Oko svjetskog čovjeka ne vidi dalje, nego do kuda dopire naš zemaljski život, kao što i ja sada, dok vam govorim, svojim očima ne mogu vidjeti dalje, nego do stijene, ako su crkvena vrata zatvorena. No, oko pravog kršćanina, prosvijetljeno od Duha Svetoga, vidi mnogo dalje, ono preko vremena i prostora gleda u dubine vječnosti. Bez Duha Svetoga mi smo hladni i neosjetljivi, kao kamen na putu. Uzmite u svoju desnu ruku spužvu, napunjenu vodom, a u lijevu ruku kamen, pa sada oba komada stišćite, koliko jače možete. Što ćete vidjeti? Iz kamena neće izaći ništa, a spužva će vam dati vode u izobilju. Spužvi, napunjenoj vodom, slična je ljudska duša, u kojoj stanuje Duh Sveti, a kamen hladno i tvrdo srce grešnika, u kojem nema Duha Svetoga.
Vjerniku se, koji se prepušta Svjetlu i vodstvu Duha Svetoga, čini kao da svijet za njega ne postoji. A svijet u svojoj sljepoći omalovažava i niječe opstojnost Božju. Radi se o tome, da znamo, tko nam treba biti vođa na našem životnom putu. Ako to nije Duh Sveti, onda možemo činiti što hoćemo, pravog zadovoljstva nećemo nikada imati. A ako se damo prosvjetljivati i voditi od Duha Svetoga, onda osjećamo unutarnju utjehu i veliku slatkoću u našem srcu, te bismo gotovo htjeli umrijeti od miline. Poštovatelj Duha Svetoga uživa u svojoj nutrini neizrecivu sreću, dok su grešnici i preziratelji Duha Božjega uvijek nezadovoljni i nesretni, kao da se valjaju na trnju i šiljatom kamenju, koje pokriva njihovu životnu stazu.
Ulomak iz knjige Zlatna zrnca (Jean-Marie Vianney).
Nakladnik: Apostolatski centar Sav Tvoj.
Tekst je prvotno objavljen u časopisu Book.
Priredila Gabriela Jurković; Book.hr
