pa pogledam u smjeru odakle je došlo pitanje. A momak reče: „Dobro, to je u redu. Lijepo da mi je oprošteno.“

Nasmijem se sad na glas, velim da normalno da mu je oprošteno, pa to je ok... A on napravi još jedan polukrug biciklom, osvrne se natrag i pogleda prema meni, i nasmije se.

I, naravno, moja nadobudna savjest već zvoni k’o luda. Utišavam je. Ja, sva prepobožna, uzimam knjigu iz ruksaka. Čitam kao ful napeto, i pratim kak’ se momak vraća, i onda kako ponovno zašprehava narod. U rukama mi nije ni najnoviji triler niti ljubić (ne čitam takva štiva). Sveti poput mene čitaju, npr. djela Tome Kempenca, u ovom slučaju to je bila „Gora sa sedam krugova”…

Skužila sam svoju licemjernost i farizejštinu. Ispod oka dalje pratim „kolegu“ na zelenom biciklu: iznenađuje me koliko je uporan; na odbijenice se ne ljuti, štoviše, ljubazan je. E, sad vidim da više neću imati mira. Knjigu položim na koljena, i doviknem mu s klupice na kojoj sjedim: „Ej, momak na zelenom biciklu! Kol’ko ti para treba?“ On se okrene u mom smjeru, iznenađeno me pogleda i odgovori da mu treba 10 kuna. Začuđeno uzviknem: „Koliko?! Otkad pak ste vi tol’ko poskupjeli?!“ A on sjedne na bicikl, dofura se do „moje“ klupice i, sjedeći na biciklu, ponovi da mu treba deset kuna.

Velika tajna svetosti Tko je moj bližnji… 2

„Snalazim se kako znam i umijem“

Naravno, tada ga ja, „inspektorica poštenih“, upitah kamo će s parama. A on odvrati da ide po vreću starog kruha: u jednoj mu pekari uvijek ostave vreću kruha od prethodnog dana pa to vozi doma, svojoj obitelji. Ima sina od dvije godine i kćer od dva i pol mjeseca.

Upitah ga traži li posao. A on mi odvrati da „njih“ nitko neće, uostalom, on je još maloljetan, ima 17 godina, i snalazi se kako zna i umije. „A što te zanima, što bi volio raditi?“, upitah ga zatim a on mi bez razmišljanja kaže: „Volio bih bit’ pomoćni bravar, nešto takvo, barem da obitelj prehranim pošteno“. Kažem mu da je lijepo od njega što je tako dobar i pristojan, da nisu svi „njegovi“ takvi, i spomenem primjer „jednog“ koji žica lovu, ima štaku, a nedavno ga vidjeh kako hoda gradom potpuno normalno i od štake ni traga. Momak na zelenom bajku me pažljivo sluša a onda mi kaže: „E vidite, gospođo, ja to nikad ne bi napravil. Nikad se ne bi pravil bolesnim. To nije lijepo.“

Na kraju sam mu dala koju kunu; momak je srdačno zahvalio i krenuo svojim putem, ali brzo se je okrenuo i krenuo natrag prema meni. Gledam i pitam se: Što li će sad biti? A on se vraća, i zahvaljuje na savjetima, iako zapravo nisam rekla ništa posebno, samo životne stvari. I tako, „izmoli“ on blagoslov meni, mojoj obitelji i djeci. Kažem da nemam djece, ali ipak mu zahvalim i također mu poželim svako dobro i velim mu nek’ se čuva. Momak sjeda na bicikl i odleprša dalje.

Važno je samo jedno

Tek sam tada mogla nastaviti u miru čitati knjigu koju čitaju „sveci“…

Tko zna kamo je on uložio tih 10 kuna, i drži li njegova priča uopće vodu. To više nije moja stvar. Važno je da smo u tih nekoliko minuta, kraj začuđenih lica prolaznika, uspjeli jedan drugome biti bližnji. Zadržao se on u priči sa mnom skoro deset minuta, i zapravo mi uljepšao dan koji je i ovako bio relativno lijep… Pa valjda sveci i imaju samo takve dane…

Bez puno fantaziranja i kompliciranja, važno je samo jedno – imati srce za drugoga. Lijepo je to sve sažeo, dobri stari sv. Toma Akvinski: „Svetost ne znači puno znati ili puno razmatrati; velika tajna svetosti znači puno ljubiti.“

Autorica: Anika Sačić; Book.hr

Prijavite se na naš newsletter i svaki tjedan primajte najvažnije i najzanimljivije tekstove na svoju e-mail adresu! Prijaviti se možete ovdje.

  •  
  •  
  •  
  •  
  •  
Komentiraj
U komentarima je zabranjeno vrijeđanje na bilo kojoj osnovi. Komentari koji sadrže uvredljive poruke ili neprimjerene izraze bit će uklonjeni.

Reci što misliš

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.

Klub prijatelja
Na vrh