Važna lekcija koju učimo još u ranome djetinjstvu Ovu lekciju neki ujedno nazivaju „temeljnim pouzdanjem“. Kao što se bezuvjetna ljubav ne obazire na ponašanje drugoga, tako je i temeljno pouzdanje sposobnost otvoriti srce upravo onima koji bi te mogli povrijediti.

Foto: Shutterstock

Otvoriti se drugima, primati i pružati ljubav

U ranome djetinjstvu dijete – osim svih svojih naročitih postignuća – uči i jednu temeljnu, sveobuhvatnu lekciju: sposobnost otvoriti se drugima, primati i pružati ljubav. Ovu lekciju neki ujedno nazivaju „temeljnim pouzdanjem“. Kao što se bezuvjetna ljubav ne obazire na ponašanje drugoga, tako je i temeljno pouzdanje sposobnost otvoriti srce upravo onima koji bi te mogli povrijediti. Sposobnost je to riskirati uvijek novo otvaranje srca nesavršenim ljudima, svejednako vjerujući kako će te ljubav Božja i po njima dotaknuti, upravo kao što je to naučio kralj David: „Iz krila majčina ti si me izveo, mir mi dao na grudima majke“ (Ps 22,10). Kada bi ljudi bili vrijedni pouzdanja, ne bi bilo nimalo teško držati srce otvorenim. Temeljno je pouzdanje unutarnja snaga i otpornost nužna za međuljudske odnose. Budući da moramo ostati ranjivi i stupati u odnose s drugima koji nas mogu, i neizbježno prije ili poslije i hoće iznevjeriti ili pak povrijediti, temeljno je pouzdanje osnovni materijal za izgradnju značaja, bez kojega nije moguće išta čvrsto utemeljiti.

Skloni smo misliti kako je ono što se već dogodilo isključivo stvar prošlosti. „Zaboravimo to. Više nije važno. Nema više nikakva učinka na nas.“ Ali, to nije istina

U prvih šest godina života dijete uči više no što će naučiti u svima preostalima, čak i pod uvjetom da stekne nekoliko diploma. To je učenje najintenzivnije u prvoj godini života. „Upućuj dijete prema njegovu putu“ ne znači kako djetetov um valja stati upućivati kada mu je već šest godina. Upućivanje počinje kada dijete uđe u utrobu, nastavlja se njegovim rođenjem te se ubrzava i intenzivira njegovim prvim iskustvima u svijetu. Upravo se u tim prvim godinama oblikuju njegov značaj i osobnost. Sam je život – a ne učionica – mjesto na kojemu se odvija učenje. Da bismo shvatili kršćansku obitelj i njezinu jedinstvenost, trebamo jasno uvidjeti kako se ta dva prvenstvena dijela duše – značaj i osobnost – oblikuju u prvih šest godina života. Sve je učenje nakon toga tek stavljanje okvira na taj temelj, kao i njegovo uljepšavanje. Razumijevanje ove činjenice može promijeniti cijeli naš pristup odgajanju djece.

Skloni smo misliti kako je ono što se već dogodilo isključivo stvar prošlosti. „Zaboravimo to. Više nije važno. Nema više nikakva učinka na nas.“ Ali, to nije istina. Ono što nam se dogodilo u prvoj godini može utjecati na ostatak našega života. Kao kršćane, ne zanima nas toliko što se dogodilo u prvim trenutcima našega postojanja, već kako je naš duh na to reagirao te kakve smo automatske obrasce reagiranja ugradili u svoj značaj. (…)

Čak i dijete koje spava ponekad jeca, jer je ranjeno, te ga treba uzeti u naručje i pružiti ljubav i utjehu

Maleno dijete živi na temelju iskonskih doživljaja svoga duha. Osjeća prisutnost, jednako kao i odsutnost ljudi. Na nj utječu sva emocionalna i psihološka iskustva njegovih roditelja koja su se dogodila dok je još bilo u utrobi, baš kao i šok izlaska iz tople utrobe na buku i svjetlost te u nepoznate ruke. Čak i dijete koje spava ponekad jeca, jer je ranjeno, te ga treba uzeti u naručje i pružiti ljubav i utjehu. To je prvo što kršćanska obitelj treba shvatiti: kako puno u tjelesnom smislu iskazane ljubavi djetetu donosi nadasve potrebno ozdravljenje. Ono u emocionalnome smislu ne može preživjeti bez tjelesnih zagrljaja. Živi od tih blagih dodira koji njegov duh potiču na otvaranje k primanju i uzvraćanju ljubavi i naklonosti.

Iz knjige „Obnova kršćanske obitelji“ autorâ Johna Lorena i Paule Sandford. Dopuštenje izdavača za prenošenje ulomka vrijedi isključivo za portal Book.hr.